Kada uporedite kako je to bilo prije dvije-tri godine, kako je bilo zaraslo, prijetili da se sruši istočna kula i dio južnog zida, sada je to drugi svijet u potpunosti, objašnjava Bujak i dodaje kako se nada će se nastaviti i narednih godina raditi na Dubrovniku. “Tada bismo imali jedan srednjovjekovni biser, tu, u središtu Bosne”, kaže on.
VELIKI KNEŽEVI BOSANSKI
Grad je bio poznat iz historijskih izvora, zabilježen u historijskoj literaturi, bio je registriran kao nacionalni spomenik zaštićen od države i u prethodnom sistemu, kao što je i danas zaštićen.
“Ali, eto, valjda je svima jasno da smo mi država koja ne ulaže previše u zaštitu svog kulturno-historijskog naslijeđa. Naravno, nije Dubrovnik jedini srednjovjekovni grad u takvom stanju. Na osnovu izvora, znamo da je u srednjem vijeku postojalo 350 gradova, a na prste dvije ruke možete nabrojati one koji su u dobrom stanju. Svakako da se Dubrovnik svrstava u red većih i značajnijih gradova, ali je činjenica da se nije nikako ulagalo u njegovu zaštitu, kao što se ni danas ne ulaže u neke od najznačajnijih gradova, poput Bobovca. Svima njima prijeti da se poneki zid sruši i da zauvijek izgubimo sve te detalje našeg srednjovjekovlja”, priča Bujak.
Zapravo, interes za Dubrovnik povećao se nakon 2015. godine i arheološkog iskopavanja nekropole stećaka Kopošići, odnosno grobova srednjovjekovne bosanske vlastele, koja je i vladala srednjovjekovnim gradom Dubrovnikom. Ti velikaši, iz roda Batić-Mirković, svrstavaju se u sam vrh srednjovjekovne bosanske vlastele, bili su veliki bosanski knezovi na dvoru kralja Tvrtka I (Mirko Radojević) ili Batić Mirković na dvoru Tvrtka II. Riječ je o istaknutim historijskim ličnostima.
“Imali smo sreće da smo u jednom grobu pronašli skelet bez glave koji je bio umotan u iznimno očuvan brokatni plašt, koji je danas restauriran i nalazi se u sobi s najznačajnijim bosanskohercegovačkim arheološkim nalazima u Zemaljskom muzeju. Naknadna DNK istraživanja pokazala su da je to plašt koji pripada velikom knezu bosanskom Mirku Radojeviću. Pretpostavljalo se da je on tu sahranjen, ali ovim je to i dokazano. Dobili smo jedan sjajan rezultat koji svjedoči o snazi i moći srednjovjekovne velikaške porodice”, kaže Edin Bujak.
U Općini Ilijaš ističu da je stari grad Dubrovnik, u vrijeme kada je proglašen nacionalnim spomenikom, bio u jako lošem stanju. Samom odlukom zahtijevana je hitna intervencija. No, lokalne zajednice tu se uopće ne spominju u smislu nadležnosti jer je za aktivnosti očuvanja nacionalnih spomenika zadužena Federacija Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da je Dubrovnik tek treći stepen prioriteta, potrajat će da Federacija BiH krene u sanaciju ovog starog grada.
