Punih četrdeset godina, pet puta dnevno, penjao se ćoravi Osman zavojitim basamacima uz munaru Bijele džamije u Dolu na Vratniku. Na šerefetu, prije nego bi zaučio ezan, dugo bi othukivao i iskašljavao naslage duhana što mu se taložiše u grudima desetljećima. Usput je kotrljao kuglice tespiha i u pomračini svoga slijepila zamišljao grad pod sobom. Tako je računao vrijeme. Dok bi sva trideset tri zrna na tespihu jagodicama palca protisnuo preko prevoja kažiprsta, prošla bi cijela minuta. Tu nije bilo greške. Bio je to ritam njegovog života već ravnih četrdeset godina, još od onog dana kada mu se pod zidinama Banje Luke jedan kuršumom opiljeni kamenčić zabo tačno u zjenicu i virio otud poput sablazni. Niko ga nije smio izvaditi, svi su mu govorili da će mu oko iscuriti i da će nestati iz njega očinjeg vida. Džaba im je uzvraćao da ni ovako ne vidi i da ga barem neće žuljati. Ljudi, koji su bez trunke samilosti sasijecali dušmane kao brave, uzmicali su od njegovog oka i zakretali glavu. Na kraju je sam morao saviti kažiprst i palac u kliješta, poduhvatiti onaj kameni opiljak i potegnuti kao da vadi trn iz tabana. Iščupa ga u jednom potezu, a s njim, rekoše, iščupa i vid iz oba oka.
Otad, iako bijaše potpuno slijep, sve je radio sam i nikom nije dao da mu pomogne. Kao u inat cijelom šeheru, naviklom da ljudi s kakvom teškom falinkom ostaju zatvoreni u kući i sasvim zavisni od drugih, svakog dana, sve dok ga noge ne izdadoše, spuštao se na Baščaršiju. Sve vrijeme vrtio je tespih u ruci i vazda bi pomicao usnama kao da se stalno s nekim sašaptava.
Najviše je volio sjediti na ćepencima Mlatišuminog dućana i osluškivati vrevu grada i ljudske glasove. Kazivalo se da može po načinu hoda prepoznati pola čaršije. Još se kazivalo da mu je tespih mjera po kojoj premjerava svijet oko sebe i da bi se bez njega sasvim izgubio. Taj bi osvanuo na Ilidži umjesto na Vratniku, samo da mu je onaj tespih kako izbiti iz ruke, kazivali su obijesni. Neki su to i pokušavali, ali im nije uspijevalo. Niti je uspijevalo onima koji su i od njega htjeli načiniti čaršijsko posprdalo, kao što su to činili od svakog ko nije bio po mjeri normalnosti kakvom ju je čaršija propisivala. Ali u slijepom Osmanu bilo je nečeg mnogo jačeg od njihove ljubomore. Na kraju, kada se sva njihova zloba odbi od Osmana kao o kakav kamen, ostade samo ta zajedljivost koja bi izbijala iz njih svaki put kada bi ga vidjeli kako se spušta niz Kovače ili kako korača na začelju dženaze.
OSMANOVE MRKLINE
Umro je ćoravi Osman u petak, 12. februara 1190, a po gregorijanskom kalendaru bijaše 1776. godina. Posljednje što je čuo bio je glas telala koji je udarao u doboš i gromovito vikao da se sultanu Abdul-Hamidu rodila kći i da se odmah okite dućani. Zaokupljena kićenjem radnji, čaršija i ne primijeti da ga nema, ni njega ni njegovog glasa s munare Bijele džamije. Ni oni koji bi o njemu bez ikakvog razloga razastirali zajedljive priče, ljubomorni jer ćoro sve može kao da četiri oka ima, a oni ni s oba zdrava od svojih života ništa ne načiniše, nisu nalazili potrebe da ga spominju. I oni bijahu zaokupljeni pričom o dva handžara što ih je postavilo na Tašlihanu tako da izgledaju kao da slobodno, ničim prikačeni, lebde u zraku, pa se narod okuplja po cijeli dan ispod njih i ibreti se, velehavle i tobejarabi. Ili pričaju o konju što ga od trgovačkih sepeta i šarene abe načiniše aščija Husejin-baša i Avdi-čauš Hamalović, pa ga uspraviše u Hamalovića kahvi, a ljudi se čudom čudiše i opet velehavlaju i govore da ništa slično u svome vijeku vidjeli nisu. Dođe ta priča i do Visokog pa ti eto Visočana i kupiše onog konja za devet groša, pričaju u Mlatišuminom dućanu i smijulje se. Bili su raspoloženi jer je Visočane bio glas da je lakše mjesec uhvatiti u usta nego njima šta prodati, a oni im, bezbeli, uvališe konja sepetara. I udaraju u smijeh bez mjere, pa iz tog smijeha izleće zakletva jednog od njih koji se kune svim i svačim kako su Visočani, da ne bi sami bili namagarčeni, podgovorili ljude iz neke kasabe iz unutrašnjosti, kojoj ni Husejn-baša ni Avdi-čauš ne žele otkriti naziv dok se posao ne svrši, da i oni od Sarajlija kupe jednog konja od sepeta, i ovi ga naručiše. I smiju se i slažu priče i dosjetke i ne fali im ni slijepi Osman ni njegov glas, kao da ga nikada među njima nije ni bilo.
