Da bismo razumjeli zašto glasačka kutija u Bosni i Hercegovini postaje sekundarna u odnosu na obavještajno-političku "duboku igru"  koja pokreće dinamiku na relaciji HDZ–Trojka–SNSD, moramo se vratiti osamdeset godina unazad. Moramo razložiti plan najbriljantnije i najsurovije obavještajne operacije na ovim prostorima. Operacija Gvardijan – historijska matrica koja i danas, poput duha, progoni našu političku stvarnost.

Historijski eho 1945.: Sudar dvije iluzije

Na kraju Drugog svjetskog rata, slom Nezavisne Države Hrvatske (NDH) ostavio je iza sebe krvav trag i potpuno obezglavljen ustaški pokret. Dok su Ante Pavelić i vrhovništvo NDH "pacovskim kanalima" bježali prema Latinskoj Americi, u šumama Jugoslavije ostale su razbijene grupe ustaških gerilaca koji su sebe nazivali "Križarima". Bili su vođeni fanatičnom iluzijom: vjerovali su da je sukob Zapada i Sovjetskog Saveza neizbježan, te da će anglo-američke snage svakog trenutka intervenisati i srušiti komunističku Jugoslaviju. Trebalo je samo izdržati.

S druge strane, nova komunistička vlast nije imala iluzija, već surovu egzekutivnu moć. Pod vodstvom Josipa Broza Tita, tek formirana OZNA (Odjeljenje za zaštitu naroda), a kasnije UDBA (Uprava državne bezbjednosti), započela je brutalno čišćenje terena. Komunizam se nije zadovoljavao samo vojnom pobjedom, zahtijevao je apsolutni ideološki i sigurnosni monopol. U tom vakuumu između ustaške deluzije o povratku na vlast i komunističke paranoje od unutrašnjeg neprijatelja, rođena je pozornica za Gvardijana.

Operacija Gvardijan: Plan savršene zamke

Do 1947. godine, križarski pokret u Jugoslaviji bio je praktično uništen. Međutim, ustaška emigracija u Austriji i Italiji, predvođena Božidarom Kavranom, to nije znala. Kavran, uvjeren da u zemlji stotine hiljada Hrvata samo čekaju signal za opći ustanak, pokreće plan ubacivanja visokih ustaških oficira natrag u Jugoslaviju kako bi preuzeli komandu.

Ono što Kavran nije znao jeste da UDBA već drži sve konce u svojim rukama. Uhvativši ustaškog kurira, jugoslavenska tajna policija dolazi u posjed šifarnika i radio-stanice. U tom trenutku, umjesto da prosto hapsi preostale gerilce, UDBA, pod operativnim vodstvom Jove Kapičića i Steve Krajačića, donosi genijalnu, makijavelističku odluku: pokreću "radio-igru".

UDBA preuzima identitet križarskog centra u zemlji. Pod kodnim imenom radio-stanice "Mata", UDBA mjesecima šalje lažne signale Kavranu u Austriju. Izvještavaju ga o "uspjesima" na terenu, o fiktivnim sabotažama i traže hitno slanje najboljih oficira da povedu "ustanike".

Ono što slijedi je maestralan lov u mutnom. U periodu od jula 1947. do jula 1948. godine, UDBA kroz Operaciju Gvardijan u zemlju mami grupu po grupu najviših ustaških oficira. Čim bi prešli granicu i stigli na unaprijed dogovorene "sigurne" lokacije (koje su zapravo bile Udbine zasjede), bivali su tiho i efikasno uhapšeni. Na taj način su pali zloglasni Ljubo Miloš (nekadašnji komandir u Jasenovcu), Ante Vrban, i na kraju, sam Božidar Kavran. Ukupno 96 ustaških oficira ušetalo je pravo u zatvor, pjevajući pjesme o pobjedi, potpuno nesvjesni da su statisti u predstavi koju režira njihov smrtni neprijatelj. Operacija Gvardijan bila je trijumf manipulacije nad sirovom silom.

Od UDBA-e do DB-a: Institucionalizacija straha i metoda "kontrolisane opozicije"

Zašto je Gvardijan bitan za nas danas? Zato što to nije bila samo uspješna policijska akcija, to je bio trenutak rođenja jedne zlokobne metodologije koja će definisati Jugoslaviju, a kasnije i post-jugoslovenska društva.

