Rat u Libanu se brzo odvija, a svakodnevni protok vojnih saopćenja, prijetnji, zahtjeva za prekid vatre i diplomatskih manevara čini priču sve težom za praćenje. U središtu krize je jednostavna, ali opasna stvarnost: Izrael pokušava proširiti svoj vojni pritisak u južnom Libanu, a istovremeno prijeti i južnom predgrađu Bejruta, Dahiji.

Hezbollah odgovara rastućim ratom iscrpljivanja, koristeći dronove, rakete i operacije u zasjedi kako bi spriječio izraelske snage da uspostave sigurne položaje. Iran, u međuvremenu, sada otvoreno povezuje Liban sa svojim širim pregovorima sa Sjedinjenim Državama. Ovo više nije samo granični sukob. Postao je jedan od najosjetljivijih frontova u širem regionalnom ratu.

Zašto Izrael pojačava napade u južnom Libanu i prijeti Dahiji?

Izrael eskalira jer nije uspio postići vrstu vojne kontrole u južnom Libanu koju se nadao nametnuti. Uprkos mjesecima zračnih napada, kopnenih upada i pokušaja da se dođu do strateških tačaka poput područja tvrđave Shaqif, izraelske okupacijske snage nisu bile u mogućnosti slobodno djelovati niti konsolidirati kontrolu. Hezbollah je nastavio napadati okupljališta trupa, oklopna vozila, komandne položaje i vojnu infrastrukturu.

Ovo je stvorilo dilemu za Netanyahua. Ako Izrael stane bez postizanja vidljivih dobitaka, izgledat će poraženo. Ako dođe do eskalacije, riskira izazivanje mnogo šireg sukoba koji uključuje Hezbollah, Iran i moguće druge frontove.

Prijetnja Dahiji dio je ove strategije pritiska: Izrael pokušava iskoristiti prijetnju masovnim uništenjem u južnom predgrađu Bejruta kako bi prisilio Hezbollah da prihvati ograničenja svojih operacija. Ali ova prijetnja je također izazvala mnogo veći odgovor Irana, koji je sada upozorio da bi svaki izraelski napad na Bejrut ili Dahiju mogao dovesti do direktne iranske vojne akcije protiv izraelskih ciljeva.

Šta Hezbollah radi što toliko otežava napredovanje Izraela?

Hezbollah se ne oslanja samo na raketnu vatru. Čini se da je njihovo najvažnije oružje na bojnom polju posljednjih dana upotreba eksplozivnih dronova, posebno jurišnih dronova tipa Ababil i druge municije za lebdenje. Ovi dronovi se koriste protiv okupljališta izraelskih trupa, oklopnih vozila, komunikacijske opreme i vojnih položaja. Njihov utjecaj je značajan jer omogućavaju Hezbollahu da pogađa pokretne ili izložene ciljeve čak i kada izraelske okupacione snage vjeruju da djeluju u zaklonu ili na daljinu.

Izrael je već priznao žrtve u napadima Hezbollaha dronovima, uključujući ubistva oficira i vojnika i ranjavanje viših zapovjednika na bojnom polju. Izraelski vojni izvještaji također su priznali da su ovi dronovi postali pravi izazov i da manevri na dubljem kopnu nisu spriječili Hezbollah da ih lansira.

To je jedan od razloga zašto je izraelsko napredovanje tako sporo i skupo. Možda će uspjeti doći do određenih pozicija, ali njihovo sigurno držanje je druga stvar. Strategija Hezbolaha je da svaku izraelsku poziciju učini nestabilnom, svaku rutu ranjivom i svaki taktički dobitak skupim.

Da li je Netanyahuova domaća kriza dio ove eskalacije?

Da. Netanyahu se suočava s dubokom političkom i strateškom krizom. Nije uspio osigurati odlučujuću pobjedu u Gazi. Nije uspio vratiti stabilnost u sjeverna naselja. Nije eliminirao mogućnost Hezbollaha da napada. Nije prisilio Iran na povlačenje. I dalje ovisi o kontinuiranoj podršci SAD-a, dok se suočava sa sve većim kritikama zbog troškova i smjera ratova. Ovo stvara snažan podsticaj za Netanyahua da nastavi eskalirati na jednom ili drugom frontu.