Slijepog Osmana spomenuše još jednom u Hamalovića kahvi i tada ga sasvim izbrisaše iz svojih sjećanja. Dok su prevrtali istrošene sepete da od njih načine još jednog konja, neko ispriča da je dan prije bio na Vratniku i da gore pričaju kako su ćoravom Osmanu dok su ga gasulili našli oko vrata kožnu vrpcu i o njoj kesu. Svi su mislili da su dukati, kakav vrijedan prsten ili neprocjenjiv dragi kamen. Zato pozvaše rodbinu i hodže i najuglednije ljude da se u prisustvu što više svjedoka otvori – kad iz one kožne kese ispade jedan oprljak od kamenčića, isti onaj s kojim je zauvijek otišao Osmanov vid. Ljudi se samo pogledaše, otužno odmahnuše glavama i nastaviše da slažu one sepete nastojeći da još jednom dobiju oblik konja u punom kasu.
Uvečer, u tijesnoj pisarskoj radnji podno sahat-kule, uz same javne nužnike, ispod mnogobrojnih papirnatih mjeseca i zvijezda i još kojekakvih oblika kojima se ovaj dućan pokorno ukrašavao svaki put kada bi to vlast zatražila, pod svjedočenjem jedne slike unajmljene za ovu priliku, a na kojoj jedan janjičarski alaj odlazi u vojnu, smjerni Mustafa Bašeskija dodat će ime Osmanovo na svoj spisak, na koji se nije dolazilo nikakvim zaslugama, već onim što će svako čeljade pod Božijom kapom jednog dana morati učiniti – ispiti smrt iz njenog nepredvidljivog pehara.
Kada je zavio i posljednje slovo u Osmanovom imenu, dodade Mustafa i pridjev slijepi, a onda zatvori oči i poče pomjerati lice lijevo-desno, pokušavajući zamisliti da je slijep i da ništa pod milim Bogom ne vidi. U mraku vlastitog bića učini mu se da nije pravedno da uz Osmanovo ime stoji samo onaj pridjev, slijepi, kao da mu je to prezime ili ime oca, ili, Bože sačuvaj, zanimanje. Utom otvori oči, stisnu kalem kao da ga želi polomiti i tvrdim slovima zapisa sve što je znao o Osmanu. Pisao je u nekom grču, othukujući, kao da je u onom kratkom trenutku dok mu vjeđe bijahu sklopljene spoznao, i to sasvim, svom dubinom, kako je to biti slijep i koliki je to teret nositi svuda sa sobom potpun i neproziran mrak i ne vidjeti ni zoru, ni sunce, a lica ljudi zamišljati po vlastitom nahođenju, ili po osobinama koje cijedimo iz njihovih riječi i postupaka, iz boje glasa, iz mirisa kože, iz daha, Bože, kakvi smo se svi mi, stanovnici ovog grada, oslikavali u Osmanovom mraku, i je li to ona istinska i ničim patvorena slika nas samih, slika koju nikada nećemo dokučiti ovakvi, očiju širom otvorenih, pri svjetlu dana?
