U Zagrebu je 24. i 25. aprila održana konferencija udruženja Vigilare i Ordo Iuris Hrvatske, uz podršku američke Heritage Foundation, koji se dovodi u vezu s krugovima bliskim predsjedniku SAD-a Donaldu Trumpu. Posebnu pažnju izazvao je panel pod nazivom "BiH: neuspjela država i nužnost trećeg hrvatskog entiteta".

Činiš desetljećima sve da državu napraviš nefunkcionalnom, a onda se požališ svijetu da država nije uspjela. Uz hrvatske aktere redovno srpska strana, kao nekad Milošević i Tuđman, Karadžić i Boban, danas su Dodik i Čović.

Čuju se glasovi da je Washingtonski sporazum Hrvatima nametnut. Ovdje je riječ o pokušaju ukidanja Washingtonskog sporazuma koji je sastavni dio Općeg okvirnog sporazuma za BiH.

Pristajanjem na neku radikalnu promjenu Washingtonskog sporazuma, automatski bi se i Dayton počeo urušavati. Mnoge bošnjačke političke lude zagovaraju ukidanje Daytona.

Ostati bez međunarodnog Daytonskog sporazuma bilo bi totalno gubljenje tla pod nogama. To se danas ispostavlja gotovo kao zamka u koju bi upale stalne Dodikove i Čovićeve bošnjačke mušterije iz Trojke. Njihove akcije suspenzije Ustava Federacije sa Christianom Schmidtom, pokazale su da su spremni na sve eksperimente sa ovom državom.     

Ukratko, Daytonski sporazum, kao ugovor potpisan između država (BiH, RH, Srbija), podliježe pravilima o pravu međunarodnih ugovora prema Bečkoj konvenciji. Sporazum sadrži 11 aneksa, od kojih je Aneks 4 Ustav Bosne i Hercegovine, a potpisnici su obavezni poštivati njegove odredbe o suverenitetu i teritorijalnom integritetu.

Bečka konvencija pruža okvir za tumačenje obaveza preuzetih tim sporazumom, posebno u kontekstu povratka izbjeglica (Aneks 7) ili djelovanja visokog predstavnika.

Bošnjaci listom ističu jedan član u odluci Skupštine BiH prilikom ratificiranja Daytonskog ugovora 12. decembra 1995. godine: "Ako se Međunarodni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu i Ustav Bosne i Hercegovine ne budu provodili, Republika Bosna i Hercegovina može proglasiti nevažećim Međunarodni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu i nastaviti da djeluje kao međunarodno priznata, suverena i nezavisna država, u skladu sa Ustavom Republike Bosne i Hercegovine.“  

Ključno je pitanje kojim sredstvima bi se moglo postići vraćanje na postavke prijeratne BiH? Sa kojim ljudima i narodima? Ne postoje pravne poluge kojima bi se to uradilo. Nema načina da se takvo što izvede do kraja bez nasilja i rata.

Član je objavljen nakon Daytona i tiče se, praktično, samo jedne strane. Uostalom, kao međunarodni ugovor Dayton je iznad Ustavnog zakona BiH.

Kad negiraju Dayton, kako je moguće da Bošnjaci nisu svjesni da smo izašli iz najgoreg četverogodišnjeg rata, nakon zločina genocida i otišli pravo u Dayton sa istim akterima koji su dijelili ovu zemlju?

Ne smije se nasjedati na ove podvale iz Zagreba.

Konvencije su nadnacionalne, pa je to i "Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora“ iz 1969. godine. Da su nešto htjeli uraditi ovi protivnici Washingtonskog sporazuma i Daytona, pokušali bi učiniti Washingtonski i time Daytonski ugovor ništavim.

Nisu, jer nemaju nikakvih moćnih alata i dokaza u svojim rukama i zato što su upravo oni ti koji sve vrijeme rade protiv međunarodnih ugovora koje su potpisale Srbija, Hrvatska i sve strane u BiH.    

Zato i idu preko brutalnih i nasilnih pritisaka unutar BiH i van nje.

Knjige bi se mogle napisati šta su sve radili u tzv. Herceg-Bosni i Republici Srpskoj mimo Washingtonskog sporazuma i Daytona. Zaboravlja se da su u Dayton lideri Srbije i Hrvatske  privedeni kao krivci i prisiljeni da potpišu mirnu Bosnu.

Prema Bečkoj konvenciji, članu 30. stoji: "Ako neki ugovor određuje da je podređen prijašnjem ili kasnijem ugovoru ili da ga ne treba smatrati inkompatibilnim s tim drugim ugovorom, odredbe toga drugog ugovora imaju prednost.“

I u narednom stavu: "...Prethodni ugovor se primjenjuje samo u onoj mjeri u kojoj su njegove odredbe kompatibilne s odredbama kasnijeg ugovora.“ Neke odredbe Washingtonskog sporazuma nikada se nisu prilagodile odlukama Daytona, a morale su.  

