Kao historičar po struci, Mustafa Akyol u svojoj najnovijoj knjizi Ponovno otvaranje muslimanskih umova: Povratak razumu, slobodi i toleranciji (2021) bavi se teološkim pitanjima, tvrdeći da se neuspjeh muslimana u napredovanju izvan zapadne civilizacije u nauci, tehnologiji i ljudskim pravima desio isključivo zbog ešarijske teologije. Ipak, on ni na jednom mjestu ne citira ešarijski izvor u prilog svojim tvrdnjama niti uspijeva uspostaviti uzročnu vezu između ešarijskog učenja i trenutnog stanja u muslimanskom svijetu. Ponovno otvaranje muslimanskih umova (u prijevodu na bosanski jezik knjiga je izašla u “Buybooku”, prijevod Mirnesa Kovača) jeste knjiga prepuna neutemeljenih tvrdnji, poluistina, lažnih navoda i pogrešnih shvatanja o doktrinama ešarija.
Ako pretpostavimo da je tačna Akyolova teza da su ešarije odgovorne za gubitak razuma, slobode i tolerancije u muslimanskom svijetu, njegova zlonamjernost prema njima ne gaji nadu da će se njegov poziv na “otvaranje uma” uslišiti. Svaki ešarijski teolog ili školovani islamski pravnik naslućuje iz ove izjave da Akyol djeluje na osnovu pogrešnih pretpostavki. On spaja ešarijsku teologiju sa sunijskim legalizmom i ne uviđa komplementarnost između islamskih disciplina (teologije, prava i ahlaka). Ešarijska misao pripada teološkoj školi, dok su, u smislu prakse, ešarije i mutezilije historijski usvojile jednu od četiriju sunijskih pravnih škola.
Kada govorimo o razumljivosti Božijih propisa, ešarijski sunnijski pravnici također su stava da razumljivost Božijih zapovijedi nije uvijek evidentna. Samo je zakon s “jasnim” smislom prikladan za analogiju, dok se prema “nejasnom” jednostavno treba bespogovorno postupati. Najpouzdaniji ratio legis jeste onaj koji je izričito naveo Bog ili Njegov Poslanik. Drugi se mogu ekstrapolirati kroz idžtihad ako se smisao zakona može “razumno” definirati. Akyolu je promakla ova suptilna razlika: iako sunije ešarije smatraju Božije zapovijedi razumljivima, njihova razumljivost nije bila nešto do čega bi se moglo doći bez Božije pomoći.
Muslimanski pravnici nisu se smatrali zakonodavcima, već samo oruđem za otkrivanje “jasne” božanske namjere koja je uvijek prisutna u Božijem umu. To se ogleda u etimologiji riječi “muftija”, u značenju “razjasniti”, a ne “donijeti zakon”. Isto se kaže i za etimologiju riječi “mufesir”, što znači “otkriti nešto skriveno”.
Suprotno Akyolovim tvrdnjama, ešarije podržavaju i voluntarizam i intelektualizam, voluntarizam u području teologije i intelektualizam u području prava. Akyol pogrešno tvrdi da skepticizam prema intelektualizmu u jednom polju zahtijeva njegovo odbacivanje u drugom. Ova razlika između teologije i prava logična je s obzirom na to da kur'anski zakon zamjenjuje prethodno objavljene zakonske kodekse i podržava doktrinu pravne zamjene. Ako je ljudski razum primarni arbitar morala, koji bi racionalni princip potkrijepio zakone koje je Isa (Isus) zamijenio i legalizirao osim božanske zapovijedi, onako kako se kaže u Kur'anu: “(...) i da potvrdim istinitost Tevrata, objavljenog prije mene, i da vam dopustim nešto što vam je bilo zabranjeno. I donosim vam dokaz od Gospodara vašeg – zato se Allaha bojte i mene slušajte” (3:50).
Akyol ne shvata u čemu leži snaga ešarijske misli koja se širila ne samo zbog, kako Akyol tvrdi, državne podrške i potrebe za standardizacijom, nego se odnosi na njeno uvjerljivo mirenje razuma i otkrivenog znanja. Ključ za razumijevanje Ešarijeve tvrdnje o prihvatanju škole Ahmeda b. Hanbela jeste Ešarijevo obraćenje na sunijsku misao. Poput mutezilija, i sam je Ešari na sličan način smatrao razum regulatorom svetih spisa. To je bilo istinito do te mjere da je Ešari odbacivao one hadise kod kojih nije mogao pomiriti prividne proturječnosti između razuma i objave (kao što su to radile i mutezilije). Unatoč Ibn Hanbelovom otporu mutezilijama, uvjerenje da mutezilijska teologija predstavlja muslimansku ortodoksiju nastavilo je rasti. Zapravo, tek nakon Ešarijevog opovrgavanja mutezilijskog hiperracionalizma, njegova škola postala je popularna jer je zagovarala poslaničku tradiciju. Tako su pronašli trajni dom u muslimanskim zemljama, dok je mutezilijsko mišljenje značajno oslabilo.
