Povodom godišnjice smrti generala Mehmeda Alagića, 7. marta, on i njegovo djelo su  na društvenim mrežama svedeni na obična stranačka prepucavanja. Bošnjacima je politika u svakoj ćeliji bića, a posebno se pokazuje u kafanama i na društvenim mrežama. Tu se se šire priče poput one da su gotovo sve naše najznačajnije oficire ubili Bošnjaci.

Tako se za hapšenje generala Alagića i njegovo isporučivanje Tribunalu danas optužuje SDA. Svjedočio sam ovim procesima, pa znam šta je istina o tragičnom kraju generala Mehmeda Alagića.  

Bio sam u junu 2003. svjedok u Hagu zbog jedne moje reportaže. I naravno da mi je time potvrđeno da Tribunal kao važan izvor prati medije u regionu i naročito u BiH. Meni je time samo potvrđena presudna vrijednost novinarskog posla i važnost javne riječi za jednu državu.

Sjećam se da je hrabra tužiteljica Karla del Ponte, koja je pred Tribunal u Hagu dovela gotovo tri četvrtine balkanskih zločinaca, na proteste uglednog Bošnjaka zbog hapšenja generala Armije BiH, tada objasnila (parafraziram): "Vaši mediji pišu o zločinima i mi smo dužni da to istražimo."

Po mnogim upućenim krivica Mehmeda Alagića nije postojala. Nažalost, on je najavio da će umrijeti zbog sramotnog hapšenja, "čarape na glavi i lisica na rukama". Nažalost, skora smrt ga je spriječila da dokaže svoju nevinost i odbrani svoju oficirsku čast.

Treba napomenuti da je navodna krivica generala Alagića bila u napuštanju Travnika od njegovih građana Hrvata, nakon što je propao pokušaj HVO-a da oružano ovlada gradom. Zna se da su pripadnici HVO-a i hrvatski civili odlazili direktno na srpske položaje. Tamo su ih dočekivali i ispraćali dalje u Hrvatsku pripadnici Vojske RS-a. Logično je pitanje zašto su kod onih koji su godinama granatirali i pucali na grad travnički Hrvati preko noći krenuli po utočište? Zna se da su za tim kolonama Hrvata išli Alagićevi oficiri i vojnici i molili da se vrate u svoje domove. Krajišnici su, kroz svoje strašno iskustvo bili osjetljivi na tu vrstu tragične izbjegličke sudbine. Svjedočio mi je jedan oficir da je general Armije BiH Fikret Ćuskić plakao i molio te Hrvate da ne idu, garantirajući im sigurnost. Odmah sutradan gledao sam predsjednika Vlade HVO-a Jadranka Prlića u Banja Luci kako se pred kamerama zahvaljuje srpskoj strani za doček i korketan odnos prema travničkim Hrvatima. Srbi su zadržali nekoliko pripadnika HVO-a koji su početkom rata njih istjerivali iz domova u Travniku.     

Nažalost, Bošnjaci, čak i danas, šire medijske laži o svojoj prošlosti. Oni su u svojim stalnim stranačkim pričama. Stranačke priče su isto što i lovačke priče, samo sa težim posljedicama po ovaj pogubljeni narod. Objava laži po društveni mrežama i portalima od primitivnih bošnjačkih mozgova izaziva totalni haos u javnosti. To je jedna vrsta historijskog revizionizma, koji je strogo kažnjiv u zakonima svih zapadnih zemalja. 

Nakon zločina koje normalan ljudski um ne može prihvatiti, mnogi Bošnjaci se i danas zaklinju u bivšu Jugoslaviju, čija je vojska nad njima napravila najgore zločine protiv čovječnosti i genocid. Znam da su svjedoci u Tribunalu umirali mnogo prije svoje generacije nakon gubitka voljenih, neljudskih mučenja, silovanja, izgladnjivanja... Znam pouzdano da su se tužioci i sudije u Tribunalu u Hagu razboljevali slušajući užasna svjedočenja bošnjačkih žrtava. Znam i divne ljude, vrhunske svjetske pravnike koji su radili u Tribunalu u Hagu i umirali dugo i teško od bolesti izazvanih stresom. Ta svjedočanstva onim zabludjelim Bošnjacima kao da ništa ne znače.    

