Postoje datumi koji nose težinu historije i oni koji nose težinu laži. Deveti januar spada u ovu drugu kategoriju. Bez obzira na to koliko puta bio obilježen paradama, govorima i ikonografijom sile, taj datum ne može pobjeći vlastitom značenju: on je politički simbol jednog projekta koji je započeo razaranjem, završio genocidom i opstaje poricanjem.

Obilježavanje 9. januara u entitetu Republika Srpska nije pitanje kulture sjećanja, već upornog odbijanja da se prihvati istina – pravna, historijska i moralna. Taj datum nije samo neustavan, kako su to više puta potvrdile najviše sudske instance države, nego je i duboko uvredljiv za sve one kojima je rat oduzeo dom, porodicu i dostojanstvo. On ne predstavlja identitet jednog naroda, nego političku odluku da se taj identitet veže za trenutak koji je trasirao "autostradu pakla i stradanja" i širom otvorio vrata nasilju.

Uprkos svim presudama, činjenicama i upozorenjima, 9. januar se i dalje predstavlja kao "dan entiteta". Međutim, entiteti u Bosni i Hercegovini nisu nastali tog datuma. Oni su rezultat Dejtonskog mirovnog sporazuma, potpisanog s ciljem da se rat zaustavi, a ne da se njegovi uzroci slave. Slaviti 9. januar znači svjesno ignorisati tu činjenicu i uporno vraćati političku retoriku u vrijeme rata, kada su odluke donošenje bez ikakvog demokratskog legitimiteta, a njihove posljedice plaćali civili.

Ono što ovaj datum čini posebno problematičnim jeste njegova poruka. To nije poruka mira, niti suživota, niti budućnosti. To je poruka prkosa – državi, sudovima i žrtvama – uz prijetnju da će se sve ponoviti ako se ponovo ukaže "dobra prilika". To je poruka da haške presude ne važe, da zakon vrijedi selektivno i da se istina može nadglasati galamom i prijetnjom. U tom smislu, 9. januar nije samo spor oko praznika; on je povijesno ogledalo u kojem se ne vide vlastiti zločini, i to kao posljedica politike isključivosti koja je i danas na snazi. Kud ćete boljeg primjera od izjava čelnika Istočnog Sarajeva da se tamo "ponovo" naseljavaju Bošnjaci, što inklinira poruci da je prošli put posao loše odrađen, iako je ubijeno više od 100.000 ljudi, a milion ih je protjerano.

Poruka 9. januara je jasna: ovdje se ne priznaje zajednička država, ne priznaje se ravnopravnost svih građana i insistira se na narativu u kojem su zločini ili nevidljivi ili opravdani, dok se paradama demonstrira sila s kojom bi se ponovo krenulo u nove genocide.

U 21. stoljeću, nakon što je genocid pravosnažno presuđen, insistirati na 9. januaru znači svjesno birati konflikt umjesto odgovornosti. To nije znak snage, već slabosti. Društva koja su sigurna u sebe ne trebaju provocirati druge da bi potvrdila vlastito postojanje. Ona ne grade identitet na inatu, nego na vrijednostima koje mogu izdržati test vremena i istine. Devetojanuarska "Srpska Republika BiH", s obzirom na okolnosti pod kojima je rat završen, opstala je dobrom voljom pobjednika.

Da je rat nastavljen, od Miloševićevog projekta "Velike Srbije" u BiH ostala bi tek jedna stranica u udžbenicima historije za sedmi razred, kao primjer loše vojne i političke procjene Beograda. Zato su sve ove vojne parade zapravo hrabrenje Dodikovog režima, jer strojevi koraka policije, nekoliko helikoptera i pedesetak vozila nikoga s druge strane ne mogu zastrašiti. Ono što je, međutim, indikativno jeste činjenica da međunarodni faktor dopušta ovo prekomjerno naoružavanje MUP-a RS-a.

Posebno je opasno to što se ovaj datum koristi kao političko oružje. Svake godine iznova, 9. januar služi za homogenizaciju, skretanje pažnje sa stvarnih problema i održavanje stalnog stanja napetosti. Dok se građani bore s inflacijom, odlaskom mladih i urušavanjem javnih sistema, politička elita im nudi zastave i parole umjesto rješenja. U tom smislu, 9. januar nije samo ideološki problem, nego i socijalna prevara. Tako je bilo i ovaj put, kada je režim Aleksandra Vučića vidno uzdrman, a Miloradu Dodiku zabranjeno političko djelovanje u Bosni i Hercegovini.

Ovaj praznik poslužio im je za slanje poruka prijetnje, pri čemu je predsjednik Vučić prijetio cijelom regionu. Ali ne bez razloga. Ne baveći se njegovim bezobrazlukom treba se posvetiti onome što je još pored patetičnih prijetnji kazao. Naime, u svom obraćanju u Trebinju povodom obilježavanja 9. januara istakao je da će Srbija pomoći izgradnju aerodroma u Trebinju i učestvovati u projektu vrijednom 200 miliona eura. Planirani aerodrom nalazio bi se zapadno od Trebinja, u blizini naselja Hum/Taleža. Projekat uključuje pistu dužine do 3.500 metara, terminal, kontrolu leta i ostale prateće objekte za civilni zračni saobraćaj. Referentni kod aerodroma prema planovima je 4E, što znači da ga mogu koristiti veliki avioni poput Airbusa A330 ili ruskog vojnog transportnog aviona Iljušin Il-76, koji može prevoziti do 48 tona tereta.

Ono što mnogima prolazi ispod "radara" jeste činjenica da će aerodrom biti opremljen ruskom infrastrukturom. Zbog nedostatka savremenih tehnologija za civilnu kontrolu zračnog saobraćaja, Rusija je razvila civilne radare preuređivanjem vojnih radara P-serije (P-12, P-18, P-35, P-37). Najpoznatiji takav sistem je SOPKA-2, civilni P-derivat namijenjen nadzoru velikih teritorija, dometa preko 450 kilometara, sa sposobnošću detekcije ciljeva bez transpondera i neprekidnim radom 24 sata dnevno. Iako formalno civilan, ovaj radar vidi isto što i vojni, ali bez mogućnosti vojne komunikacije i navođenja oružja. Ukoliko se, uz saglasnost NATO članica i međunarodnog faktora u BiH, takav radar instalira u Trebinju, Rusija bi faktički dobila istureno radarsko osmatračko mjesto u okviru svog PZO sistema, čime bi mogla nadzirati zračni prostor od Napulja i Taranta do Otranskih vrata - praktično cijelo južno krilo NATO-a. To samo po sebi potvrđuje da mit o 9. januaru i dalje živi i da na ovaj način traži sponzora za nove zločinačke projekte.

Na kraju, Bosna i Hercegovina nije savršena država, ali je jedina koju imamo. Njena budućnost ne može se graditi na datumima koji simboliziraju isključivost, nasilje i služenje tuđim interesima. Ako postoji istinska želja za stabilnošću, ona mora početi prihvatanjem presuda, poštivanjem Ustava i odustajanjem od mitova koji su već jednom skupo plaćeni. Deveti januar ostaje simbol jedne propale politike koja nikada nije imala hrabrosti da se suoči s vlastitom prošlošću. A bez tog suočavanja nema ni budućnosti - ni za entitete, ni za državu, ni za ljude koji u njoj žive.