Prosrpska Vlada u Crnoj Gori nastavlja agresiju nad tom zemljom i njenim većinskim narodom. Cetinjski manastir, centralni duhovni i kulturno-historijski topos Crnogoraca, po nalogu Vlade, pripisan je u vlasništvo Mitropolije Crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve. Odgovor Crnogoraca bio je uobičajen: mirne demonstracije ispred zgrade Vlade Crne Gore na kojima je centralna parola bila “Bolje grob, nego rob”. Organizator okupljanja, očito je, ima iza sebe ideološku paradigmu. Pjesme koje su okupljeni pjevali, s druge strane, slave historijsku ličnost koja nije bila komunist, Krsta Zrnova Popovića, vođu Božićnog ustanka iz januara 1919. godine i komandanta Lovćenske brigade u Drugom svjetskom ratu. Očigledan je sraz između vrijednosti upisanih u emocionalni registar crnogorskog naroda i elite koja ga u ovom trenutku vodi.

“Na Cetinju se 4. i 5. septembra osjetilo nešto od antejske snage crnogorskoga naroda. Ko bude spreman i sposoban da kaptira tu energiju, tu antejsku, slobodarsku energiju Crnogoraca suverenista, jednim potezom će zbrisati tu izdajničku vladu i zbrisat će sve ono što je Crkva Srbije napljačkala po Crnoj Gori”, rekao je u intervjuu za AntenuM crnogorski filozof Milenko Perović.

Događaji na Cetinju, narod okupljen na Belvedereu i na Adžovića krivini, spreman da tijelima spriječi ustoličenje mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru, uistinu jesu bili signal da Crnogorci duboko u emocionalnom registru nemaju identitarnih problema. Nemaju ga ni u vizualnom, sve demonstracije i protesti Crnogoraca protiv nepočinstava prosrpske Vlade u Crnoj Gori obogaćene su nacionalnim simbolima. Ali treći registar, koji s prva dva (emocionalnim i vizualnim) ravnopravno učestvuje u formiranju modela percepcije stvarnosti, time i odluka kako u njoj učestvovati, auditivni / verbalni, očito je u rukama kreatora javnog mnijenja (političara, novinara, umjetnika) koji nemaju ili intelektualni ili moralni kapacitet da se emancipiraju od ideološkog naslijeđa jugokomunizma.

Crnogorski suverenizam danas je u rukama štovatelja anahronih vrijednosti, pa je to jedan od razloga zašto su danas Crnogorci u ozbiljnim problemima, bez institucija koje mogu zaštititi njihov identitet. A ključne institucije za očuvanje identiteta jednoga naroda svakako jesu jasno profilirana konzervativna politička organizacija i religijska institucija. Crnogorska pravoslavna crkva formalno postoji, a nacionalnu stranku Crnogorci nemaju.

Crnogorski historičar Novak Adžić svojevremeno je u javnost iznio podatak da su u Crnoj Gori do 1921. godine “Srbi popalili više od 6.000 kuća i poharali veliki broj imanja. Više od 4.000 crnogorskih građana je bačeno u tamnicu, a štotine žena i đevojaka obešćašćeno; strijeljali su ne samo muškarce, već i žene i đecu. Riječju, zaveden je režim strahovlade koji predstavlja sramotu za Evropu i za XX vijek”.

Više je razloga zbog kojih Crnogorci nemaju nacionalnu političku organizaciju: nedovoljno poznavanje vlastite povijesti, ideologija temeljne suverenističke političke organizacije (Demokratske partije socijalista Mila Đukanovića), diviniziranje institucije političke korektnosti te promocija vrijednosti socijalnog liberalizma koji se neznalački doživljava kao suštinska vrijednost Zapada, a ne kao njena principijelna posljedica (prava za seksualne manjine, primjera radi, samo su posljedica principa zaštite slobode individue, ne vrijednost po sebi).

SRPSKA KRAĐA CRNOGORSKE POVIJESTI

Opće je mjesto fakat da mali narodi na Zapadnom Balkanu slabo znaju vlastitu, pa i povijesti svojih susjeda. Srbi, pak, ostavljaju utisak da znaju mnogo, ali na svoj metodološki čudan, može se reći “maštoviti” način.

Nacionalna povijest naroda bivše Jugoslavije bila je marginalizirana ideoloških razloga radi, a u prostor u kojem je nije bilo moguće skroz negirati ušli su Srbi. Kreirali su povijesne narative u skladu sa svojim nacionalnim interesima. Koristeći socijalističku ideologiju, kroz obrazovni sistem usadili su ih u misli i emocionalni registar prosječnog građanina bivše države.