Nikakva količina racionalizma nikada neće zamijeniti znanje koje dolazi izravno od Stvoritelja racionalnih stvorenja koja nisu sposobna za racionalnost bez Njegove brige i stvaranja samog svemira na kojem grade svoje racionalne zaključke. Kur'an, i islam općenito, izgrađeni su na teoriji božanskih zapovijedi. Upravo zbog toga Kur'an kaže: “Reci: 'Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku!' A ako ne htjednete, on je dužan raditi ono što se njemu naređuje, a vi ste dužni raditi ono što se vama naređuje, pa ako mu budete poslušni, bit ćete na Pravom putu” (24:54). Dakle, pogrešno je tvrditi da ešarije poriču da se određeno djelovanje može okarakterizirati kao dobro ili zlo na temelju nezavisnog ljudskog razuma. Oni samo odbijaju priznati da jedino razum može definitivno odrediti Božiji zakon i druga moralna očekivanja. Ova ista pretpostavka prevladava u islamskoj jurisprudenciji.
U petom poglavlju “Kako smo izgubili univerzalizam” Akyol tvrdi da je navodna “komunalistička škola” ešarija potkopala navodnu “univerzalističku školu” sačuvanu samo među hanefijama. U skladu s tim, moguća osnova za pretprosvjetiteljski humanizam među muslimanima bila je osujećena zbog insistiranja ešarija da se muslimanima unutar islamske države pridaje veća vrijednost umjesto da se svi građani tretiraju jednako i da im se daju puna prava. Da je ovom univerzalističkom impulsu dopušteno da procvjeta, Akyol sugerira da bi muslimani vjerovatno ukinuli ropstvo čak i prije Evropljana.
Nadalje, Akyol sugerira da su hanefije (navodno), za razliku od ešarija, smatrale da muslimane i nemuslimane treba tretirati jednako u njihovim pravima i obavezama. To je daleko od istine. Nijedna pravna škola nije naglašavala jasnu podjelu teritorija na dar al-harb (“kuća rata”) i dar al-islam (“kuća islama”) više od hanefijske, dok se hanefijsko stajalište i odnos prema nemuslimana nije bitno razlikovao od stajališta drugih pravnih škola. Možda bismo došli do drugačijeg zaključka ukoliko bismo uzeli u obzir Akyolove pokušaje da mutezilije i učenjake poput Ibn Rušda i Ibn Halduna predstavi kao pretprosvjetiteljske mislioce među muslimanima čiji su stavovi jednostavno ugušeni pod tiranijom ešarija. Ako je ono što on kaže o hanefijama istina, zašto oni nisu stvorili ovu prosvjećeniju “univerzalističku” i ideološki tolerantnu muslimansku kulturu koju on zamišlja, posebno ako imamo u vidu to da većina učenjaka i muslimana diljem svijeta danas pripada hanefijskom mezhebu?
Kroz cijelu knjigu Akyol često zanemaruje činjenicu da se većina “civiliziranog” svijeta prije pokreta za ukidanje ropstva u Velikoj Britaniji isto tako nije zalagala za ukidanje ropstva. Ako sva ljudska bića u sebi imaju sposobnost naturalističkog razmišljanja koje ih navodi na spoznaju da je nešto objektivno dobro ili zlo, zašto je onda ljudima trebalo toliko dugo da dođu do zaključka da je ropstvo zlo? To je zato što ne postoji objektivna osnova za prosuđivanje ropstva kao suštinskog zla. Umjesto toga, prosuđujemo danas tako o ropstvu samo zbog divljačkog načina na koji su se evropski robovlasnici odnosili prema robovima i zbog činjenice da je njegov najpoznatiji i najnoviji oblik ograničavao ropstvo na jednu rasu ljudi.
Pored svih do sada navedenih činjeničnih pogreški, Akyol u šestom poglavlju (“Kako je šerijat stagnirao”) navodi još jednu pogrešnu tvrdnju. Prema njegovim riječima, mora se “dublje razmišljati o Božijim zapovijedima unoseći više razuma u proces njihovog razumijevanja i tumačenja”. Ljudski razum ima ograničenu sposobnost shvatanja božanske namjere. Ešarije – i sunije općenito – ne tvrde da Božijim zapovijedima nedostaje mudrosti ili razumljivosti. Oni jednostavno navode da Božija djela ne zahtijevaju svrhu ili usmjerenje prema nekoj finalnoj svrsi. Bog djeluje slobodno, ništa ne diktira niti sputava Njegovu volju.