“Odlučili smo potražiti sredstva, aplicirali smo na javne pozive viših nivoa vlasti. Prva sredstva dobili smo 2009. godine od Federalnog ministarstva kulture i sporta i iskoristili ih za deminiranje lokaliteta. Ponovno smo 2010. godine aplicirali i dobili od istog ministarstva 25.000 maraka i taj smo novac iskoristili za izradu ažurnog geodetskog snimka cijelog područja koji je bio osnova za dalje aktivnosti. Pristupne komunikacije su loše pa nam je bio prioritet saniranje jedne putne komunikacije da bismo mogli osigurati naučnicima, stručnjacima i svim ostalim posjetiocima pristup Dubrovniku. Dobili smo od Federalnog ministarstva prostornog uređenja 40.000 maraka, a Općina je dala 35.000 i uradili smo jedan dosta kvalitetan put u dužini od četiri kilometra. Nakon toga su krenule intenzivnije aktivnosti pa je istražena nekropola sa stećcima u Kopošićima. Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskih spomenika uradio je projekt za sanaciju i konzervaciju cijelog lokaliteta, što je nama odlična polazna osnova. Zahvaljujući tome, uspjeli smo sanirati istočnu kulu krajem 2017. godine sredstvima Ministarstva kulture i sporta FBiH, Općine Ilijaš i Grada Dubrovnika iz Hrvatske. Dobili smo 2019. godine od Kantonalnog ministarstva prostornog uređenja 60.000 maraka i tim smo novcem sanirali južni zid, radovi su završeni u jesen 2020. Za to vrijeme rađena su arheološka istraživanja. Sad smo trenutno bez novca. Ako ne nađemo sredstva na proljeće, može nam se srušiti južna kula, koja je u jako lošem stanju”, kaže Sanja Zagorac-Jozić, šefica Službe za društvene djelatnosti Općine Ilijaš.
Načelnik ove Općine Akif Fazlić naglašava da je za ovu lokalnu zajednicu Dubrovnik velika obaveza i odgovornost prema kulturno-historijskom naslijeđu. S druge strane, ovakav odnos općine prema naslijeđu promovira općinu na najbolji način. Naravno, u jednom trenutku bit će potrebna i ekonomska valorizacija ovog izuzetnog turističkog potencijala, ali to je još daleko, prvo sve treba detaljno arheološki istražiti, sanirati ono što se može, pa tek onda očekivati korist od posjetioca lokaliteta. Ono što je sigurno jeste da Ilijaš, ali i Kanton Sarajevo dobijaju jedan od najznačajnijih srednjovjekovnih spomenika.
“Općina izdvaja kroz budžet određena sredstva, ona su zaista na simboličnom nivou, ali nastojimo animirati resorna ministarstva i očekujemo da kroz tu sinergiju svake godine osiguramo određeni iznos novca da radovi na restauraciji idu u kontinuitetu. Nadamo se znatnijoj podršci Vlade FBiH, ali i Vlade Kantona, iako su i jedna i druga i do sada pomagale. Pokušat ćemo u saradnji s Gradom Dubrovnikom iz Hrvatske aplicirati na evropske fondove. U tom nam je smislu važna njihova stručna pomoć. Svjesni smo da će proces dugo trajati, ali treba održati pozornost svih odgovornih na ovom projektu”, kaže načelnik Fazlić.
Cijeli plato Čemerske planine, što uključuje stari grad Dubrovnik i nekropolu Kopošići, trebao bi uskoro biti proglašen zaštićenim prirodnim područjem s jasno definiranim upraviteljem područja, na čemu trenutno radi Federalno ministarstvo prostornog uređenja.
NIJE MALI ZAMAK, NEGO URBANISTIČKI KOMPLEKS
“Plato Čemerske planine i ovi spomenici su u perspektivi značajan turistički potencijal. Tu više nema stanovništva, kraj je napušten tokom rata, potpuno zapušten. Od zapuštene anonimne lokacije prije deset godina došli smo do ovoga, a to nije malo. Na tome moramo zahvaliti i jednoj neformalnoj grupi zavičajnih entuzijasta koji su nas stalno podsticali da tražimo rješenja. U narednom periodu trebala bi biti osnovana i fondacija ‘Starobosanski grad Dubrovnik kod Ilijaša’. Ja to podržavam, bitno je da imamo nekoga ko će biti ozbiljan partner Općini”, objašnjava načelnik Fazlić.
Naravno, gdje se radi, tu ima i onih koji osporavaju rad. Iz dijela javnosti dolazile su kritike da se arheološkim istraživanjima vrši devastacija starog grada Dubrovnika, ostataka džamije i mihraba sultana Mehmeda II Fatiha unutar zidina i mezarja izvan zidina grada.