Ali problem je što se nijedan od ovih frontova ne rješava. Sjeverna naselja ostaju nesigurna. Hezbollah nastavlja djelovati. Gaza je i dalje pod napadom, ali daleko od toga da je pokorena ili politički upravljana. Iran je i dalje u poziciji da vrši pritisak na SAD i Izrael putem više frontova. Zato je slogan "potpune pobjede" sve više odvojen od stvarnosti na bojnom polju.

Da li se ovo zaista odnosi na Iran?

Da, ali ne na jednostavan način.

Iran ne samo da "podržava Hezbollah" iz pozadine. Teheran sada insistira na tome da je Liban dio šireg primirja i okvira pregovora s Washingtonom.

Stav Irana je da svako kršenje u Libanu ili Gazi nije odvojeno pitanje, već dio istog regionalnog rata. Ovo direktno dovodi u pitanje izraelski i američki pokušaj razdvajanja frontova: Gaza kao jedno pitanje, Liban kao drugo, Iran kao treće, Jemen kao treće, i tako dalje...

Teheran tvrdi suprotno: ovi frontovi su povezani. Ovo je važno jer je Iran navodno obustavio razgovore i razmjenu nacrta tekstova sa Sjedinjenim Državama zbog kontinuiranih izraelskih napada u Libanu. Iranski zvaničnici su također upozorili da bi, ako Izrael napadne Bejrut ili Dahiju, sjeverna područja mogla postati direktna meta iranskih oružanih snaga.

Drugim riječima, Iran istovremeno koristi diplomatiju i vojno odvraćanje. On govori Washingtonu da ne može pregovarati o miru s Teheranom dok dozvoljava Netanyahuu da eskalira u Libanu.

Zašto Netanyahu želi razdvojiti frontove?

Jer razdvajanje frontova daje Izraelu više prostora za manevrisanje.

Ako se Gaza, Liban i Iran tretiraju kao odvojeni sukobi, Izrael može eskalirati u jednoj areni, dok deeskalira u drugoj. Može bombardovati Liban dok indirektno pregovara s Iranom. Može kršiti sporazume o prekidu vatre u Gazi i Libanu, insistirajući da svaki front ima svoja pravila.

Iran i Hezbollah pokušavaju uskratiti Izraelu tu fleksibilnost. Njihov stav je da Liban nije izolovano bojno polje. On je dio iste regionalne konfrontacije stvorene izraelskim genocidom u Gazi, njegovim napadima na Liban i američkom vojnom i političkom podrškom.

Zato su iranske izjave toliko važne. Teheran ne samo da prijeti; on redefinira pravila konfrontacije.

Da li Netanyahu ionako propada u Libanu?

Vojno, Izrael i dalje ima ogromnu razornu moć. Može bombardirati sela, uništiti infrastrukturu, raseliti civile i nanijeti veliku štetu širom južnog Libana.

Ali uništenje nije isto što i strateški uspjeh. Centralno pitanje je da li Izrael može nametnuti novu vojnu realnost Gazi, osigurati sjeverna naselja, neutralizirati Hezbollahove mogućnosti za napade i prisiliti Liban da prihvati izraelske uvjete. Do sada se to nije dogodilo.

Hezbollah nastavlja napadati izraelske snage oko Shaqifa, Dabbine, Qantare, Zawtar al-Sharqiye, Kiryat Shmone i drugih područja. Izraelski vojnici i oficiri i dalje ginu ili ginu. Sjeverna naselja ostaju ranjiva. Izrael još uvijek nije u stanju predstaviti stabilan poslijeratni aranžman.

Zato je Netanyahu zaglavljen. Ne može se lako povući a da ne izgleda poraženo, ali također ne može lako eskalirati bez rizika šireg regionalnog rata.