Primjera radi, Mojkovačka bitka iz 1916. između Kraljevine Crne Gore i Austro-Ugarskog Carstva percipirala se kao bitka jugoslavenskih naroda protiv okupatora i osvajača. Historiografija, pak, potvrđuje da je riječ o doslovno dobrovoljnom žrtvovanju Crnogoraca da čuvaju “bratskom narodu” odstupnicu u njihovom bijegu preko Albanije. Bila je to bitka u kojoj je crnogorska vojska desetkovana i praktično onemoćala da se odbrani od srpske okupacije koja će uslijediti 1918. godine.

Falsifikacija i ideologizacija historiografskih činjenica u srpskoj diskurzivnoj praksi u drugoj polovini 20. stoljeća korespondirala je sa socijalističkom ideologijom, pa se nesmetano razvijala. Jedan od njenih ciljeva svakako je bio interes asimiliranja Crnogoraca, što je velikosrpskoj politici pragmatičan interes.

U geostrateškom smislu, Srbiji je potreban izlaz na more. U identitarnom, ona želi popuniti rupu u vlastitoj povijesti, duboku skoro pola milenija. Od Boja na Kosovu do Prvog srpskog ustanka Srbi nemaju šta reći o sebi. Zato im je potrebna Crna Gora kao “srpska Sparta”. Doslovno, sav politički i identitarni haos u Crnoj Gori samo je posljedica pokušaja Srba da Crnogorcima ukradu povijest.

Cijelo 20. stoljeće projekt asimiliranja Crnogoraca neometano se razvijao. Za krajnju posljedicu imali smo učešće Crnogoraca ruku pod ruku sa Srbima u agresiji na Hrvatsku, djelimično i na Bosnu i Hercegovinu. Onoga trenutka kada je politički najjači među njima, Milo Đukanović, shvatio da se Crnogorcima ne isplati savez sa Srbima, okrenuo im je leđa i poveo Crnu Goru u nezavisnost, te u uveo tu državu u NATO.

VJERA U DRŽAVU, NE U KULTURU

Ali obnova nezavisnosti Crne Gore, svjedoci smo, očigledno nije dovoljna da se Crnogorci vrate samima sebe u supstancijalnom smislu te da do kraja osvijeste vlastiti nacionalni identitet.

Politička organizacija koja brani crnogorski nacionalni identitet partija je nastala na temeljima socijalističke ideologije. Njeni su kadrovi mladi komunisti iz 20. stoljeća ili mlađi kadrovi koji ne pamte totalitarni sistem, ali su praktično klonovi glavnih nositelja socijalističke ideologije. Suštinski, i jedni i drugi se maćehinski odnose prema identitarnim pitanjima.

Identitarna pitanja za socijalistički pogled na život, kojim je opterećen crnogorski javni prostor, drugorazredna su, primat se daje državi. Fokus se stavlja na silu birokratskog aparata, a ne na kulturu naroda kojem država pripada. Otuda i nade crnogorskih suverenista da će “Milo učinjet’ nešto da ovi ne uzmu vlast”, poslije pobjede prosrpske politike na posljednjim parlamentarnim izborima. Nada se polagala u suhu pragmu i političke vještine koje crnogorskom predsjedniku Đukanoviću ne manjkaju. Fokus nije stavljen na antejsku energiju koju spominje Milenko Perović. Snažnim osjećanjem prosječnih, nacionalno osviještenih Crnogoraca nije data adekvatna forma, naprotiv, “antejskom snagom” Crnogoraca autistično se nastoje popuniti oblici građeni na socijalističkim vrijednostima i narativima.

To možda najbolje dokazuje upotrebna vrijednost Ljubinog osmijeha. Ljubo Čupić je komunista i partizan koji se četnicima smijao u lice dok su ga vodili na strijeljanje. Njemu je u Nikšiću podignut spomenik na kojem je nasmijan, kao na arhivskoj fotografiji snimljenoj pred strijeljanje. I umjesto da Ljubin osmijeh koriste kao dokaz nepatvorenog “čojstva i junaštva”, kojim se sami diče, crnogorski suverenisti njime ističu vitalnost i humanističke vrijednosti jugosocijalističke ideologije. Crnogorci se, dakle, nisu organizirali oko svojih autentičnih etnokulturnih vrijednosti, nego su, imam dojam, nastavili borbu partizana protiv četnika iz Drugog svjetskog rata.

