Opći sud kritike o stvaralaštvu Kemala Mahmutefendića, iako je bezrezervno povoljan, nikad nije bio iscrpan ili do kraja definiran. Kritičari su njegovu poeziju više pominjali nego što su je ozbiljno čitali i o njoj sudili. I nakon gotovo pedeset objavljenih knjiga (tridesetak knjiga pjesama) ostaje nedoumica: Ko je pjesnik? Parafraziramo li Camusa, možemo ga usporediti s djetetom koje se igra u rajskom vrtu. Moderni pjesnik, međutim, daleko je od djeteta, a još je dalje od toga da se igra u “rajskom vrtu”. Ako to i čini, on je okružen ljubomornim božanstvima koja ne podnose miješanje u svoj vrt. Ako je genije personifikacija duše stvari, osnovni princip života jednog čovjeka, naroda, kolektiva ili mase, najspiritualnije i najmoralnije u ljudima i stvarima, a kažu i bilježe da je tako, zašto najčešće i uglavnom završi na smetljištu, tom vječnom groblju odbačenih stvari.
Kemal Mahmutefendić rođen je u Sarajevu 8. aprila 1942. Gimnaziju je završio u Konjicu. Svjetsku književnost studirao u Beogradu. Radio je kao nastavnik, akviziter, novinar, bibliotekar, i kuhar. Ovaj je svijet fizički napustio 3. februara 2022. godine.
Kemal Mahmutefendić je svojim poetskim, proznim i knjigama aforizama, modernom, potpuno osobitom osjećajnošću iskazivao egzistencijalnu obesmišljenost “lične”, ali i kolektivne i situacije i frustracije. Egzistencijalnu obesmišljenost “lične”, ali i kolektivne historije obilježit će Mahmutefendić motivom artikulirane tišine, muklosti, šutnje. Mahmutefendić u svom poetičkom obrascu često prelazi iz ispovjednog tona prvog lica jednine u mi iskaz, iz uzdrmane intime lirskog subjekta u umnoženu svijest (automatski smanjene “odgovornosti”) multipliciranog, kolektivnog subjektiviteta. Isto tako, upotrebljava i masku prividno neutralnog govora iz pozicije trećeg lica jednine, ali iskorištava i prednosti ustaljene predstave o prijetećoj /zloj/ kontrastnoj konotaciji kojom je opterećena čuvena zamjenica oni, tačnije Oni. Bez obzira na to kojim se tipom iskaza služio, pjesnikov prazni idealitet odlikuju elementi vakuumske zamuklosti, hladnoće, mraka. A to su, kaže pjesnik, “nesreća i sreća - dvije rođene sestre” .
Naglašena pesimistička i apokaliptička nota Mahmutefendićeve poezije ima svoje ishodište u promišljanju istrošenosti svijeta (ali bez nade u produktivni preobražaj), kao i svijeta totalitarnosti, utemeljenog na mimikrijskom. Tako će, recimo, jedna od njegovih upečatljivijih pjesama “Rasprava o metodi” tematizirati prepoznatljivu grakovsko-orvelovsku situaciju Druge Obale i Velikog Brata, situaciju “dobroćudne” i “preventivne” kontrole mislećeg subjekta:
Vi govorite o državi – ja zapažam dlačice u nosu.
Vi vidite drvored, a ja oko crva koji migolji iz
korijena jednog stabla.
Dok vi raspravljate o Bogu moja pažnja je usmjerena
na očajnu dramu jedne fleke na suprotnom zidu.
Vi kažete “umjetnost”, “filozofija”, “poezija” a ja
se rvem sa neimenovanim istinama
koje mirišu na samoubistvo ili,
recimo, raj nepostojanja.
Vaše su riječi ljubav, a moja (da li je moja?) duša
pokušava da se smjesti u vršci jednog
bajoslovno dalekog stabla.
Vi o ratu, a ja o nevinosti rudače od koje će biti
proizveden metak
koji će biti stavljen
u pušku i ubiti dijete koje se igra: o
neiskazivoj nevinosti ovog opšteg zla!
vi o smrti, a mene zasanjuje misao o onome što je bilo
prije onoga što je bilo prije
onoga što je bilo prije onoga što
je bilo prije... i iza onoga što će
biti kasnije od onoga što će biti
kasnije od onoga što će biti
kasnije i kasnije od najkasnijeg.
Ko, dakle, više griješi – ja ili vi, vi ili ja?
Ko to gaji manje ili više bezbolne iluzije?
(Rasprava o metodi)
U ovoj, ali i drugim pjesmama Mahmutefendić konstruira interesantne, sintetizirane pejzaže privlačne disonantnosti. Spajajući nadrealističke i neosimbolističke invencije prilikom osmišljavanja prostora/scenografije, pjesnik postiže očuđujuće vizualne efekte. Takve (gotovo po pravilu obezvučene) instalacije u tkivu pjesme jesu subjektizirane projekcije ispražnjenog idealiteta, ali i, ma koliko to bilo paradoksalno, neka vrsta duhovne (anti)utopije uznemirenog, često nihilistički rezigniranog lirskog subjekta.
Iako naizgled izuzetno intelektualistička, Mahmutefendićeva poezija donosi dosta slojeva infernalnog, mitološko-obrednog, biblijskog, apokrifnog, jeretičkog, grotesknog.
Mahmutefendić je insistirao na konstantnom preplitanju refleksivnog i banalnog, humornog i tragičnog, lirskog i ironijskog, ponekad čak i u okviru minimalnih jedinica pjesničkog izraza: poetske slike ili stiha. U pjesmi “Moja ruka”, koja se u izvjesnoj mjeri može smatrati i programskom, Mahmutefendić će svoju poetičku premisu postmodernističkog ukrštaja iskazati kroz vrlo rječitu pjesničku sliku:
Čitavo jedno poslijepodne
moja ruka razmišlja o meni.
Te ovakav je, te onakav je,
dobar, loš, nekad prosto zastrašujući.
Vidim je kako se grči
nastojeći da shvati onoga iz koga raste,
sve više što dan se dan približava kraju,
a ona postaje tužni izdanak
koji razmišlja o onome
bez koga ne može.
Pustim je – moju ruku –
nek iscrpi sve svoje snage.
A ujutro – moja ruko, budi poslušna:
ili ćemo tući ženu,
il’ stihove pisat!
(Moja ruka)
Mozaičnost Mahmutefendićeve poezije nudi “nove porcije užasa i beznađa” (kako se kaže u jednom od stihova), ali “izravnost” tu postaje prepoznatljiva vrijednost jer je iskazana s neobične tačke gledišta. Otuda i preoblikovane knjiške aluzije konstruiraju poseban simbolički svijet u kome je pjesnik, ustvari, obitavao.
“Testament bez svjedoka” (impozantan spisateljski opus bez žudnje za pohvalama, prihvatanjem, pa čak ni razumijevanju onog što proizvodi) ono je po čemu ćemo ga pamtiti i iz čega će se u budućnosti učiti.