Još dok je trajao rat protiv Bosne i Hercegovine, ako bi se pojavila kakva laž u mediju gdje sam radio, bez puno priče sam napuštao redakciju i izlazio na ulicu, u neizvjesnost. Od 1992. do Dejtona sam napustio četiri-pet redakcija. I prije trideset godina mi je bilo jasno u kakvu neizvjesnu budućnost idemo sa dolaskom mira. Negdje 1998. sam dobio ponudu da budem urednik Ljiljana. Bio sam na toj poziciji do oktobra 2003., do smrti predsjednika Izetbegovića.

Sjećam se da je "Ljiljan" imao dobrih godina u vrijeme mog uredništva. Bilo je podmetanja, ispada, sukoba oko tekstova ali je čvrsta ostala glavna kičma redakcijskog stava. Radio sam sa rahmetli Mensurom Brdarom i pokušavali smo na sve načine održati pošten odnos prema javnosti.

U vrijeme medijskog progona generala Alagića na vlasti je bila Alijansa za promjene sa SDP-om na čelu države. Proces prema Hagu je vodio lider SDP-a Zlatko Lagumdžija i sa generalom Alagićem razgovarao o predaji u jednom sarajevskom restoranu. Ovo što danas rade neki "generali nakon bitke", dovođenjem nekakvog lokalnog vođe SDA Asima Kambera na nivo odnosa sa jednom međunarodnom institucijom, je obična glupost. Tačno je da je Kamber svojim medijskim istupima pokrenuo lavinu napada na generala u već poznatim "nezavisnim medijima". Prvo su generala optuživali za korupciju a hrvatski mediji su dodali navodne zločine.

Dakle, zbog korupcije generala Alagića, koja se nalazila samo u sarajevskim "nezavisnim medijima", njega je 1999. smijenio visoki predstavnik Carlos Westendorp. Uslijedila je stravična medijska kampanja nakon koje je uhapšen u svom domu, u augustu 2001. godine i isporučen u Hag. 

Jednom sam napisao da je Alagić "ostao sam". Nije bio sam jer su u njegovu odbranu jedini stali novinari "Ljiljana". Tada smo žestoko branili generala, sukobljavali se sa svim drugim medijima, a novinari "Ljiljana" neprestano su napadali Asima Kambera, tadašnjeg prvog čovjeka Sanskog Mosta, prvog lokalca SDA, koji je očajan dolazio u našu redakciju i molio da prestanemo pisati protiv njega.

Naravno, svi drugi mediji su nas podrugljivo zvali "bilten SDA", premda nam, u vrijeme mog "uredništva", SDA nije dala da objavimo ni bajramsku čestitiku, osim za pet godina u dva navrata na četvrtini strane. U isto vrijeme je po "nezavisnim sedmičnicima" u svakom broju, debelo plaćena, izlazila reklama SDA na čitavim stranicama u boji.

Plaća za nas novinare gotovo nije bilo. Svakih četiri-pet mjeseci dobili bi neku mizernu sumu, koja je bila jedva polovina dogovorenog. Ali, eto, Ljiljan su nezavisni mozgovi i bajagi nezavisni mediji tretirali kao SDA-ov.

Moj problem a vjerovatno i ljudi koji su radili tada za Ljiljan, što smo osjećali da nije dobar put kojim se krenulo nakon Dejtona. Zbog takvog egzistencijalnog stanja neke porodice naših novinara su se raspale. Svjedočio sam tome. Pa ipak, niko od njih nije napustio novinu. Meni je već tada bilo jasno da Bošnjaci srljaju u neizvjesnost, prvo političku pa svaku drugu. To je ovo stanje kakvo danas i ograničene pameti mogu vidjeti golim okom. I nije daleko od istine, da sve ovo podsjeća na reprizu i već viđeno u devedesetim. 

Dakle, "Ljiljan", kako su ga zvali, "bilten SDA" jedini je stao u odbranu generala Alagića. Nažalost, ništa se prominjeniti neće ni nakon ovog teksta. Čak i ako im predočiš dokaze, taj ideološki i stranački bošnjački blok će, svejedno, nastaviti sa svojim historijskim revizionizmom ili, narodski rečeno sa lažima o vlastitoj  prošlosti. Ovo o Ljiljanu pišem, ne samo zbog tradicionalnih bošnjačkih laži, nego i zbog mnogih njegovih novinara koji nisu među živima. Neka njihova djeca znaju da su bili na pravoj strani historije.