U romanu Odron Zehnija Bulić koristi nekoliko različitih postupaka kako bi junake ove pripovijesti prikazao što autentičnije, vodeći računa da i okruženje ili okruženja u kojima se odvija radnja budu što autentičnija i što funkcionalnija pri karakteriziranju psiholoških i etičkih dimenzija u kojima obitava ova priča o izopačenju ljudske prirode.
Zehnija Bulić je uobličio uznemirujuću, potresnu priču, koja se sastoji od niza dužih ili kraćih prizora u kojima su latentno suprotstavljeni glavni junaci u nekoliko različitih ambijenata nalik na beketovsko đubrište, na magacin u kojem truhnu odbačeni otpaci jednog ruiniranog, slomljenog sistema. Na tom dnu historije jedni su eksploatatori, drugi su eksploatirani, podjednako nespremni i nesposobni da djelotvorno uzvrate udarce novonastaloj kvazisudbini i ideologiji koja oduzima identitet, koja oduzima čovječnost.
Priča počinje u studentskoj sobi, u Prištini, kad se u život studenta jezika i književnosti, mlađahnog pisca, uvuče rustikalni Kamber, opsjenar, pričalac priča, kvazibiznismen, švercer i podvodač. Građu uzetu iz života pripovjedač prenosi po načelima takozvane objektivne književnosti, po principu impersonalnosti, što bi trebalo da isključuje posrednika između sižea i čitatelja. Dakle, piščev odnos prema priči je prilično ličan pa prenosi težište s fabuliranja na dočaravanje unutrašnjeg plana ljudskog života, prožet tragičnim suosjećanjem. Takav postupak dovodi do toga da u središtu zbivanja biva čovjek koji je u isto vrijeme u potpunosti uvjetovan socijalnom okolinom i veoma zagonetan, jer njegovi postupci umnogome prelaze granice očekivanog i uobičajenog. Što se tiče pripovjedi, ona je s tematskog i formalnog stanovišta dobro sastavljena, logična, slojevita. U njoj su akteri živi, koloritni karakteri stavljeni u presudne, granične situacije, u zaoštrene konflikte. Piščeva je namjera da pokaže zašto je došlo do rasula u jednoj društvenoj zajednici, da ukaže na prave a ne na prividne uzroke ispričanih događaja. I on nam uvjerljivo pokazuje da oni ne proizlaze ni iz duševnih poremećaja pojedinaca ni iz slučajnog sticaja određenih okolnosti. Do njih dovodi opća pometnja u suvremenom postratnom društvu, raspad svih društvenih i moralnih normi u njemu, njegova sunovratna kriminalizacija. Junaci ovog romana izrastaju iz jednog neobičnog, zastrašujućeg socijalnog miljea na koji se prirodno oslanja današnja vlast u Sandžaku, u Srbiji, na Kosovu.
U Odronu su opisane bizarne situacije s dna društvene ljestvice koje poput konkavnih ogledala zrcale prošlu i aktualnu društvenu situaciju u jednom ibijevskom porodično-prijateljskom krugu u kome ljudi postaju moralno iskvareni i beskrupulozni kad ostvaruju lične interese i neumjerene ambicije. Oni su, mada individualizirani, manje pravi karakteri, a više fabulozne, hiperbolične figure, koje simboliziraju vječite ljudske osobine ali i snage koje sudjeluju u oblikovanju društva.
S druge strane, radnja romana ima dva ravnopravna, podjednako važna aspekta. Jedan njezin tok žestoko ismijava ono što je u privatnom, u javnom životu primitivno, zastarjelo i retrogradno, što otežava da se obitava u naprednom, suvremenom društvu. U isto vrijeme, sklop događaja i njihovo značenje sugestivno prikazuju genezu rastakanja morala i ostalih društvenih vrijednosti, te stvaranje karnevalsko klaunovskog sustava u kome su korupcija, praznovjerica, vjerski okultizam doživjeli eksploziju koja, nažalost, još uvijek traje s manjim ii većim intenzitetom.
Zehnija Bulić ispisao je roman kome je osnovna vrlina u tome što je dinamičan, u njemu se vrlo vješto, virtuozno koristi zamršen, s matematičkom preciznošću konstruiran zaplet, neobični nesporazumi i dogodovštine, unutrašnja neizbježnost zamjenjuje se vanjskom, a psihološka istina opsjenarskim argumentiranjem, izvođenjem logičnih zaključaka iz očigledno pogrešnih nevjerovatnih premisa.
S formalne strane Odron je prilično hibridni roman. S jedne strane, u njemu je dosljedno razvijena logična, zaokružena priča o nesrećama glavnih protagonista, o njihovim međusobnim i odnosima s osobama s kojima dijele život, što upućuje na realističan postupak. S druge strane, pet čvrsto povezanih dijelova (pet poglavlja) od koji se roman sastoji iznutra su razlomljeni umetanjem brojnih fragmenata, postupkom koji upućuje ili na česte promjene mjesta radnje, što direktno i indirektno biva naznačeno, ili na simultanost u zbivanjima, za šta nema neophodnih indikacija.
Time je dovedeno u pitanje prvobitno opredjeljenje za realistični koncept; tako je radnja razobručena, povećan nivo psiholoških pretenzija i dosegnut efekt uspješnog postmodernističkog romana prožetog melanholijom ali i bjekstvom iz sumorne, strašne svakodnevice današnjeg Novog Pazara, u kome se, kao pod mikroskopom, ogleda raspad društva. Krajnje estetiziran, roman Odron se unaprijed odriče neposredne društvene funkcije, direktne socijalne angažiranosti. Ali u gradu u kome se širi osjećanje beznadežnosti i apatije, koji je stavljen pod kontrolu političke, švercerske i religijske mafije, sve što ne pristaje na postojeću situaciju, sve što je razobličuje pretvara se u socijalni protest, u prvorazredni društveni bunt.