Podsjetimo se: U memoarima mirovni posrednik Richard Holbrooke iznosi činjenice da je u Dejtonu na jednoj strani srpska delegacija iz BiH sa Krajišnikom i Koljevićem, koju je predvodio Milošević sa svojim timom.

Na drugoj strani je delegacija Hrvatske, koju predvodi Tuđman. Treća delegacija je bio tim Federacije ili, kako su ga medijatori zvali "tim Bosne i Hercegovine“:

Ta delegacija je bila u sastavu Izetbegović, Silajdžić, Zubak, Prlić, Muhamed Šaćirbegović, Miro Lazović i Ivo Komšić. Prof. dr. Kasim Begić je zabilježio: "Za razliku od ostale dvije strane, delegacija BiH nije bila homogena i vrlo teško se dolazilo do jedinstvenih stavova, što je, naravno imalo negativne implikacije u toku pregovora i prihvatanja njenih prijedloga i sugestija.

Najčešći kontraargument medijatora (Holbrooke, Bildt ili drugi pregovarači) bio je pitanje: "Da li je to stav Delegacije BiH?'“ Ponavljalo se vrlo često, svjedočio je dr. Begić i time samo potvrdio neravnopravan pregovarački položaj delegacije BiH.       

Bilo je neophodno riješiti Washingtonski sporazum o Federaciji i nakon svega ga uklopiti u Daytonski sporazum. Izetbegović i Silajdžić su na to upozorili američki pregovarački tim. Richard Holbrooke je to prihvatio i u memoarima piše: 

"Zamolio sam čovjeka broj dva u njemačkoj delegaciji, Michaela Steinera koji je najbolje upoznat i najuporniji Evropljanin kad je riječ o Bosni – da vodi pregovore o Federaciji, uz pomoć Daniela Servera, Chisa Hilla, drugog Nijemca Christiana Clagesa.“

Rezultat toga je 9. na 10. novembra 1995. u Daytonu potpisani "Sporazum o oživotvorenju Federacije" kao sastavni dio Općeg okvirnog sporazuma.

Dr. Kasim Begić je svjedočio da nikako nije išlo sa Federalnim timom, pa je nakon svega zaključio da Bosne i Hercegovine ima više u Daytonskom sporazumu nego u federalnom.

Stalno se protivustavno forsirala Herceg-Bosna iako se nigdje u Ustavu Federacije ne spominje nikakva teritorija nacija.

Tim Hrvata iz BiH istupao je samostalno, bez Bošnjaka. U svojim pismenim istupima taj tim je imao zaglavlje "Delegacija Hrvata iz BiH“. Tako su na drugi zvanični nacrt Ustava BiH.

Bh. Hrvati ponudili vlastiti prijedlog ustavnog ustrojstva države. Iako su bili zajednički tim, oni drugi, uglavnom bošnjački dio federalne delegacije nisu ni obavijestili da će istupiti mimo njih.

Bošnjački članovi delegacije to su saznali od Holbrookea i bili šokirani. Prlić, koji je bio član federalnog tima, stalno je bio sa Tuđmanovom ekipom, pa se moglo naslutiti odakle je došao ovakav prijedlog.

Činjenica je, hrvatski dio federalnog tima je svom prijedlogu dao naslov: "Ustavni zakon Unije BiH“. Na početku ovog prijedloga hrvatske  delegacije iz BiH navodi se "preoblikovanje Republike BiH u Uniju BiH“.

Država bi po ovome prijedlogu bila invalidna i svela se na samo dva ministarstva: za vanjsku politiku i emigraciju.“ Ali, u igri su bili već dogovoreni Ženevski princip“ i Preliminarni sporazum koji je 18. marta u Washingtonu potpisao upravo Tuđman (očuvanje međunarodnog kontinuiteta BiH) pa je hrvatski prijedlog odbačen.

Tada se među pomoćnim bošnjačkim osobljem pojavila poslovica: "Budimo Tuđman, tražimo nemoguće.“ Sad svjedočimo da pristalice Tuđmanovih ideja organiziraju konferencije sa identičnim ispadima.

Bilo je Tuđmana i Herceg-Bosne svugdje, i prije i poslije Washingtonskog i Daytonskog sporazuma.   

Na konferenciji za štampu, 31. marta 1994. Dobroslav Paraga, čelnik Hrvatske stranke prava, rekao je da su istvoremeno sa zasjedanjem Ustavotvorne skupštine Federacije u Sarajevu, suci u Mostaru polagali zakletvu Herceg-Bosni, koja više ne postoji.