HAMŠIN MEKTEB
Suđeno je valjda Bijeloj džamiji da se u njoj kale karakteri čvrsti i otporni na svu zajedljivost i ljubomoru čaršije, nedohvatljivi svakom njenom traču i nemilosrdni prema njenim granicama kojima je nastojala omeđiti život i zauvijek ga uzidati u tvrđavu osrednjosti. Čvrsti u svojim nakanama, poduprti nepokolebljivom voljom koja ih je nosila od djetinjstva ili iznicala iz kakve tragedije, oni su pomicali te granice, raspikavali ih bez imalo milosti, dokazujući čaršiji da nije moguće samo ono što je ona u svojoj uskogrudosti odredila, već i sve ono za šta su um i snaga u čovjeku sposobni. Kako god je ćoravi Osman razuvjerio cijelu čaršiju i pokazao joj da slijep čovjek može sam da zarađuje za život i da se bez ičije pomoći kreće mahalama i sokacima, tako će i jedna djevojka, koja sudbinu svoju vezaše za ovu džamiju, pokazati da žensko ni intelektom, ni voljom, ni čvrstinom karaktera, ničim, ne zaostaje u odnosu na muško čeljade. Zvala se Hamša i postat će hafiza.
Hamša još kao djevojče dođe u kuću sarajevskih trgovaca i zanatlija koji su imali nekoliko dućana na Baščaršiji, mlinove na Mošćanici i raskošnu kuću na Kovačima s čijih doksata pucaše pogled po cijelom šeheru. Kazuje se da ju je Ibrahim-aga Sabura doveo iz Olova da mu podučava djecu u kućnom mektebu, a nije imao muškog poroda. Otac joj bijaše Mula Abdija Karalić, a Sarajlije, koje su u jeziku uvijek tražile prečice pa potkusurivale riječi, skusiše to na Avdija Mulalić. Uskoro se priča o njoj proširi čaršijom s dvije strane. Jednu je svojim prijateljima trgovcima, zanatlijama i hodžama pričao sam Ibrahim-aga na sijelima koja je često priređivao u prostranom salamluku svoje čuvene kuće. Govorio je da pametnije, uviđavnije i znavanije čeljade u svom životu nije vidio, toliko se zanoseći da bi mu se katkad omaklo pa ju je nazivao kćerkom. Od njega se čaršijom pronese glas da zna Kur’an napamet i da bi joj trebalo omogućiti da polaže za hafizu. To čaršiju trgnu iz njene obamrlosti i podijeli je u dva tabora. Oba bijahu jednaka u svojim najdubljim uvjerenjima i svi u dubini sebe ne vjerovahu u žensku pamet te smatraše da je ženi mjesto u kući. Ali jedni od njih nisu mogli da se otvoreno suprotstave mišljenju jednog Sabure, pa su samo zbog toga podržavali nakanu Ibrahim-aginu, oni govorahu da treba maloj omogućiti da položi za hafizu, jah, i bezbeli, i zašto ne. Među njima je najviše bilo trgovaca i zanatlija, ljudi od posla, dok je na onoj drugoj strani, koja se svim silama suprotstavljaše toj ideji, bilo najviše imama, hodža i samih hafiza pred kojima bi trebala polagati ispite. Ali Ibrahim-aga bijaše čovjek blag i tih i za sve je imao strpljenja, što mu se očitovalo i u prezimenu.
Ibrahim-aga jednu večer zovnu na sijelo prijatelja Mula Hasana Prozorca, imama Bijele džamije i učitelja u mektebu pored nje, kojeg je Ibrahim-aga održavao dijelom svog imetka. Kazuje se da su ostali do zore i da su cijelu kesu duhana ispušili, a s prvim pijetlovima s Jekovca slomljen bijaše Hasanov otpor i skršena njegova poznata tvrdoglavost. Na kraju je pristao da se povuče s mjesta mule u mektebu i da za učiteljicu postavi Hamšu. Već se ujutro Hamša našla pred vratničkom djecom, ali nije dovršila ni prvi čas, a mekteb se isprazni. Čim su čuli da je žena, i to djevojka, postavljena da uči njihovu djecu, cijeli se Vratnik dignu na noge i istrgnu ih Hamši ispred očiju. Ona, sva u suzama, sjuri se niz Širokac i pade pred Ibrahim-agu. Ovaj se samo smješkaše svojim blagim osmijehom i reče joj da ujutro povede sve njegove kćeri sa sobom. Njegovi prijatelji, trgovci i zanatlije s čaršije, kada čuše za ovo, pokupiše svoju žensku djecu iz čaršijskog mekteba te ih poslaše uz Kovače, na Dolac vratnički, pred mula Hamšu.