Jer, primjera radi, šta znači podizanje spomenika komunističkom diktatoru Josipu Brozu u centru Podgorice, glavnom gradu države koja je članica vojno-političke alijanse uređene na temeljima antikomunističkih liberalno-demokratskih vrijednosti? Ili partizanske pjesme koje se pjevaju čak i ispred jedne jedine bogomolje koja pripada Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi? Mnoštvo vodećih političara procrnogorske orijentacije čak javno govori da je za suverenu Crnu Goru “zato što nema Jugoslavije”. Vrata medijskog prostora otvaraju se “nadkulturnim nadljudima” iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, pa će tako Senad Pećanin početi voditi emisiju “Hej, Slaveni” na novoosnovanom Gradskom radiju u Podgorici. Andreas Nikolaidis, deklarirani komunist, guru je mladim univerzitetskim profesorima koji nisu prosrpski orijentirani.

Riječju, većina Crnogoraca u javnosti crnogorski identitet brani isticanjem univerzalnih, ne nacionalnih vrijednosti. Ali treba reći, uredu, lijepo je nadići partikularni / nacionalni interes i gledati šire, više brinuti za planetu, nego za vlastitu državu. Lijepo i plemenito, ali samo ako ti je kuća / država stabilna, ako se njenim vlasnicima ne negira postojanje.

SOCIOPSIHOLOŠKI PRETEKST CRNOGORSKE LJEVICE

Blagonaklon odnos ljevičarskoj paradigmi ima svoje uzroke. Grubo rečeno, Crna Gora je stoljećima bila siromašna država. Dodatno osiromašenje Crnogoraca, zbog kojeg su mnogi umirali od gladi, organizirao je “Aco Palikuća”, kako Crnogorci nazivaju srpskog i jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića. Stravični su podaci, o kojima javnost vrlo malo zna danas, o stanju Crnogoraca za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, u kojoj su Srbi u Crnoj Gori živjeli više nego dobro, a mnogi od njih se i obogatili. Tako je socijalistička ideja o uravnilovci u Crnogoraca bila dobro primljena što zbog očajnog materijalnog stanja, što zbog doslovno nacionalnih razloga: uzrok osiromašenja Crnogoraca bio je srpska okupacija.

Slobodno bismo mogli reći da su se Crnogorci srčano predali komunističkom pokretu i partizanima kako bi se osvetili onima koji su ih doveli do pred egzistencijalni nestanak, i materijalno i identitarno. U spomenutom intervjuu Perović tvrdi da “Trinaestojulski ustanak u Crnoj Gori nije primarno bio ustanak protiv okupatora. (...) to je bio ustanak u kojem je bio iskaljen sav revolt crnogorskog naroda protiv onoga što mu se dešavalo od 1918. do 1941. godine. To je bio ustanak protiv velikosrpstva koje je užasno nagrdilo i užasno ponizilo Crnu Goru.” (Možda bi se Perovićeva tvrdnja mogla dovesti u pitanje, ali ne u cijelosti.) Samo je spomenuti Krsto Zrnov Popović vidio opasnost komunizma, što ga je navelo da formira vlastiti vojni pokret. Kako god, u Crnoj Gori dobili smo jednu vrstu miksa socijalizma i nacionalizma, ali ne i nacional-socijalizam, što je više nego zanimljivo i trebalo bi biti predmetom ozbiljnijih socio-psiholoških i politoloških analiza.

Fakultet za crnogorski jezik i književnost je, uz izdavačku kuću OKF s Cetinja, jedna od ključnih institucija za artikuliranje crnogorskog nacionalnog identiteta. Njihova izdavačka djelatnost, naučni skupovi koji organiziraju uveliko nadilaze plodove djelovanja dobro plaćene Crnogorske nauke i umjetnosti. Paradoks, koji ne sluti dobru, jeste činjenica da je simbolika kojom uposlenici izlaze u javnost upravo suprotna autentičnom crnogorskom simboličkom naslijeđu. (Na slici slikovna poruka FCJK pokušaju ministrice Vesne Bratić da ukine taj fakultet.)

Nedostatak kritičke percepcije jugosocijalističke ideologije danas onemogućava crnogorske suvereniste da se pozicioniraju kao moderni, evropski konzervativci. Ne mogu formirati vlastitu nacionalnu partiju koja bi, uz Crnogorsku pravoslavnu crkvu, bila važan institucionalni stub na kojem počivaju crnogorski identitet i crnogorska država. K tome, proces demokratizacije društva bio bi ubrzan. Metaforički govoreći, ptica ne može letjeti jednim krilom, moraju postojati dva, lijevo i desno. U Crnoj Gori desničari i konzervativci su Srbi, Crnogorci nemaju desno krilo, postoji samo “left wing”.

