Malo je takvih fudbalskih klubova na svijetu. Bili su omiljeni klub bivše Jugoslavije zbog svog lijepog, napadačkog fudbala a onda im je bilo namijenjeno da nestanu. Zvali su ih najbolji drugoplasirani tim na svijetu, jer nikada nisu bili prvaci svoje zemlje ali su uvijek bili na vrhu, igrom sa puno postignutih golova. A onda su protjerani sa svog stadiona, spaljena im je čitava historija.

Malo je klubova na svijetu koji su svojom igrom obradovali toliko ljudi, donijeli toliko radosti svojim golovima ili majstorskim potezima. A onda je na tom stadionu sa kojeg su ljudi odlazili sretni formiran koncentracioni logor. Malo je klubobva na svijetu kakav je Velež iz Mostara. Klubova koji su preživjeli iz inata.

„Znaš, ja sam prvo Veležovac pa sve ostalo. To je moj identitet. Prvo sam Veležovac, a tek sam onda Meho, Mostarac, Hercegovac“, kaže nam s ponosom jedan od najpoznatijih igrača mostarskog kluba, Meho Kodro.

Velež je jedan od najstarijih klubova Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije. Mostar, grad u kojem je klub nastao 1922. godine, bio je kulturno, ekonomsko i sportsko ali i političko središte Hercegovine. Jaka ekonomija omogućavala je ogromna ulaganja u sport pa je klub imao svoj stadion, omladinske škole i okupljao talente iz cijele regije. Svako je dijete sanjalo da jednoga dana zaigra u crvenom Veležovom dresu.

Nekoliko su puta bili nadomak titule prvaka ali su je gubili nesretno u posljednjim kolima što je dodatno pojačavalo mit o gubitnicima koji igraju za golove a ne trofeje. Osvojili su dva Kupa Maršala Tita i danas u Mostaru postoji priča da se svaki stariji Mostarac sjeća tačno dva trenutka u svom životu. Gdje je bio u trenutku kada je Velež osvojio Kup i gdje je bio kada je srušen Stari most.

Taj je klub iznjedrio velika imena jugoslovenskog i bh. fudbala. Imali su svoj čuveni trio BMV (Duško Bajević, Enver Marić i Franjo Vladić), za Velež su igrali Vahid Halilhodžić, Blaž Slišković, pomoćnik Arsena Wengera Boro Primorac, današnji sportski direktor minhenskog Bayerna, Hasan Salihamidžić, Sergej Barbarez...

„U jednom trenutku u tri španska kluba napadači su bili igrači Veleža“, sjeća se Meho Kodro. „U Burgosu je igrao Prerag Jurić, u Celti Vigo Vladimir Gudelj a ja sam igrao u Real Sociedadu. Sva trojica smo djeca Veleža.“ I igrali su odlično, 1995. godine Kodro i Gudelj bili su drugi i treći na listi najboljih strijelaca španskog prvenstva.

Život je prekinut granatama topova u proljeće 1992. godine. Na Bosnu i Hercegovinu je počela Agresija a Mostar se našao u blokadi, zatvoren barikadama sa kojih su pucali vojnici nekadašnje JNA. Raspala se Jugoslavija a sa njom i nekadašnja jaka fudbalska liga.

Sedmi april 1992. godine je bio posljednji dan kada su se igrači Veleža okupili na svom stadionu. Nekoliko dana ranije igrali su posljednju utakmicu fudbalskog prvenstva tadašnje Jugoslavije. Tim koji je uvijek bio višenacionalan, sastavljen od Bošnjaka, Srba, Hrvata, Crnogoraca igrao je u Srbiji, u Subotici protiv Spartaka.

Poslije meča trebali su se vratiti avionom u Mostar. Međutim, JNA je okupirala aerodrom, već je počeo rat i igrači su bili primorani ostati u Beogradu još dva dana. Pronašli su let za Podgoricu, za Crnu Goru koja je u normalnim okolnostima oko dva.tri sata vožnje udaljena od Mostara.

U Podgorici su im predstavnici FK Budućnost ustupili autobus koji ih je nakon cjelodnevne vožnje odvezao samo do Nevesinja, pola sata udaljenog od Mostara. Vozač dalje nije htio da vozi, kada je vidio barikade i naoružane ljude u uniformama srpske vojske. Insistirao je da se vrati kući.

