Postoji više vrsta prava, u šta sada ne možemo ulaziti. Savremeni čovjek vrlo često poseže za onim što smatra i naziva svojim ličnim ili pravom svog kolektiviteta. Tu činjenicu ne vrednujemo ni negativno ni pozitivno, samo je konstatiramo. U Bosni nepodnošljivu buku stvaraju Legitimni i Iredentist, Legitimni političkom ujdurmom o pravu Hrvata da kao tzv. konstitutivni narod uspostavi treći entitet, a Iredentist višegodišnjim bjesomučnim urlicima o pravu Srba da na opancima odnesu pola Bosne u Srbiju. Pogledajmo s aspekta savremene političke filozofije o čemu se radi u ovim zahtjevima koji se vrlo navalentno veoma dugo nazivaju čak legitimnim pravom.

Zapitajmo se šta u biti znači imati pravo na nešto, ne samo s aspekta onog ko se poziva na “svoje pravo” na nešto već i s aspekta Drugog, onog ko omogućuje nekome da ostvari to “svoje pravo”. Pitanje je: Je li onaj ko polaže pravo na nešto dužan da ima u vidu i uvažava i pravo Drugog, da zna da niko ne može ostvariti svoje pravo na štetu Drugog civilizirano, što znači dogovorno, mirnim putem? Znaju li D. Čović i M. Dodik šta znači uvjetovati etničku teritorijalizaciju izbornog prava, odnosno šta znači zalagati se i institucionalno zahtijevati odlazak jednog dijela jedne u sastav druge države? Ne može niko normalan vjerovati da su oni toliko politički glupi da ne znaju šta hoće, odnosno šta u pogledu političke i sigurnosne situacije znače njihovi zahtjevi. Naravno, znaju oni da je to izazivanje rata, ali vjeruju u silu svojih matičnih država.

Gospoda Čović i Dodik moraju znati da je u savremenom svijetu politički standard koji glasi: slobode pojedinca i kolektiviteta ograničene su slobodama drugog pojedinca i drugog kolektiviteta. Za civilizirane političke opcije to je aksiom. Njemu suprotni, necivilizirani politički zahtjevi vode neciviliziranom rješavanju društvenih sporova, međusobnoj mržnji po osnovu političkih razlika, raznovrsnim međusobnim ubijanjima, uvođenju životinjskih stilova rješavanja “svojih prava”.

Američki teoretičar prava Wesley Hohfeld (1879–1918) navodi četiri različita načina korištenja izraza pravo, ali u osnovi se sva ona mogu svesti na jedno osnovno, a to je: “A ima pravo na X” znači “da drugi imaju obavezu da omoguće da A dobije X ili da mu ga daju”. Da bismo shvatili navedenu definiciju prava, moramo ukazati na vezu između pravde, prava i obaveza. “Ako A ima pravo na X, tada nije jednostavno riječ o tome da bi bilo lijepo da A dobije X, ili čak da A treba da dobije X. Imati pravo na nešto znači postavljati opravdan zahtjev za to, zahtjev koji podrazumijeva obavezu drugih u vezi s tim.”

U slučaju Hohfeldovog shvatanja značenja izraza pravo vidimo da pravo jednog podrazumijeva obavezu drugog. Onaj koji ima pravo i onaj koji ima obavezu da mu omogući da to pravo ostvari u takvom su međusobnom odnosu da ono što je pravo jednog jeste obaveza drugog; onaj koji ima pravo može isto ostvariti samo ako Drugi ima obavezu da mu omogući da to pravo ostvari. U predmetnom slučaju postavljaju se brojna pitanja, među kojima su: Mogu li Bošnjaci imati obavezu da omoguće Srbima da odnesu pola Bosne u Srbiju?; Mogu li Bošnjaci imati obavezu da na prostoru koji i njima pripada kao i Hrvatima i Srbima i omoguće im da ostvare “svoja prava”, pristanu i proizvedu svoju političku i egzistencijalnu neravnopravnost s druga dva naroda?

Ako taj drugi koji omogućava ostvarenje prava prvog, u našem slučaju Bošnjaci, nema obavezu ostvarenja prava onog prvog (srpsku secesiju i hrvatsku političku teritorijalizaciju i privilegiju), onda to znači da taj (ti) koji ima (imaju) pravo ustvari, u suštini, nema to (ta) pravo (prava). U ovom slučaju, “imati pravo” znači imati uvjetno pravo, bolje kazano, znači nemati pravo, ili nemati bezuvjetno pravo. Onaj ko ima neko pravo i onaj koji ima obavezu omogućiti nekom da dobije to pravo u uzajamnoj su međusobnoj obavezi. Onaj koji ima pravo na nešto ne može ostvariti to pravo bez obaveze onog drugog da mu omogući njegovo ostvarenje. Pravo jednog ograničeno je pravom drugog i može se riješiti samo međusobnim dogovorom na obostrano zadovoljstvo, u skladu s interesima oba (sva tri) politička subjekta.

