Teška vremena, osjeća se to u zraku... Očigledan je pritisak zapadnih diplomata na SDA i stranke lijevog centra, DF i SDBiH, pa i one koje su radikalno lijeve (NS, SDP), te one koje nemaju ideološku profilaciju (NiP, SBB), da se popusti pred Čovićevim aparthejdskim potrebama i Dodikovom nezajažljivom grabežu za materijalnim dobrima , e kako bi se vratila politička stabilnost u Bosni i Hercegovini; kao i u Daytonu, na štetu Bošnjaka, bosanskohercegovačkih patriota i Bosne i Hercegovine. Ali kratkoročnu štetu. Dugoročno, imamo jake temelje za izgradnju – površinom i brojem stanovnika male, ali prosperitetne i moderne – evropske države. Kuća se pravi dugo, no ne bih sad o tome.
Ne zamjeram zapadnim diplomatima. Oni tačno znaju šta rade. Zasigurno bolje od nas znaju ko je trouble maker na Balkanu, a imaju svoje interese. Zapadni interesi i naši su interesi. Zato smo im mi saveznici i nikada neće uraditi bilo šta što je dugoročno na štetu Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Mogu napraviti pogrešnu procjenu, imam dojam da je trenutno i prave, ali jedna pogrešna procjena nije kraj svijeta niti promjena zapadne geostrategije u kojoj smo mi, ponavljam, bitna karika. Šta hoće Palmer? Hoće pomiriti Bošnjake i Hrvate? Ko treba platiti cijenu? Pa, saveznik Zapada, Bošnjaci. Je li to pravedno? Nije. Je li to funkcionalno? Oprostite, jeste. Bošnjačko-hrvatski savez ključni je za početak pomaganja Srbima da usvoje vrijednosti zapadne civilizacije, jer su pod snažnim utjecajem destruktivnih elemenata njihove vjerske zajednice i SANU, koje to permanentno odbijaju.
BAJTAL, ĆURAK I OSTALA RAJA
A zašto Zapad tjera svoje saveznike da popuštaju, a ne ide žešće na trouble makera – Srbiju? Zato što smatraju da je još uvijek moguć izlaz za Srbe iz autizma u koji su se sami uvalili, zbog traume odvajanja od mora, kojem su imali pristup za vrijeme obje Jugoslavije. Zato posljednjih godina malo prijete “srpskim svijetom”, malo pozivaju na “bratstvo i jedinstvo” i “ljubav” među narodima (mini Šengen, “Otvoreni Balkan”, regionalna saradnja...), naizmjenično. Tradicionalno, malo će “ubiti i zaklati ko sa nama neće”, malo im se “drma na šubari cvijeće”, pa šta upali. Zato Zapad razmišlja ovako: Bolje je da još deceniju-dvije damo vremena Srbima da se, konačno, civiliziraju, nego da sravnimo nekoliko velikih gradova u Srbiji i totalno destruiramo ovoga puta ne samo vojne nego i privredne i infrastrukturne kapacitete, do mjere u kojoj će, doslovno, biti gladni i zamole nas da kopnenim snagama uđemo u njihovu državu i sredimo stanje. Dovede se neki “novi Vučić”, krene denacifikacija i miran Balkan, s Bosnom i Hercegovinom zajedno. No, to je skup projekt. Ali i moguć. Zapad ima para.
Ovakva naracija dočekuje se na nož i atribuira kao “govor mržnje” i “ratnohuškački govor”, a zapravo je samo razmišljanje o mogućim scenarijima u budućnosti, zasnovano na iskustvima kakva u Evropi imamo posljednje stoljeće. U našoj javnosti političko promišljanje u geostrateškim okolnostima, dugoročno djelovanje, strateški ciljevi nepoznate su kategorije. Percepcija svijeta većine naših političkih analitičara i novinara još je zatrovana iluzijom da je moguće dobiti odmah i dobiti sve, da postoji neko ko može brzo, s dva-tri dekreta riješiti probleme, a da mi ništa ne uradimo. I još gore, da jeste posao Nekog Drugog, jer Tita više nema, da riješi naše probleme. Otuda i stalno kukanje na svaku izjavu zapadnih diplomata, koja ne odgovara našim domoljubnim osjećanjima. U našoj javnosti, svjesno ili nesvjesno, na osoben način, širi se ideja SANU II, drugačijim riječima, ali istim značenjima – naracijama se zatvara prostor etici utilitarizma koja je ravnopravna etici vrlina, kojoj smo skloni, makar deklarativno. Mi sami sebe ne doživljavamo kao ozbiljan politički faktor, a zašto? Zato što u našem javnom prostoru više od 80 posto vremena i prostora u digitalnim i elektronskim medijima zauzimaju: Esad Bajtal, Nerzuk Ćurak, Ivana Marić, Slobodan Šoja, Asim Mujkić i Žarko Papić.
