Nakon što se raspao Sovjetski Savez, evropske nacije drastično su smanjile svoje budžete za odbranu, za svoje vojske i svoje arsenale. S usponom Al Kaide, skoro deceniju poslije, terorizam je postao glavna meta, zahtijevajući drukčija vojna ulaganja i više ekspedicionih snaga. Čak i dugo angažiranje NATO-a u Afganistanu nije ličilo na nekadašnje kopnene evropske ratove – koji su podrazumijevali tešku artiljeriju i tenkove – za koje su skoro sva ministarstva odbrane mislila da se nikada neće ponoviti.
Ali jesu, ponovili su se.
U Ukrajini, vrsta evropskog rata koja se smatrala nezamislivom, podrazumijeva trošenje više nego skromnih zaliha artiljerije, municije i protuzračne odbrane. Čak i moćne Sjedinjene Američke Države imaju samo ograničene zalihe oružja, koje Ukrajinci žele i koje im je potrebno, a Washington nije voljan da prebacuje oružje iz osjetljivih regija poput Tajvana i Koreje, gdje Kina i Sjeverna Koreja neprestano testiraju granice strpljenja.
Sada, devet mjeseci nakon početka rata, fundamentalna nespremnost Zapada pokrenula je sumanutu borbu za snabdijevanje Ukrajine onim što joj je potrebno, a istovremeno popunjavanje zaliha NATO-a. Kako obje strane troše oružje i municiju brzinom koja nije viđena od Drugog svjetskog rata, takmičenje u održavanju arsenala postalo je kritičan front koji bi se mogao pokazati odlučujućim za napore Ukrajine.
Količina artiljerije koja se koristi naprosto je zapanjujuća, kažu zvaničnici NATO-a. U Afganistanu su NATO snage ispaljivale po 300 artiljerijskih granata dnevno i pritom nisu brinule o zračnoj odbrani. Ali Ukrajina može ispaliti hiljade granata dnevno a i dalje očajno treba zaštitu od ruskih projektila i bespilotnih letjelica iranske proizvodnje.
“Dan u Ukrajini je što i mjesec ili više u Afganistanu”, rekao je Camille Grand, stručnjak za odbranu u Evropskom savjetu za vanjske odnose, koji je donedavno bio pomoćnik generalnog sekretara NATO-a za ulaganja u odbranu.
Prošlog su ljeta u Donbasu Ukrajinci su svakog dana ispaljivali između 6.000 i 7.000 artiljerijskih granata, rekao je visoki zvaničnik NATO-a, dok su rusi dnevno ispaljivali od 40.000 do 50.000 granata.
Poređenja radi, Sjedinjene Američke Države proizvedu “samo” 15.000 granata mjesečno.
Stoga se Zapad trudi pronaći sve oskudniju opremu i municiju iz sovjetskog doba koju Ukrajina može koristiti, uključujući rakete protuzračne odbrane S-300, tenkove T-72 i posebno artiljerijske granate sovjetskog kalibra.
Zapad također pokušava osmisliti upotrebu drugih sistema, čak i ako su stariji, kao zamjenu za smanjene zalihe skupih raketa za protuzračnu odbranu i protutenkovsko oružje tipa “Javelin”. To šalje snažne signale zapadnoj odbrambenoj industriji da se spreme dugoročni ugovori, da treba pokrenuti više smjena u tvornicama i renovirati starije fabričke linije. Istovremeno se nastoji kupiti municiju od zemalja poput Južne Koreje kako bi bile popunjene zalihe koje su otišle u Ukrajinu.
Postoje čak i rasprave o ulaganju NATO-a u stare fabrike u Češkoj, Slovačkoj i Bugarskoj kako bi se ponovo pokrenula proizvodnja granata sovjetskog kalibra 152 mm i 122 mm za ukrajinsku artiljeriju, koja je, uglavnom, još sovjetskog tipa.
Ali prepreka je bezbroj, koliko i rješenja koja se traže.
Zemlje NATO-a – često uz veliku pompu – dostavile su Ukrajini naprednu zapadnu artiljeriju, koja koristi granate od 155 mm NATO standarda. Ali NATO sistemi rijetko su certificirani da koriste metke koje proizvode druge zemlje NATO-a, a koje često proizvode drukčije granate. (To je način na koji proizvođači oružja osiguravaju da mogu prodati municiju za svoje oružje, kao što proizvođači štampača zarađuju na kertridžima.)
A tu je i problem legalne kontrole izvoza, koja regulira da li se oružje i municija koji su prodani jednoj zemlji mogu poslati u drugu u ratu. To je razlog zašto su Švicarci, tvrdeći da su neutralni, odbili Njemačkoj dozvolu da izvozi u Ukrajinu protuavionsku municija, koju je proizvela Švicarska a zatim ju prodala Njemačkoj. Italija ima slično ograničenje na izvoz oružja.
Jedan zvaničnik NATO-a opisao je sistem s kojima se Ukrajina sada mora nositi kao “NATO-ov zoološki vrt”, s obzirom na rasprostranjenost naziva životinja za oružje kao što je njemački protuavionski tenk “Gepard” ili raketni sistem zemlja-zrak pod nazivom “Crotale” (zvečarka). Dakle, opskrba je teška, kao i održavanje.
I Rusi imaju svojih problema sa snabdijevanjem. Sada troše manje artiljerijskih granata nego ljetos, ali ih imaju mnogo, čak i ako su neke stare i manje pouzdane. Moskva također pokušava povećati vojnu proizvodnju i navodno nastoji kupiti projektile od Sjeverne Koreje i jeftinije dronove od Irana.