Prema drugom teoretičaru prava Josephu Razu, “X ima pravo ako i jedino ako X može imati prava i jedan aspekt njegove dobrobiti (njegov interes) bude dovoljan razlog da neko drugi preuzme za to obavezu, pod uslovom da sve drugo ostane isto”. Koja je dobrobit Bošnjaka za to da Srbi odnesu pola njihove državne teritorije u drugu državu i da sve ostalo ostane isto, odnosno da na zajedničkoj teritorije budu podstanari? Ima li tu logike? Kakva je dobra namjera u zahtjevima koji su na štetu političke jednakosti i ravnopravnosti, odnosno na štetu zajedničke države? Srbi i Hrvati u BiH političkom su odlukom tzv. međunarodne zajednice iz statusa nacionalnih manjina prevedeni u nacije i sada se ide dalje: Srbi traže da odnesu pola bosanske teritorije u Srbiju, a Hrvati traže svoju “legitimnu državu” unutar države BiH, računajući na vanjsku podršku bližih i daljih susjeda.

Josephu Razu postavlja dva zahtjeva onom ko polaže pravo na nešto. Prvi zahtjev da bi A imalo pravo na X jeste da A pravom na X postiže neki interes, ali ne isključivo i samo vlastiti interes. Drugi zahtjev jeste da A ima toliko i takvo pravo na X da predstavlja dovoljan razlog da za Druge bude obaveza da prihvate i omoguće pravo A da dobije X. Razovi zahtjevi onom ko “polaže pravo” na nešto jesu to da njegov interes (interes A) da ima pravo (na X) da taj interes (A) za (X) sadrži dovoljan razlog za Druge da ga razumiju i prihvate kao svoju obavezu i da mu omoguće da A ostvari pravo na X. Navedimo dva primjera prava, jedan kada neko polaže pravo na nešto, ali to njegovo pravo nije obaveza za druge da mu omoguće da ostvari to pravo, i obrnuto, primjer kada neko ima pravo na nešto i tim svojim pravom obavezuje druge da (on) ostvari to pravo.

Prvi je primjer, recimo, nečije polaganje prava na klavir marke “Steinway” jer doprinosi nečijoj dobrobiti, njegovom muzičkom razvoju, zadovoljenju želje za njegovim umjetničkim užitkom, ostvarenju karijere, osiguravanju uvjeta za život. Odgovor na pitanje imam li pravo na klavir marke “Steinway” zbog nekog od navedenih razloga, zato što mi doprinosi nekoj vrsti dobrobiti, jeste negativan, nemam pravo na klavir “Steinway” zato što ću time postići samo ja neku vrstu dobrobiti. Ovo moje ili nečije pravo, iako doprinosi mojoj, odnosno nečijoj dobrobiti, ne sadrži obavezu drugog da mi omogući da ostvarim to pravo. Doprinos koji ja ili neko ima od realizacije prava na taj klavir nije dovoljan razlog da bi bilo ko imao obavezu da meni ili nekom drugom omogući da ostvarim to pravo. Nečije pravo takvog tipa takvo je da ne proizvodi obavezu drugog da ono bude i ostvareno. Takva su prava Hrvata na treći entitet o kojem govori Legitimni i prava Srba na samoopredjeljenje o kojima govori Iredentista.

Legitimni (Dragan Čović) u ostvarenju “svog prava ne traži ostvarenje istog prava Drugog (Bošnjaka i Srba) na prostoru projicirane Herceg-Bosne, ne zalaže se za to da Bošnjaci i Srbi imaju ista politička i druga prava na teritoriji gdje su većina Hrvati, npr. u Livnu, Posušju, Čapljini itd., kako se zalaže za Hrvate na nivou BiH. On traži samo i isključivo legitimitet Hrvata Herceg-Bosne u državi BiH.

Nije problem zastupiti princip afirmativne akcije za sve etničke grupe na cijeloj teritoriji BiH, od mikro do makro političke zajednice, za Bošnjake i Hrvate u Banjoj Luci, Bijeljini, Trebinju, za Srbe i Hrvate u Sarajevu, Tuzli, Zenici, za Bošnjake u Srebrenici, Bratuncu, Prijedoru, ali je sam po sebi problem politički zahtjev da se princip afirmativne akcije provodi samo za jednu etničku zajednicu ili pojedinca na samo jednom nivou političke vlasti po insistiranju ne samo Legitimnog ili bilo kog drugog Nelegitimnog. Takvo je zalaganje protivno političkom principu i standardu afirmativne akcije. Ono ne doprinosi ni jednakopravnosti ni ravnopravnosti niti etničkih grupa niti građana, već, naprotiv, uspostavi političkog hegemonizma, etničkoj supremaciji i građanskoj nejednakosti i nejednakopravnosti. Stoga je neprihvatljiv i politički vrlo opasan bilo kakav zahtjev za bilo kakvim etničkim hegemonizmom bilo na nivou međudržavnih, bilo na nivou unutarnjih etničkih i građanskih društvenih i političkih odnosa u jednoj državi, na bilo kojem dijelu teritorije BiH u odnosu na druge etničke zajednice i građane. Legitimni (Dragan Čović) se ne zalaže niti za tzv. jednakopravnost niti za ravnopravnost, već obrnuto, za hrvatsku etničku supremaciju, nejednakopravnost i hegemonizam.