Zašto Trump jednostavno ne prisili Netanyahua da prestane?

Prema trenutnom političkom obrascu, čini se da Trump pokušava obuzdati krizu, ali ne dovoljno odlučno da prisili Netanyahua na potpuno povlačenje.

Trump je tvrdio da je imao produktivne kontakte s Netanyahuom i da Izrael neće slati snage u Bejrut. Također je tvrdio da je Hezbollah pristao zaustaviti vatru ako Izrael učini isto. Ali gotovo odmah, Netanyahu se zakleo na daljnju eskalaciju, a zvaničnici Hezbollaha jasno su stavili do znanja da odbacuju djelomične aranžmane koji ne uključuju potpuno primirje, povlačenje i povratak raseljenih civila.

Dublji problem je političke prirode.

Netanyahu ima snažne saveznike unutar američkog političkog sistema, posebno među republikancima, proizraelskim lobističkim mrežama, medijskim saveznicima i dijelovima establišmenta nacionalne sigurnosti. Svaki ozbiljan pokušaj Trumpa da prisili Izrael da stane mogao bi izazvati značajan politički otpor. Dakle, Trump pokušava učiniti dvije stvari istovremeno: sačuvati pregovore s Iranom, a istovremeno izbjeći direktnu političku konfrontaciju s Netanyahuom i njegovim saveznicima. To možda nije održivo.

Ko ima više karata u ovoj fazi?

Uprkos sposobnosti Izraela da nanese masovno uništenje civilima i infrastrukturi, Iran i Hezbollah trenutno imaju značajne strateške adute.

Iranske karte su regionalne i geopolitičke. Teheran može povezati libanski front s pregovorima s Washingtonom. Može prijetiti Hormuzu. Može se pozivati ​​na Bab al-Mandab. Može obustaviti razgovore. Može izvršiti pritisak na Sjedinjene Države jasno stavljajući do znanja da bi izraelske akcije u Libanu mogle ugroziti šire diplomatske aranžmane.

Iran ne mora pokrenuti potpuni regionalni rat da bi stvorio pritisak. Njegova snaga leži u sposobnosti da uplaši Washington da bi izraelske akcije mogle izazvati takav rat.

Hezbollahove karte su karte na bojnom polju. Ne mora poraziti izraelsku vojsku u konvencionalnom ratu. Mora spriječiti Izrael da se osjeća sigurno u južnom Libanu. Mora učiniti svaki napredak skupim, svaku poziciju ranjivom i svaku tvrdnju o pobjedi upitnom.

Njegovi dronovi, rakete, artiljerija i ponovljeni napadi na koncentracije trupa dizajnirani su da proizvedu upravo taj rezultat. Zato se izraelska vojna nadmoć ne prevodi automatski u strateški uspjeh.

Šta će se vjerovatno sljedeće dogoditi?

Na osnovu trenutnih varijabli, Izrael bi na kraju mogao biti primoran da prihvati neki oblik primirja u Libanu. Ali ključno pitanje će biti uvjeti.

Netanyahu će vjerovatno pokušati sačuvati sve vojne dobitke koje je Izrael ostvario u južnom Libanu, posebno oko strateških područja poput Shaqifa i drugih položaja u blizini granice. Hezbollah će odbaciti svaki aranžman koji Izraelu omogućava održavanje okupacije ili stvaranje trajne tampon zone unutar Libana.

Ovdje bi sukob mogao postati još složeniji. Izrael i Sjedinjene Američke Države mogli bi pokušati stvoriti nove varijable: vršenjem pritiska na Liban iznutra, forsiranjem formula koje dijele libanske političke aktere ili pokušajem odvajanja Hezbollaha od šire pregovaračke pozicije Irana. Istovremeno, Washington bi mogao pokušati izvršiti pritisak na Teheran da odvoji Liban od američko-iranskog puta.

Ali trenutna poruka Irana je suprotna: Liban je dio cijele jednačine, piše Palestine Chronicle.