Ideja o tome da se dvije različite osobe koje tvrde da je moralnost objektivna mogu dovesti do dva različita moralna zaključka upravo je razlog zašto su se ešarije suprotstavljale racionalnim tvrdnjama koje utvrđuju zakonitost ili nezakonitost određenih radnji samo na temelju razuma. To je također razlog zašto su sunijski pravnici tolerirali nesuglasice u području jurisprudencije i priznavali nemogućnost definitivnog otkrivanja Božije namjere bez posredovanja Objave. A budući da Poslanik više nije s nama, najbolje što možemo učiniti jeste racionalizirati, nagađati i povlačiti analogije.
Jedna od Akyolovih najapsurdnijih tvrdnji pojavljuje se u poglavlju pod naslovom “Kako smo izgubili nauku”. Sam naslov sugerira da su muslimani kroz veći dio svoje historije bili protiv nauke. Apsurd se produbljuje jer Akyol još jednom okrivljuje okazionalizam ešarija za zaostajanje muslimana za Zapadom. Još jedna očigledna mana u Akyolovoj tvrdnji jeste njegova nesposobnost da uspostavi izravnu uzročnu liniju između napuštanja “nauke” i ešarijskoj okazionalizma. On ustvari ne uspijeva dokazati da je nauka ikada bila napuštena. Dakle, iako hvali dosadašnje doprinose muslimanskih astronoma, ljekara, matematičara i naučnika, on ne daje nikakve dokaze za to da su muslimanski naučnici ikada prestali proučavati i podučavati ove teme nakon jedanaestog stoljeća, koje on označava početkom opadanja utjecaja muslimana u naučnim otkrićima i inovacijama. Čini se da je Akyol više predan pronalaženju informacija koje podržavaju njegovu tezu i pristranost nego iskrenom traženju istine.
U desetom poglavlju, pod naslovom “Povratak u Meku”, Akyol tvrdi da je prije prevlasti ešarija islam bio više univerzalistička religija, a Meka je bila kozmopolitski pseudoraj. Ništa od ovoga ne podržava Kur'an ili historijski spisi: Kur'an je protjerao idolopoklonike iz grada: “O, vjernici, mnogobošci su sama pogan i neka više ne dolaze na hadž Svetome hramu poslije ovogodišnjeg hadža” (9:28). Poslanik Muhammed uništio je idole obožavane u Kabi na dan osvojenja Mekke. Tako da Akyol anahronistički tvrdi da je islam bio filozofska preteča zapadnog prosvjetiteljstva.
Akyol dijeli nostalgiju, ali ne i viziju, današnjih islamista. Međutim, za razliku od njih, on nije iskren po pitanju povratka na komunalizam. Posljedica toga jeste da on očekuje da “muslimani” “ponovno otvore” svoje umove za “razum, slobodu i toleranciju”. Ako je islam univerzalan za sve, takav da se ne pravi razlika među ljudima, onda je knjiga poput Akyolove nepotrebna. A kada govorimo o toleranciji, nije očigledno zašto Akyol cilja upravo na ešarijsku teološku školu. Ešarije su bile najinkluzivnija od svih teoloških škola koje podržavaju šerijat onako kako je to dato u Kur'anu.
Voluntarizam, fideizam i okazionalizam jesu teološke i pravne teorije, ali Akyol zahtijeva od čitatelja da slijepo prihvati svaku od njih u njihovim sekularnim verzijama. Od čitatelja se očekuje da nekritički prihvati zapadnjačke filozofske pretpostavke o humanizmu, individualizmu i autonomiji. Te se pretpostavke ne propituju; upravo suprotno, postavljaju se kao kriterij za određivanje autentičnog civilizacijskog napretka.
Među brojnim Akyolovim tvrdnjama najznačajnija je da su razum, nauka i sloboda bili u mraku pod teološkom dominacijom ešarija. I dok insistira na tome da ešarije ne prihvataju sekundarnu uzročnost kao teološku i naučnu činjenicu, istovremeno primjenjuje vlastitu okazionalističku teoriju u tvrdnjama protiv većine muslimana bez dokazivanja bilo kakve uzročne veze. Drugačije rečeno, ešarije su dužne ekstrapolirati uzrok, razlog i mudrost kako bi objasnile sve Božije zapovijedi, ali se iz nekog razloga od Akyola ne traži da otkrije jasnu uzročnu vezu između nazadovanja muslimana i utjecaja ešarija.
U zaključku, tvrdnje u knjizi Ponovno otvaranje muslimanskih umova nisu održive i mogu uvjeriti samo neupućene čitatelje. Ukoliko se Akyolova općenita odrednica “muslimanski umovi” ustvari odnosi na umove ešarija, onda “ponovno otvaranje” nije neophodno, jer njihovi umovi nikada nisu ni bili zatvoreni.
Preuzeto iz: Journal of Islamic Philosophy 12 (2021): 75–101 (Tekst je u skraćenoj verziji pripremila i prevela redakcija “Stava”)