Drugi primjer prava jeste moje ili nečije polaganje prava na to da ne bude ubijen. Odgovor na pitanje imam li pravo na to da ne budem ubijen potvrdan je, imam pravo na to da ne budem ubijen. Razlog za to da imam pravo da ne budem ubijen i da je drugi dužan i obavezan da mi omogući ostvarenje tog mog prava jeste u tome što ono “u tolikoj mjeri doprinosi mojoj dobrobiti da opravdava obavezu drugih da me ne ubiju”. Dakle, neko ima pravo na nešto ako i samo ako (to) pravo drugog sadrži dovoljan razlog da bude dobrobitna obaveza i za druge. Insistiranje na uzajamnosti mog prava i dobrobitne obaveze Drugog zajednička je karakteristika kako savremenih liberala, tako i komunitarista. U savremenoj političkoj filozofiji, kada se govori o pravima, vlastitim, individualnim ili kolektivnim, pravima individue ili kolektiviteta, govori se istovremeno o njihovim pravima i obavezama svih subjekata prava i obaveza. “Prava i obaveze mogu ići samo zajedno ili ih uopšte nema”, kako onda kada je njihov subjekt samo jedan tako i onda kada se radi o više njihovih subjekata?

Generalno i sasvim konkretno, mnogi ljudi suviše lahko izmišljaju svoja i nova prava. Bolje kazano, ljudi ne razlikuju šta znači imati pravo i zato svoje zahtjeve proglašavaju i nazivaju pravom. Mnoga prava u svakodnevnoj praksi širom svijeta nisu prava, već zahtjevi. Zahtjev Legitimnog (Dragana Čovića) za izborni zakon po njegovoj mjeri i mjeri njegove političke stranke nije pravo, kao što ni zahtjev Iredentiste (Milorada Dodika) za nošenjem na opancima polovine Bosne u drugu državu, Srbiju, nije pravo. Ti zahtjevi nemaju nikakvu osnovu ni razlog da budu obaveza tzv. Unitaristi da im omogući da dobiju treći blentitet, odnosno pripoje tuđu teritoriju drugoj državi.

Iredentist (Milorad Dodik), dok se zalaže za pravo Srba u RS-u na samoopredjeljenje, ne zalaže se za isto takvo pravo Bošnjaka i Hrvata u RS-u za svoj izlazak iz totalitarne, etnički neravnopravne RS stvorene na Genocidu i etničkom čišćenju očeva, djedova, majki, sestara njihovih današnjih potomaka i ostataka. Dok zagovara pravo Srba u RS-u za prisajedinjenje RS-a sa Srbijom, nema u vidu isto pravo Bošnjaka u Sandžaku za prisajedinjenje s Bosnom. Svo iredentističko arlaukanje o prisajedinjenju Srba RS-a s maticom Srbijom ima za cilj: (1) da ušutka zahtjev Srebreničana, potomaka srpskog genocida u Srebrenici, za formiranjem Distrikta Srebrenica, (2) da spriječi i bukom o otcjepljenju RS-a onemogući da se u zapošljavanju, ulaganjima u razvoj Srednjeg Podrinja, a posebno u političkim izborima za lokalnu vlast u Srebrenici, Bratuncu, Prijedoru uvede princip afirmativne akcije za Bošnjake kako bi se nadomjestio broj predstavničkih mjesta u njihovim lokalnim parlamentima za onaj broj bošnjačkih glasova koji je ubijen u genocidu u Srebrenici, (3) da onemogući izvlačenje potomaka žrtava genocida u Srebrenici iz čeljusti genocidne tvorevine, njene vlasti i žandarmerije.

Pitamo se na kraju: Da li su zahtjevi za trećim entitetom, odnosno za tzv. prisajedinjenje pola države drugoj državi dovoljni da Drugi imaju obavezu da to omoguće? To zavisi ne samo od toga koliki je interes i dobrobit samo onih koji takve zahtjeve postavljaju kao svoja prava, već i od toga koliko ti zahtjevi koji se potpuno neosnovano imenuju svojim pravima nanose štetu drugim ljudima, drugim političkim i etničkim zajednicama. Ti zahtjevi kao tzv. legitimna prava koliko su, teorijski pretpostavimo, korisna za jedne, štetna su i opasna za prava Drugih. Njihova dobrobit nije opća. Ona ne povlači i ne sadrži, ne samo nužno, već čak ni dovoljno obavezu Drugih da ih omoguće. Ta tzv. legitimna prava ne samo da ne sadrže obavezu Drugih da ih omoguće već nužno zahtijevaju svaku vrstu njihovog sprečavanja. Njihove štetne posljedice za Druge očite su bez bilo kakvih dodatnih dokaza. Moramo učiniti sve da svi postanemo svjesni kolika je šteta tih zahtjeva za dobrobit svih ljudi, ne samo u Bosni već i mnogo šire.