S obzirom na rusku aneksiju Krima 2014. godine i na rat u Donbasu, novi ciljevi NATO-a za vojnu potrošnju – dva posto bruto domaćeg proizvoda do 2024. godine, sa 20 posto toga na opremu umjesto na plaće i penzije – izgledaju skromno. Ali čak su i ovi ciljevi uglavnom bili ignorirane od ključnih zemalja članica.
U februaru, kada je počeo rat u Ukrajini, zalihe su u mnogim NATO zemljama bile tek na polovini od onoga što je u njima trebalo biti, rekao je zvaničnik NATO-a.
Francuzi su, naprimjer, osigurali nešto naprednog oružja i stvorili fond od 200 miliona eura za Ukrajinu, za kupovinu oružja proizvedenog u Francuskoj. Ali Francuska je Ukrajini već dala najmanje 18 modernih Cezar haubica – oko 20 posto svoje postojeće artiljerije – i nerado daje više.
Evropska unija odobrila je 3,1 milijardu eura za otplatu državama članicama za ono što pružaju Ukrajini, ali je taj fond skoro 90 posto iscrpljen.
Zemlje NATO-a dostavile su Ukrajini približno 40 milijardi dolara oružja, što je otprilike veličina francuskog godišnjeg budžeta za odbranu.
Manje zemlje iscrpile su svoj potencijal, rekao je drugi zvaničnik NATO-a, sa 20 od 30 članica koje su “prilično iskorištene”. Ali preostalih deset i dalje može pružiti više, sugerirao je, posebno veći saveznici. To bi uključivalo Francusku, Njemačku, Italiju i Holandiju.
Generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg savjetovao je alijansu – uključujući, naglašeno, i Njemačku – da smjernice NATO-a, koje zahtijevaju od članica da drže zalihe, ne bi trebale biti izgovor za ograničavanje izvoza oružja u Ukrajinu. Ali je tačno i to da Njemačka i Francuska, poput Sjedinjenih Američkih Država, žele da kalibriraju oružje koje Ukrajina dobija, kako bi spriječile eskalaciju i direktne napade na Rusiju.
Ukrajinci žele najmanje četiri sistema, koja im Zapad nije osigurao i koja je malo vjerovatno da će im poslati: rakete zemlja-zemlja dugog dometa, poznate kao ATACMS, koje bi mogle pogoditi Rusiju i Krim; zapadne borbene avione; zapadne tenkove; i mnogo napredniju protuzračnu odbranu, rekao je Mark F. Cancian, bivši strateg za oružje Bijele kuće, koji je sada viši savjetnik u vašingtonskom Centru za strateške i međunarodne studije.
Rakete ATACMS, s dometom od približno 190 kilometara, neće biti date iz straha da bi mogle pogoditi Rusiju; tenkovi i borbeni avioni previše su komplicirani i zahtijevaju godinu ili više obuke za korištenje i održavanje. Što se tiče protuzračne odbrane, rekao je Cancian, NATO i Sjedinjene Američke Države deaktivirale su većinu svoje protuzračne odbrane kratkog dometa nakon Hladnog rata, i tu se malo toga može osposobiti. Za pokretanje nove proizvodnje trebale bi dvije godine.
Održavanje je ključno, ali postoje pametni odgovori za relativno jednostavniju opremu, poput haubice M-777 koja je data Ukrajini. Uz prave dijelove, ukrajinski inženjer može se povezati s američkim artiljerijskim oficirom u Fort Sillu i razgovarati o održavanju preko Zooma.
Ukrajina se pokazala prilagodljivom. Njene snage su unutar NATO-a poznate kao “MacGyver Army”, referenca na staru televizijsku seriju u kojoj je junak inventivan i improvizator sa svime što mu dođe pod ruku.
Naprimjer, da bi granatirali ruske položaje na Zmijskom ostrvu, Ukrajinci su “Cezare”, s dometom od 40 kilometara, stavili na barže i odvukli ih deset kilometara da pogode ostrvo udaljeno 50 kilometara, što je zapanjilo Francuze. Ukrajina je potopila “Moskvu”, vodeći brod ruske Crnomorske flote, s vlastitim prilagođenim projektilima, a izgradila je i dronove koji mogu napadati brodove na moru.
Američki zvaničnici insistiraju na tome da američka vojska još ima dovoljno materijala da nastavi snabdijevati Ukrajinu ali i braniti interese SAD-a na drugim mjestima.
“Posvećeni smo pomaganju Ukrajini onim što joj je potrebno na bojnom polju”, rekla je ovog mjeseca Sabrina Singh, zamjenica sekretara za štampu Pentagona, nakon što je najavila još raketa “Stinger” za Ukrajinu.
Washington traga za starijim, jeftinijim oružjima, poput protutenkovskih projektila TOW, kojih ima u izobilju, umjesto “Javelina”, te raketa zemlja-zrak “Hawk”, umjesto novijih verzija. Ali zvaničnici sve više potiču Ukrajinu da bude efikasnija i da, naprimjer, ne ispaljuje projektil koji košta 150.000 dolara na dron koji košta 20.000 dolara.
S nekim se oružjem već pri kraju zaliha.
Prema analizi Canciana, od septembra je američka vojska imala ograničen broj artiljerijskih metaka kalibra 155 mm u svojim zalihama i ograničen broj vođenih raketa, raketnih bacača, haubica, “Javelina” i “Stingera”.
Nedostatak artiljerijskih granata kalibra 155 mm “vjerovatno je najveći problem koji najviše brine planere”, rekao je Cancian.
“Ako želite da povećate proizvodne kapacitete za 155 granata”, rekao je, “proći će vjerovatno četiri do pet godina prije nego što ih vidite kako izlaze na drugom kraju.”
(Izvor: The New York Times)