To je dokaz, rekao je, da su "još prisutne koordinirajuće snage HDZ-a i njihovih kolaboranata Karadžića i Miloševića.“

To se vidjelo i u pokušajima ukidanja embarga, koji su zagovarale Sjedinjene Američke Države. Bilo je apsurdno kada je Mile Akmnadžić, na funkciji premijera BiH u vrijeme ženevskih pregovora, žestoko branio embargo na oružje.

Nakon Washingtonskog sporazuma, čak i konfederalnih aranžmana BiH i HR, to je otvoreno radio Tuđman.  U intervjuu koji je Jasuši Akaši, specijalni izaslanik Generalnog sekretara UN-a za područje ex Jugoslavije, dao zagrebačkom Globusu 14. augusta 1994., na pitanje da li se slaže da se ukine embargo na uvoz oružja u BiH, odgovara: "Ne, ne slažem se“, rekao je i dodao: "Zanimljivo je da je i predsjednik Tuđman na nakoliko posljednjih naših sastanaka rekao da je i on protiv ukidanja embarga na uvoz oružja. Tu se dakle naša stajališta poklapaju.“

To se događa pola godine nakon Washingtonskog mirovnog sporazuma između Hrvata i Bošnjaka.

Mir između Bošnjaka i Hrvata tražio je Zagreb. Zahtjevi su išli do Njemačke, koja se ubrzo aktivno uključila. Bilo je u pitanju loše stanje sa vojnim komponentama HV i HVO. Bili su pred slomomom u sudaru sa Armijom RBiH.

Naravno da su za prekid rata između Hrvata i Bošnjaka bili i bošnjački narod i lideri. Sjedinjene Države su preko Charlesa Redmana pokrenule formiranje Federacije.

Redman je išao i u Beograd da razgovora sa Srbima oko ulaska u Federaciju. Bilo je bezuspješno. Doživotni zatvorenik Karadžić dao je tada zanimljivu izjavu: "Moguće je, ali je nevjerovatno da se Srbi priključe hrvatsko-muslimanskoj Federaciji“.

Dakle, ovaj horski hrvatski udar na BiH i zahtjev za trećim entitetom je opasna zamka u kojoj se želi urušiti Dayton jednom lukavom igrom a ova država uvesti u najgori mogući haos. 

"Ugovori se moraju poštovati“ (Pacta sunt servanda). U članu 26. Bečke konvencije stoji da "svaki ugovor koji je na snazi veže stranke i one ga moraju izvršavati u dobroj vjeri... Stranka se ne može pozivati na odredbe svog unutarnjeg prava da bi opravdala neizvršavanje ugovora.“

Tome svjedočimo u svim dosadašnjim igrama hrvatske, pa i srpske strane. Vlasti Hrvatske nisu reagirale na skup za treći entitet. Time se HDZ Hrvatske i HDZ BiH ponašaju kao pirati u međunarodnom pravu, kršeći međunarodno pravo.  

Federacija je sastavni dio Daytonskog ugovora. Nemoguće je pristati na izmjene Ustava Federacije, a pogotovo nemoguće pristati na nekavo suludo uspostavljanje trećeg entiteta. To bi razorilo Daytonski sporazum i Bosnu i Hercegovinu ostavilo u potpunoj pravnoj praznini.  

Žalba zbog kršenja Bečke konvencije je moguća i ovisi o prirodi kršenja, a uključuje diplomatske note, pokretanje postupka pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ). Na kršenje Bečke konvencije mogu se žaliti sve strane pa i ova u Sarajevu.

Naravno, ako članovi Predsjedništva BiH to odobre. Preporučujem vlasti trojke da pokuša sa Svjetskim sudom pravde (ICJ) ono zbog čega ne prestaje optuživati sadašnju opoziciju što nije prihvaćena revizija presude.

Očito je da akteri u Zagrebu imaju podršku iz SAD-a. Ali poseban je šproblem raditi protiv mirovnog sporazuma čiji su pokrovitelji Amerikanci, a drugo, još pogubnije, raditi protiv međunarodnog prava i kršiti konvencije.

Ovo je prava prilika da se još jednom prisjetimo pristanka na onu suspenziju Ustava Federacije na 24 sata samo da bi se ušlo u vlast. Bog zna kakve posljedice tog čina će nas još dugo pratiti.

Dobar dio haosa u BiH su napravili Bošnjaci sa svojih nekoliko desetina parlamentarnih stranaka, nesposobni da imaju jedinstvenu politiku oko sudbinski bitnih pitanja za ovu državu.