U jednom intervjuu koji je objavljen u knjizi Ruhani i šejtani inspiracija, novinar je upitao Nedžada Ibrišimovića koliko bosanski pisac može učiniti na približavanju zapadne i islamske kulture i na njihovom plodnijem prožimanju i nadopunjavanju, i koliko je njegov roman Vječnik na tragu tog imperativa. Ibrišimović je odgovorio:
Moja generacija je odgojena na jaslama zapadne književnosti, ja se tek sada okrećem Istoku i islamskim vrelima.
Međutim, ja već poodavno imam otpor prema onome na čemu sam odgajan, prema recimo, egzistencijalizmu Žan-Pola Sartra, prema filozofiji apsurda Albera Kamija. Apsurd je neprimjeren muslimanu.
To su sada novi odnosi, nova saznanja. Ne radi se o tome da je zadaća bosanskog književnika da njegova knjiga bude most koji će spojiti Istok i Zapad, jer mi jesmo i jedno i drugo. Radi se o tome da je zadaća ne samo bošnjačkog književnika, nego svakog Bošnjaka, da učini napor da ono što je Bosna i ono što je Bošnjak, i ono što je islam i islamsko u Bosni, dovede na jednaku razinu sa onim što je kršćanstvo, ili s onim što je protestantizam, ili s onim što je budizam, ili s onim što je ateizam. O tome se radi. Mi, Bošnjaci, neprekidno smo podređeni u odnosu na bilo koje izričaje drugoga.
A što se tiče veza Istoka i Zapada... Trebalo bi time Zapad obradovati.