PROBLEM PERCEPCIJE DIPLOMATIJE ZAPADA

Ni zapadnim diplomatima, u tom smislu, nije maslo za ramazana. Prilično neobrazovani, arogantni, umišljeni, došli su u zemlje Zapadnog Balkana da podrže sve pojedince i organizacije koje su protiv nacionalizma, a za regionalnu saradnju. Protiv segregacije, po bilo kojem osnovu, a za inkluzivnost. Napravili su checking liste vrijednosti koje žele promovirati i svakakav nesoj koji se dosjetio da bi mogao profitirati kroz nevladine organizacije, medije, pa i političke partije (slučaj GP URA Dritana Abazovića) počeo je zagovarati građansku državu, antifašizam, antinacionalizam, prava za životinje, prava za nacionalne manjine, LGBT populaciju, feministe, učeći vještinu uzimanja para za projekte.

Zbog toga, snažno uvjerenje da će isticanjem univerzalnih vrijednosti Zapada odbraniti vlastite nacionalne vrijednosti crnogorske suvereniste onemogućava da vide da je realnost potpuno drugačija. Zapad jeste protiv nacionalizma, ali zato što nemaju neriješenih identitarnih pitanja, za razliku od nas. Njihov megaprojekt demokratiziranja Balkana, logično je, pretpostavlja podršku grupacijama koje razumijevaju da međunacionalni sukobi i trvenja otežavaju organiziranje liberalno-demokratskih društava. Ali u realpolitici, vlade Zapadnih zemalja za partnere uzimaju one koji su i u političkom smislu spremni boriti se za svoj kolektivni identitet, jer time dokazuju da razumiju da je ozbiljan saveznik onaj koji razumijeva da je kultura, a ne birokratski (državni) aparat, kapacitirana da učestvuje u kreiranju društvene stvarnosti.

Svijest da snagu koju ima kultura niti jedna država nikada neće niti može imati isključivo sama po sebi u Crnoj Gori manjka. Zato Crnogorci njegovanjem antifašističkih vrijednosti u duhu ideološke paradigme socijalističke Jugoslavije, odnosno zanemarivanjem razlike između antifašizma, kao ideologiziranog pojma, i antifašizma kao civilizacijske vrijednosti, prave sami sebi veliki problem u odbrani od velikosrpske kulturne i političke agresije. U taj antifašistički (ideologizirani) narativ odlično se uklapaju puzle čija je simbolika komunistička i ateistička.


Otkrivanju spomenika Josipu Brozu u Podgorici 19. decembra 2018. godine prisustvovalo je svega nekoliko stotina građana. Uz intoniranje himni “Oj svijetla majska zoro” i “Hej Slaveni”, spomenik su svečano otkrili gradonačelnik crnogorske prijestolnice Ivan Vuković i državni ministar odbrane Predrag Bošković.

Ovoj drugoj, ateističkoj puzli uklapanje pomaže upravo ponašanje Srpske pravoslavne crkve, jer se ono što rade u Crnoj Gori, prije svega, graniči sa zdravim razumom. Pojednostavljeno rečeno – ponašanje SPC-a pomaže antireligijskom raspoloženju, koje u Crnoj Gori buja. Koliko će taj a(nti)religiozni narativ problema napraviti osnaživanju Crnogorske pravoslavne crkve, bez koje će crnogorski nacionalni identitet biti stabilan kao kula od karata, ne smijemo ni pomisliti.

U ovoj perspektivi, radikalni ateizam, petokrake, podizanje spomenika Titu u Podgorici, čak i pokušaji da se ne reafirmira lik nacionalnog heroja Krsta Zrnova Popovića (jer u Drugom svjetskom ratu nije bio partizan, nego je imao svoju vojnu formaciju, Lovćensku brigadu, koja je štitila crnogorski živalj od četnika, ali i partizana), može se Crnogorcima obiti o glavu jer zatvaraju vrata osvještavanju te kognitivnom i emocionalnom vezanju za bogatu crnogorsku povijest, najmanje od dinastije Crnojevića do danas. Tu pripada i niz vrlo važnih državničkih poteza vladara iz dinastije Petrović, cijeli jedan dobro osmišljeni politički i ideološki narativ, koji su Srbi diskurzivno doslovno poklopili, a na šta Crnogorci još  nemaju adekvatan odgovor. A ne mogu ga ni imati jer isuviše insistiraju na crnogorskom doprinosu antifašističkoj borbi partizana, koju svakako treba njegovati, ali insistirati samo na njoj i uglavnom na njoj i njenoj simbolici ništa je drugo do lopta na volej srpskom nacionalizmu, čija je jedna od postavki: Crnogorce je izmislio Tito.

Crnogorski nacionalni identitet postoji, njega snažno osjećaju i ljevičari, ali on bi, iz teorijske perspektive gledano, trebao dobiti svoje “opipljive” oblike u političkom smislu – autentičnu nacionalnu stranku.

(Autor je urednik portala Bosanska misao)