U putu do Mostara odustajali su brojni fudbaleri. U Nevesinju su ostali neki igrači srpske nacionalnosti, neki su odustali od povratka već u Srbiji i Crnoj Gori. Kada su u Nevesinje iz Mostara stigla četiri automobila po igrače Veleža, u Mostar ih je stiglo samo sedmorica, svi Bošnjaci.

Sedmog aprila 1992. godine, dio Veležovih igrača ostavio je opremu na stadionu i to je bio posljednji dan Veleža pod Bijelim Brijegom. Nekoliko dana kasnije Uprava kluba istjerana je iz prostorija stadiona.

U godinama do Drugog svjetskog rata u Mostaru je postojao još jedan fudbalski klub. Zrinjski je osnovan 1905. godine i bio je dio kulturnog, sportskog i umjetničkog kruga mostarskih Hrvata. Po okončanju Drugog svjetskog rata komunističke vlasti su zabranile svaki oblik udruživanja sa nacionalnim obillježjem. Ugašeni su tako mnoga društva, udruženja, humanitarne organizacije. Ugašeni su i brojni sportski klubovi, među njima i mostarski Zrinjski.

U proljeće 1992. godine lokalne hrvatske vlasti odlučile su reaktivirati Zrinjski. Na čelo kluba došao je Jadran Topić, nekadašnji igrač Veleža, odlično lijevo krilo, veoma popularan među navijačima. Topić je u to vrijeme predsjednik Kriznog štaba i odlučuje protjerati Velež iz njihovih prostorija i sa stadiona u centru grada i u njega useliti Zrinjski kojim predsjedava.

Veležu su dali prostorije u blizini stadiona no nekoliko dana kasnije, istjerani su i iz tog prostora. Nekolicina ljudi koja je još uvijek bila u klubu i održavala ga u životu, skupila je nešto dokumenata, trofeja i ostataka arhive i spasila to u svojim domovima. Ostatak je Topić pobacao u smeće.

Velež je osnovan 26. juna 1922.. osnovali su ga studenti i radnici, mahom pripadnici Komunističke partije. Pred kraj rata, u februaru 1945. održana je obnoviteljska skupština ovog kluba, prvi put su se u Saveznoj ligi Jugoslavije takmičili 1952., a drugi put od 1955. godine.

Klub komunista i radničke klase, nije funkcionirao samo u godinama Drugog sjetskog rata kada su mnogi njegovi igrači i navijači bili u partizanina. U Drugom svjetskom ratu poginulo je sedamdeset i sedam članova Veleža, od toga je njih devet narodnih heroja. Ali nove vlasti „na zapadnoj strani“ imale su nove planove.

“Priča se stalno samo o stadionu i protjeranom Veležu a mostarski sport debelo je podijeljen. Nije samo ‘Velež’ promijenio prebivalište, promijenili su ga skoro svi klubovi koji nisu imali hrvatski predznak. Rukometaši, plivači, atletičari ‘Veleža’, rukometašice ‘Galeba’, košarkaši i fudbaleri ‘Lokomotive’, odbojkaši ‘Studenta’… Sve su to sportski kolektivi koji su koristili stadione i sportske objekte koji su danas u zapadnom dijelu grada i koje više ne koriste, a veliki dio tih klubova uopće ne postoji”, priča Saša Ibrulj, hroničar historije Veleža i autor nekoliko knjiga o historiji bh. sporta.

Devetog maja 1993. godine, rano ujutro, počeo je u napad snaga HVO na Mostar izazvan propalim mirovnim planom iz Ženeve o podjeli zemlje. Snage HVO devetog maja počinju opći napad na lijevu obalu Neretve. Počinju masovna hapšenja vojnika i civila a stadion Veleža postaje koncentracioni logor.

Devetog maja 1993 godine ono malo ljudi što je ostalo u upravi Veleža dobilo je jasnu poruku od Jadranka Prlića, premijera samozvane Hrvatske Republike Herceg Bosne da se moraju preseliti u istočni dio grada. Činilo se da je to kraj mostarskog Veleža.

Nekoliko godina kasnije, Jadranko Prlić će sa svojim najbližim suradnicima biti osuđen u Haagu za ratne zločine počinjene, između ostalog i u Mostaru. U presudi suda se navode i zločini počinjeni na stadionu Bijeli brijeg.