UDBA (kasnije transformisana u Službu državne bezbjednosti - DB) je iz Gvardijana naučila najvažniju lekciju: najbolji način da kontrolišete neprijatelja jeste da ga sami izmislite, vodite i usmjeravate. U Titovoj Jugoslaviji u 20. vijeku, DB nije samo proganjala disidente, ona ih je stvarala. Kroz mrežu doušnika, lažnih signala i kontrolisane opozicije, DB je održavala stanje permanentne, latentne prijetnje koja je opravdavala postojanje snažnog bezbjednosnog aparata.

Ovaj narativ je dodatno zacementiran kroz pop-kulturu. Serija Zamke iz 1970-ih godina romantizirala je Operaciju Gvardijan, stvarajući od nje TV mit. Cilj medijske mašinerije bio je jasan: učvrstiti u svijesti prosječnog Jugoslavena sliku o neprestanoj "prijetnji iznutra". Time se stvorio model vladanja koji počiva na proizvodnji straha i lažnih spasilaca.

Od Božidara Kavrana do Izbornog zakona: Ciklus lažnih signala u modernoj BiH

Danas, u 2026. godini, mi nemamo UDBA-u u njenom klasičnom, titoističkom obliku. Ali, paradoksalno, njena metodologija je u potpunosti "demokratizovana" i preuzeta od strane današnjih etnonacionalnih i nominalno građanskih elita u BiH.

Ako pažljivo analiziramo današnju političku scenu, vidjet ćemo da je navodni kompromis "Trojke" zapravo pristanak na učešće u modernoj, političkoj radio-igri. HDZ BiH, na čelu sa Draganom Čovićem, koristi klasičnu historijsku taktiku "Križara", ali ovaj put sa stvarnim šansama za uspjeh: oni čekaju pravi trenutak slabosti državnog (probosanskog) aparata za trajni ustavni zaokret i zacementiranje teritorijalno-etničkog ekskluziviteta kroz Izborni zakon.

Sa druge strane, "Trojka" u Sarajevu igra ulogu onih koji primaju "lažne signale". Njihovi lideri nas, baš kao nekada žrtve Gvardijana, uvjeravaju da se nalazimo na pravom putu, da su ustupci državne imovine, izbornih pravila ili finansijskih poluga samo "koraci ka Evropi". Oni javnosti emituju frekvenciju stabilnosti, dok se iza zatvorenih vrata država isporučuje retrogradnim politikama čiji je krajnji cilj njena dekonstrukcija. Milorad Dodik (SNSD) na drugom frontu igra ulogu bučnog, vidljivog neprijatelja, savršenog za održavanje stanja "trajne hitnosti", dok se suštinska razgradnja sistema dešava tiho, na institucionalnom nivou.

Baš kao što su Kavranovi ljudi vjerovali da kontrolišu teren sve dok nisu shvatili da nose lisice, tako i dio današnje probosanske politike vjeruje da "relaksira odnose", dok ih HDZ i SNSD majstorski vode u ustavnu zamku iz koje neće biti povratka.

Izvan "Zamki": Spremanje za krizu 2026. godine

Mlade, medijski pismene generacije u BiH moraju dekonstruisati ovaj mit o stabilnosti. Naši roditelji su opsjednuti metaforama "bezbjednosne države" jer su odrasli u sistemu koji ih je naučio da politika nije ono što vidite na dnevniku, već ono što se odvija u sjenkama.

Današnja kriza, koja se ubrzano kreće prema prelomnoj izbornoj godini (godini opštih izbora i mogućeg ustavnog kolapsa), nije rezultat slučajne nesposobnosti političara. Ona je rezultat svjesno kreiranih "narativa prijetnje" kojima i Trojka, i HDZ, i SNSD zaobilaze obavezu stvarnog, odgovornog upravljanja državom. Njima odgovara imitacija tenzija iz doba Hladnog rata jer to amnestira njihovu korupciju i nekompetentnost.

Duh Gvardijana i dalje lebdi nad Bosnom i Hercegovinom. Samo što danas Udbinu "radio-stanicu" ne drže tajni agenti u kožnim mantilima, već lideri u brendiranim odijelima. Oni nam svakodnevno šalju signale o napretku, dok nas, zapravo, pažljivo i pedantno vode u zamku nepovratne etničke podjele. Pitanje je samo – hoćemo li, kao ustaški oficiri 1947., u tu zamku ući pjevajući?