Tako je bilo skoro četiri mjeseca, djeca s Vratnika spuštaše se u čaršijske mektebe, a ova iz čaršije verahu se na Vratnik u Hamšin mekteb, kako ga zvaše zajedljivci i oni koji nikako nisu mogli smisliti da im djecu podučava ženski učitelj. Petog mjeseca počeše popuštati pa bi se svake sedmice po jedno vratničko dijete vratilo u Hamšin mekteb, a čaršija se umiri. Mula Hamša opravda Ibrahim-agino povjerenje i već treće godine poče se po čaršiji kazivati kako se djeca koju uči Hamša Mulalić pameću i znanjem razlikuju od ostale djece kao šećer i sol. Sada svi poželješe da im djecu uči Hamša. Nakon ovog, Ibrahim-agi neće biti teško da uvjeri sarajevske hafize da postave Hamšu preda se i uvjere se da Kur’an zna napamet i da joj je, uz to, glas kao najpitkija voda.
Druga priča o Hamši raširi se čaršijom iz usta Ibrahimaginice i njenih kćeri, jedinih osoba koje su vidjele Hamšino lice. One se nisu mogle nahvaliti njene ljepote, stamenosti i nekog nadnaravnog mira koji vladaše njenim duhom.
Ova se priča raširi čaršijom istovremeno s onom koju je o Hamšinoj pameti širio Ibrahim-aga, pa čaršiju još snažnije ukopa u njenoj zajedljivosti. Čaršijske ljude si možda nekako i mogao uvjeriti da postoji žensko čeljade pametnije od muftije, i od kadije, i od svakog umnog šeherskog čovjeka, ali da je istovremeno i lijepo i ljepotom ravno najizvikanijim šeherskim djevojkama, e to nikako nisu mogli svariti.
Mladići, međutim, nisu tako razmišljali, oni se pomamiše. Noć ih je pod pendžerima Saburine kuće zatjecala u desetinama najljepših i iz najbogatijih porodica. Za divno čudo, Hamša ni jednog ne odbi. Kazuje se da je svakom pružila šansu, ali uskoro se pokaza da joj ni jedan nije dorastao u razgovoru i da su joj njihova udvaranja tako dosadna da je čitala kakvu knjigu iz Ibrahim-agine biblioteke dok bi se oni preznojavali pod pendžerom smišljajući šta da kažu a da ne ispa’nu glupi.
Umjesto mladića, pod Hamšin pendžer sad njihovi očevi počeše dolaziti na sijelo kod Ibrahim-age. Svaki je tražio Hamšinu ruku za svoga sina i Hamšu sebi za snahu. Niko je ne dobi, ali zato joj prokrčiše put ka hafizi. Učiniše to ovako: prije nego bi došli u Saburinu kuću, oni bi prvo djecu slali u Hamšin mekteb, a po čaršiji bi hvatali svaku priliku da pokažu kako oni svim srcem pristaju na stranu Ibrahim-age i njegove štićenice, u nadi kako će time lakše isprositi Hamšu. Ali, ne nađe se u cijelom šeheru takav delija koji će osvojiti Hamšino srce i ona ga sveg predade djeci koju je poučavala, i Bogu, čije je riječi sačuvane u svetoj knjizi znala napamet, a detalji i pojedinosti ostat će zauvijek zapreteni u gustim magluštinama sarajevske historije.
Umrla je Hamša kao djevojka. Evo, potvrđuje to i njen jednostavni i skromni nišan u haremu Bijele džamije. Oni koji čitaju arapsko pismo i znaju staroturski govor kazuju da je tekst na njenom nišanu pisan prozom i da piše ovo: “Ah smrti, umrla i od Boga upokojena mula Hamša iz kasabe Olova, djevojka, kći Avdije Mulalića, bula u Saburinu kućnom mektebu. Za njenu dušu prouči Fatihu. Umrla mjeseca redžepa 1274”, a taj dan se u gregorijanskom kalendaru sakrio između 15. februara i 16. marta 1858. godine. Onaj ko je pisao epitaf na Hamšinom nišanu pokazuje nam da ju je dobro poznavao. Uzdah “Ah smrti” ne oslikava samo Hamšin odnos prema prelasku na onaj svijet već i njen karakter i, osim toga, njen stojički odnos prema životu. “Ah živote” – koliko se značnosti i koliko puteva sudbinskih prostire iz ovog jednostavnog uzdaha.
