Pjesma „Bella Ciao“ u posljednje je vrijeme opet postala popularna, uglavnom zbog serije "La casa de papel". No ova pjesma već decenijama izaziva kontroverzu a ovih je dana ponovo tema evropskih medija nakon što ju je u jednoj televizijskoj emisiji odbila pjevati Laura Pausini, velika talijanska zvijezda, koja je kazala kako ne želi pjevati „političke pjesme“.

Nakon što je izazvala buru u javnosti i napade „s lijeva“ jer je „Bella Ciao“ označena kao antifašistička pjesma, talijanska umjetnica se oglasila na Twitteru: “Ni s desna ni slijeva. Već 30 godina pjevam ono što mislim o životu. Da je fašizam apsolutna sramota svima je jasno. Ne želim da me iko koristi za političku propagandu. Ne izmišljaj da sam ono što nisam."

„Bella ciao“ pjeva o gerilcu koji odlazi svojoj dragoj, koju naziva "lijepom", da se oprosti od nje i zamoli je da ga pokopa u planini, u sjeni drveta, ako umre. Gerilac se bori protiv okupatora i spreman je umrijeti za slobodu. Ova je popularna talijanska pjesma prihvaćena kao himna antifašističkog otpora, nju su talijanski partizani pjevali kako bi verbalizirali svoju borbu protiv Mussolinijevog režima.

Socijalisti, liberali, anarhisti i komunisti ovu su temu učinili svojom između 1943. i 1945. godine, ona je bila prikaz talijanskog otpora protiv nacističkih i njemačko-fašističkih snaga, njeni stihovi proširili su se svijetom kao antifašistički protest.

Neki smatraju kako je "Bella ciao" nastala znatno prije Drugog svjetskog rata, dok drugi tvrde kako pjeva o teškom životu žena koje su radile na rižinim poljima krajem 19. stoljeća. Te su je žene, „mondine“, pjevale u znak protesta protiv teških uslova rada u sjevernoj Italiji. Međutim, tačno porijeklo toliko je nejasno da je njegova upotreba generalizirana i vjeruje se da je nastala u vrijeme kada su fašizam i nacizam prijetili Evropi.

Talijanski antropolog Alberto Cirese, stoji u tekstu koji je objavio Novi list, prvi je predložio pjesmu „Fior di tomba“, kao onu iz čijeg je narativa nastala „Bella Ciao“, a etnomuzikolog Roberto Leydi tvrdi da je pljeskanje uvršteno prema pjesmi „Bevanda sonnifera“.

Ritam i početni akordi vrlo su slični tradicionalnoj jevrejskoj pjesmi koilen, u izvedbi Mishke Ziganoffa, te su možda takođe poslužili kao inspiracija, tvrdi Fausto Giovannardi. Sve u svemu, talijanski partizani svoju su verziju komponovali prema više izvora te tekst utemeljili na poznatoj temi slobode te smrti za domovinu.

​Naravno, pjesma nije nastala samo kao simbol borbe protiv okupatora, već su pjesme u pokretu otpora korištene i kao vrlo učinkovito sredstvo za propagiranje ideja, discipliniranje i odgoj trupa. Talijanski historičar Cesare Bermani u svom istraživanju otkriva da su je pjevali partizani na području Modene i u pokrajini Reggio Emilia već 1944. godine, a popularna je bila i među anarhistima koji su djelovali na području pokrajine Rieti.

Na svjetskoj sceni javlja se 1947. godine izvedbom talijanskih partizana na Svjetskom festivalu omladine i studenata. Taj je festival, iako isprva pluralnog programa, kasnije postao mjesto za sovjetsku propagandu tokom Hladnog rata. Kako piše C. E. Malara, „Bella Ciao“ nosi konotaciju lijeve pjesme, koju se primarno pjeva u krugovima komunista i anarhista, no zbog teksta koji nigdje eksplicitno ne spominje političke programe i stavove, neprijatelj se naziva jednostavno „osvajač“, postala je popularna u mnogim dijelovima svijeta kao pjesma ljudi koji ne odustaju u borbi protiv osvajača i autoritarnih postupanja.

Takođe, jednostavan tekst te refren koji je razumljiv i onima koji ne govore talijanski pridonijeli su prihvaćanju pjesme i među demonstrantima ali i u pop-kulturi. Međunarodnu su pažnju privukle verzije snimljene u 1960-ima i 1970-ima, na primjer ona Yvesa Montanda a među poznatije izvođače koji su je obradili ubrajaju se Tom Waits i Manu Chao. Nama najpoznatija svakako je ona korištena kao soundtrack za film „Mostu“ Hajrudina Šibe Krvavca.