Između ostalog, stoji da su „9. i 10. maja 1993. snage HVO-a napale bosanske Muslimane u Mostaru, pri čemu je izvršen napad na kompleks zgrada Vranica u zapadnom Mostaru, u kojem je stanovao velik broj ljudi; da su uhapsile vojno sposobne muškarce Muslimane, i zatočile ih na više mjesta u Mostaru, između ostalog na Mašinskom fakultetu, kao i da su ostale stanovnike zapadnog Mostara odvele na stadion Veleža, a potom na Heliodrom, dok su neki odvedeni u Zatvor u Ljubuškom“.

Neki od svjedoka na suđenju u Haagu, poput Muje Čopelja i Murisa Marića, ispričali su da su uhapšeni u svojim stanovima i sprovedeni do stadiona. Izjavili da su ih po dolasku pretresli i da su im vojnici HVO-a oduzeli dokumente i sve što su imali u džepovima.naveli su da su nekoliko sati proveli zatočeni na suncu koje je peklo, a da su sat ili dva po dolasku dobili samo jednu kofu vode. Do kraja dana na stadionu se okupilo između 1.500 i 4.000 ljudi a odatle su raspoređeni u druge koncentracijske logore.

Kada je okončana Agresija, Velež je bio izbjeglica u vlastitom gradu. Bez stadiona, bez prostorija, bez opreme za igrače. Gradska vlast u tada podijeljenom gradu iskoristila je postratni metež i iznajmila stadion Zrinjskom na 105 godina po smiješno niskoj cijeni.

Veležu nije bilo povratka, u razrušenom gradu nije imao gdje igrati, tada je čak bilo opasno po život preći sa jedne na drugu stranu Mostara.

U predgrađu Vrapčići postojala je livada ograđena kamenom ogradom uz tamošnju tvornicu. Bilo je to obično radničko igralište. Zaraslo, blatnjavo, bez svlačionica, bez tribina. Ali se lopta ipak zakotrljala, nakon tri godine.

U postratnim godinama tranzicije mnogi su Velež koristili i u političke svrhe ali i da bi zaradili na osnovu njegovog imena. Klub je tavorio, loše vođen upadao je u dugove, ulazio u Premijer ligu pa iz nje spadao, mučio se po drugoj ligi, bez stadiona i bez omladinske škole po kojoj je nekada bio poznat.

Šemsudin Hasić nije htio pristati na to. Nije htio dopustiti da klub propadne. Nije se želio odreći kluba koji je obilježio njegovu mladost, kluba simbola Hercegovine. Sa svojim suradnicima, ljudima koji vole “Velež” onako kako se voli dijete, odlučio ga je prije pet godina spasiti. I uspjelo mu je.

Uložio je ljubav, rad, sposobnost. Ali i vlastiti novac. Energija koju su Hasić i suradnici uložili u klub osjeća se na svakom koraku u Vrapčićima. Zarazna je, pa i djeca iz okolnih kuća dolaze na stadion koji je još uvijek i gradilište i razgovarajuo Veležu, o utakmicama, o novom stadionu, novim reflektorima…

Šemsudin Hasić je predsjednik kluba koji je sinoć obezbijediuo prvo igranje u evropskim Kupovima od 1988 godine, kada su sedmog decembra pobijedili škotski Hearts sa 2-1. On je osoba koja je najzaslužnija što se ovaj klub, po ko zna koji put u svojoj historiji, oteo iz mrtvih. I što je treći put u svojoj historiji izgradio vlastiti stadion.

Hasić je atipičan predsjednik. Kosi travu na stadionu, obavlja građevinske poslove, pomete tribine, uređuje parking,.. Desetak sati dnevno provodi na stadionu kojeg su omn i njegovi prijatelji izgradili sami, vlastitim rukama i uglavnom vlastitim novcima. I sve to iz inata.

Ne voli previše pričati sa novinarima.“Ovo što vidite neka priča umjesto mene“, kaže pokazujući sjajni novi stadion, tri nove tribine, krov i reflektore.

Stadion su doslovce napravila raja iz Mostara. Vlasnici firmi, navijači kluba sjeli su i brzo dogovorili kako da naprave tribine i kako da sve to plate. Neko je platio beton, neko armaturu, neko je dao radnike. Stadion se gradi iz ljubavi, bez troškova za klub. Uređen je i fan shop u središtu Mostara. Ljubav prema “Veležu” sve je pokrenula.

Velež je opet tu, stogodišnjak je izašao na evropsku scenu. Zabranjivani, protjerivani, ponižavani klub opet je našao svoje mjesto pod suncem.