Žarko Papić, analitičar, ne silazi s TV ekrana i YouTube kanala. U posljednje dvije decenije redovno je najavljivao socijalne nemire, koji se nikada nisu desili, ekonomsku propast, koja se nije desila, i konačan pad etno-nacionalnih stranaka, koje su, je li, još na vlasti. Dakle, uvaženi analitičar Papić redovno je prognozirao najcrnje scenarije za Bosnu i Hercegovinu i redovno su mu prognoze padale u vodu. Ali uspio je, naravno ne sam, permanentno proizvoditi loša osjećanja kod građana koja su, na logično-analitičkom nivou, podgrijavala parasimpatetičku stranu mozga, dakle apatiju, bezvoljnost i upiranje prstom u, po Papiću i njegovim ideoloških drugaricama i drugovima, stvarni razlog problema – nepostojanje Jugoslavije, odnosno postojanje Bosne i Hercegovine kao samostalne države.
AKADEMSKOJ ZAJEDNICI MACA POJELA JEZIK
Papićeve analize išle su ruku pod ruku s mantrama Dodikovog SNSD-a. I u Papićevoj i u naraciji srpskih nacional-socijalista u Bosni i Hercegovini centralne riječi jesu: “propast”, “katastrofa”, “nemogućnost” dok je – “ovako”. Kako ovako? Ovako kako je sad, u okvirima Dejtonskog sporazuma unutar kojeg se može funkcionirati, kad bi bilo srpske, pa i hrvatske, političke volje.
Ipak, sve do ovih teških vremena, što ih spomenuh na početku, Papić je kod mnogih ostavljao dojam bosanskohercegovačkog patriote, ljevičara koji ne voli nacionalne stranke, pa se njegova naracija, iako destruktivna, zbog te deklariranosti za Bosnu i Hercegovinu, donekle mogla i tolerirati. Ali, posljednjim izjavama prešao je granice dopuštenog: poistovjetio je bošnjački sa srpskim nacionalizmom. Ako je nešto najgore što se u javnosti može čuti negiranje genocida, onda je na drugom mjestu po zločestosti poistovjećivanje nacionalizma koji ima za cilj modernu, evropski uređenu državu, vladavinu prava, prava svakoga građanina (bošnjački nacionalizam) i nacionalizma koji svoje ciljeve ostvaruje genocidom, dehumaniziranjem susjednih naroda, pravljenjem problema u susjednim državama (srpski nacionalizam). Žarko Papić je zauzeo drugo mjesto na ljestvici najnemoralnijih javnih ličnosti u Bosni i Hercegovini, odmah poslije Milorada Dodika.
Ali nije problem Žarko Papić. Problem je što niko iz “akademskog svijeta” ne reagira na njegov politički nemoral. Uradio je to samo profesor Vahidin Preljević, za moj ukus isuviše blago i isuviše politički korektno. Problem su korifeji nove ljevice u Bosni i Hercegovini. Njegovo poistovjećivanje nacionalizama dijeli i Asim Mujkić, pa možemo zaključiti da je u bosanskohercegovačkom javnom prostoru isuviše jak antinacionalistički ideologem koji priječi racionalno i od emocija rasterećeno ujedinjenje bosanskohercegovačkih patriota i s lijeve i s desne ideološke strane, odnosno njihovo ujedinjenje u centar iz kojeg se brani Bosna i Hercegovina.
Problem je neuništeno ideološko naslijeđe jugokomunizma koje najviše na emocionalnoj razini proizvodi probleme. Izjave navedenih javnih ličnosti, njihovi tekstovi, urednici koji im daju prostora da iz svojih, od života odvojenih, kancelarija jašu na mantrama nove ljevice kao takve, centralni su problem bošnjačkog i bosanskohercegovačkog društva. Stvoren je prostor u kojem je Papić, posljednje dvije decenije, mnogo govorio. No, u svakom zlu ima malo dobra – Žarko Papić se ofirao. Očigledno smo u vremenu u kojem će se desiti važne promjene, vremenu u kojem nema mnogo prostora za indirektan govor. Riječ je o igraču “srpskog svijeta” koji svjesno ili nesvjesno dribla u naraciji. Koga predribla, neće se snaći u političkoj budućnosti Bosne i Hercegovine.