OPILJCI OD KALEMA
Devet godina nakon Hamše umrije Ibrahim-aga kao posljednji u muškoj lozi među Saburama, a njegova kuća ženskom linijom pređe u vlasništvo Žiga. Njegov prijatelj Mula Hasan Prozorac umrije dvije godine nakon njega i sahraniše ga ovdje, u džamijskom haremu. Jedanaest godina poslije umrije njegova žena Đulsa i spustiše je uz njega. Sedam godina prije njene smrti nekom pade napamet da se skroz ovamo, na Vratnik, uzdigne stari satni mehanizam sa sahat-kule pred Begovom džamijom, koji zamijeniše s novim dotjeranim iz Londona. Kulu za sahat sagradiše od drveta, pa se, jadna, pri najmanjem vjetru ljuljaše pod težinom onolikog željeza skovanog u sahat. Koliko je samo neprospavanih noći ostarjela Đulsa provela u ćošku sobe tresući se od straha pred onolikom škripom kojom je proplakivalo unesrećeno drvo. Cijela se mahala uznemiravala kada bi nastao tutanj u drvetu koje se povijalo pod onolikim teretom. Šejtani igraju kolo, rekoše, i samo čekaju dobar trenutak da strovale kulu i sahat na njoj nekom na glavu. Na kraju prisiliše vlast da se popne uz Vratnik, da razmontira onaj sahat i da ga odnese na sigurnije mjesto, a kulu već naredne zime raznese sirotinja i nestade ona u umilnom pucketanju kojim razveseljavaše sirotinjsku djecu pred ognjištem ili beskućnike pod zamagljenim nebom.
Nad cijelim ovim haremom u kojem počiva Hamša dominira kameno otvoreno turbe. Kazuje se da u njemu leži katib Hajdar-efendija, sin Abdulahov. Bio je sekretar ili, kako se to u ono doba kazivalo, divan katib čuvenog Husrev-bega. On sagradi ovu džamiju. Sve bogatstvo Husrev-begovo, koje se u Sarajevo slijevalo sa svih strana prolazilo je kroz njegove ruke. Bilo je nemjerljivo i niko ne zna koliko ga se preseli u kesu Hajdar-efendijinu. Kazuje se da je umro na povratku iz Meke, a na tom putu umiru samo oni čestiti koji su zaslužili najveće nagrade kod Boga. Ta činjenica zatvara sva ona usta koja bi rasplitala svakakve aluzije na račun Hajdar-efendijinog poštenja. Ali ima i onih koji postaviše sasvim logično pitanje: Kako je sahranjen ovdje, a umro daleko, na hadžijskim drumovima? Zna se da su takvi sahranjivani negdje usput jer u to vrijeme, a bijaše godina 1545, ne bijaše uvjeta da se mejt toliko drži iznad zemlje. A šta ako je bila zima, pitaju se drugi, ljuti na ove prve, koji u sve sumnjaju i svojom sumnjom kvare svaku priču. A njima se ne može odgovoriti, niko ne zna tačan datum smrti Hajdar-efendijine pa da se poduhvati takve avanture i sklizne niz hidžretske godine i izvadi otuda dan u kojem je jedna plemenita duša prešla na onaj svijet.
Možda je baš zbog ovakve polemike u narodu nastala jedna neobična priča o Hajdar-efendiji – nesumnjivo je bio bogat, a o tome najbolje govore njegovi drveni nišani čiji bašovi, kazuje se, bijahu od čistog zlata, pa ih austrijski vojnici osakatiše onomad kada Eugen Savojski provali ovamo i popali sve pod sarajevskom tvrđom. Ta priča možda najbolje govori o Hajdar-efendijinom karakteru, ali i o razlogu uslijed kojeg se Husrev-begovo bogatstvo umnožavalo, a njegov vakuf ostao aktivan sve do današnjih dana. Kazuje se da je bio tako čuvaran da je decenijama skupljao prazne odreske od kalema. Kada je njegova džamija bila gotova, naredio je dvije stvari: prvo – da obiđu cijelu Bosnu, i cijelu carevinu ako treba, ali da nađu kreč tako bijel da će se od tu bjelinu i ljudski pogled odbijati i njime da okreče njegovu džamiju; drugo – da ga sahrane pred džamijom i da mu podignu turbe, a kada ga budu gasulili, vodu će zagrijati na onim trščanim odrescima od kalema koje je skupljao za tu priliku, jer, ništa ne treba bacati, sve će, prije ili kasnije, naći svoju upotrebnu vrijednost.
