Fotografija Miralema Pjanića kako u trenerci reprezentacije Bosne i Hercegovine u nekakvom bircuzu cucla nargilu, a onda i snimak dok se, koji trenutak kasnije, muči da otpjeva refren trash folk hita Lepe Brene, savršen su okvir, “u cvjetnom dizajnu”, za još jedne mučne i na užasan način okončane kvalifikacijske utakmice fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine.

A nije da smo navikli na uspjehe, osim onih za Svjetsko prvenstvo 2014. godine, svake su nam kvalifikacije historijske i neuspješne, no ove je sedmice, zbog tih snimaka, igrač “Barcelone” na posudbi u “Beşiktaşu”, postao paradigma očaja i bijesa, kako igre i rezultata reprezentacije, tako i mentalnog stanja u kojem se nalaze oni kojima je do te reprezentacije stalo. Autogol Rusije u Splitu, gol Mitrovića u Lisabonu, Čovićev šal, Dodikova secesija...

Pjanić je šetkanjem na Bilinom polju sam sebi stavio metu na leđa.

Odmah nakon što ga je Ivaylo Petev zamijenio u posljednjoj trećini debakla protiv Finaca, počeo je rat statusima i postovima na društvenim mrežama. Rat tastaturama u kojem su bili najaktivniji sportski novinari, većina ih je uprla sve svoje (skromne) kapacitete da odbrane Pjanića, potpuno smetnuvši s uma šta je zapravo njihov posao: To da ga argumentirano kritikuju kada odigra užasan meč kakav je odigrao protiv Finaca. Da analiziraju i spakuju u probabljiv, čitljiv i gledljiv prilog. Da to što s njim pokušavaju “biti dobri” ne smije biti temelj njihovog posla. Podsjećanje na djetinjstvo, rat, patriotizam... Sve je to nebitno. Miralem Pjanić je odigrao grozno, možda zbog nargile i alkohola nije mogao doći do daha dan kasnije u sudaru s agresivnim Fincima. Možda mu se nije dalo. Možda ga je nešto boljelo.

Ali Pjanić nije kriv za sedam bodova i samo jednu pobjedu u kvalifikacijama.

Ivaylo Petev, budimo otvoreni, druga je liga u trenerskom svijetu. Na ovim balkanskim prostorima jedan je od boljih stručnjaka, no to u svjetskim okvirima ne znači mnogo. Ali i takav kakav je, Petev je stručniji i smisleniji od svih selektora koje smo imali nakon Safeta Sušića. Moderniji je, napravio je skauting, uveo neke mlade igrače u tim i svakog (uglavnom) postavljao na prirodnu poziciju. To je bilo dovoljno da na terenu izgledamo pristojno, no premalo da se napravi nešto više.

Problem je, dakle, negdje drugdje, ne u Pjanići ili Petevu, problem je dublje u sistemu, da parafraziramo rečenicu iz genijalnog filma “Kod amidže Idriza”.

Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine u ovom trenutku nije dovoljno kvalitetna da se plasira na Svjetsko prvenstvo, teško da bi i u baražu napravila kakav rezultat, s obzirom na to kakve ajkule tamo čekaju žrijeb i protivnike. To je ključna stvar. Reprezentacija može biti dobra jer ima perspektivu, ako ovo bude faza podmlađivanja i građenja tima za narednih desetak godina, ali je trenutno trećerazredna.

Da će svake kvalifikacije okončati ovako jadno, bilo je jasno u trenutku kada je tadašnje čelništvo FS BiH, na čelu s Elvedinom Begićem, odlučilo 15 brazilskih miliona skrhati u kupovinu bespotrebne zgrade u Sarajevu, a ne u infrastrukturu i edukaciju kadrova. Ne u lobiranje u ministarstvima za ulaganja u gradnju terena i dvorana, za subvencije omladinskim školama nego u besmislene stotine kvadrata na Alipašinom polju važne samo bezličnim klimoglavcima koji su iz Begićevog brže-bolje preselili u krilo Vice Zeljkovića.

Danas je Bosna i Hercegovina država bez stadiona. Koševo se raspada i svaki odlazak na utakmicu opasan je po zdravlje, Grbavica je u nešto boljem stanju zahvaljujući navijačima koji su odvajali od usta i donirali za njenu obnovu. Tušanj je krompirište na kojem igrači riskiraju povrede, klub iz Bihaća se raspada jer nema u kasi pet hiljada maraka, Bijeljinu i druga mjesta da i ne spominjemo.

Ovdašnju djecu “treniraju” samozvane legende, poslijeratni fudbaleri koji danas imaju trideset kilograma viška, desetak zuba manjka, ne znaju niti jedan strani jezik, ne educiraju se, ne polažu ispite za trenerske licence i muče se da sastave status na Facebooku u pauzi između ko zna koje “kafe i kisele”.

Ljude koji su odlučili nešto promijeniti, nešto izgraditi (vidi pod slučaj Šemsudin Hasić) kažnjava i smjenjuje notorni Vico Zeljković, koji je samo nastavio Begićevim stopama. Ljude koji odluče dići glas protiv flagrantnih sudijskih krađa kakvim svjedočimo svakog vikenda i sramotne sudijske urote u korist samo jednog kluba (vidi pod “kako je naglo oslijepio Husref Musemić”) istog trena kažnjavaju i suspenduju Zeljkovićeve komisije, čuvari Saveza čije funkcioniranje neodoljivo podsjeća na sovjetsku Rusiju tridesetih godina prošlog stoljeća.

Reprezentacija iz takvog saveza nema nikakve šanse za uspjeh.  

Njena budućnost trenutno ovisi uglavnom o volji dijaspore da svoju djecu usmjere ka Bosni, a ne reprezentacijama država u kojima su rođena i fudbalski odrastaju. Ali i taj bazen polahko presušuje. Savez konačno, ako u njemu ovakvom kakav je uopće ima volje za to, mora početi ulagati u infrastrukturu, u edukaciju trenera i rad s djecom. Rad, edukacija i uvjeti, to su jedini način da se uspije, da plasman na Svjetsko prvenstvo postane pravilo, a ne eksces. Da se uspostavi sistem. Ali, bojimo se da se ništa od toga neće desiti.

Da ćemo, čim se ugasi žar Pjanićeve nargile, zaboraviti i vratiti se na isto.