“Imali smo pokušaj osporavanja onoga što je struka postavila i kako je to postavila. Osporavanje ničim nije dokazano, ali baca sjenu na ovaj projekt. Ja na poziciju Općine gledam kao na nekoga ko može finansijski pomoći, boriti se za sredstva, a restauraciju prepuštamo struci, neka oni definiraju šta i kako treba raditi”, kaže načelnik Fazlić.
Srednjovjekovni grad Dubrovnik dugo je bio zaboravljeni grad koji prati neka zla kob, pa iako je neizmjerno vrijedan, ostaje zaboravljen, nepriznat i nepoznat. Kako se više istražuje, tako se sve više otkriva njegova vrijednost u kulturno-historijskom kontekstu.
Dubrovnik je, priča nam Perica Mijatović, jedan od onih zavičajnih entuzijasta koji insistiraju na obnovi i restauraciji, a i sami istražuju stari grad Dubrovnik, u historiografiji posmatran kao mali srednjovjekovni zamak koji nije imao značaj. Iako je bio pod zaštitom države, kamenolom ispod zidina starog grada, koji je radio od 70-ih godina prošlog stoljeća, prijetio je da će urušiti ovo srednjovjekovno naselje. Kamenolom je zatvoren 2011. godine jer je ugrožavao opstanak starog grada Dubrovnika.
“Intenzivnim radom ustanovili smo da to nije mali zamak nego urbanistički kompleks koji je imao izuzetnu ulogu u srednjovjekovnoj Bosni. Riječ je o gradu koji je imao infrastrukturne elemente karakteristične za regionalna središta, pa je tu gornji grad, gdje je tvrđava s četiri kule i dvorom dužine 72 metra, širine 17,5 metara – taj se dio sada obnavlja. Ispod je donji grad, to je bedemima opasano naselje dužine 250 metara, od istočne kule do stijene. Pronašli smo tu ostatke nastambi korištenih dok je grad bio u ekspanziji, tu su bili bogati trgovci i administrativno osoblje jer je grad bio administrativni centar. Tu je bilo sjedište župe koja se u 13. stoljeću zove Vidogošća, u 14. i 15. župa Dubrovnik. Dolaskom Osmanlija župe postaju nahije, ranoosmanski izvori donose podatke da nahiji Dubrovnik pripada područje od Vratnice u Visokom, Breza, Ilijaš, dio Vareša i sve do Bakića u današnjoj općini Olovo”, objašnjava Mijatović.
Ispod donjeg grada, navodi on, nalazi se prostor koji se zove Varoš Dubrovnik. To je prostor za stacionarnu trgovinu, svakodnevnu, nešto kao današnja Baščaršija. Prema istraživanjima i tipologiji koju je postavio Pavo Anđelić pedesetih godina prošlog stoljeća, fizionomija varoši takva je da ima trg i glavnu ulicu na kojima su smještene prodavnice i kuće, odnosno magaze i stambeni objekti.
“Interesantno je da je sve to na vrhu brda, na jednom hrbatu koji je nepristupačan. Inače, cijeli grad je napravljen tako da mu se samo jednim putem može prići, sa svih su ostalih strana visoke litice. To je idealna pozicija za srednjovjekovni grad po ocjeni stručnjaka, ali prije pojave topova, jer je pravljen na poziciji da ga se s okolnih brda može topom gađati kako hoće, a to govori i o njegovoj starosti”, kaže Mijatović.
Prve vijesti o njegovom osnivanju donosi Jakov Lukarević, dubrovački hroničar, koji piše 1605. godine da su taj grad osnovali dubrovački trgovci kada im je Kulin ban dao na eksploataciju srednjobosanske rudnike. To je varijanta koja je kroz historiografiju različito ocjenjivana. Jedan period uzimala se kao ispravna teza, drugi je period odbacivana, ali niko još nije ponudio bolju i vjerodostojniju teoriju. Lukarević svoje kazivanje zasniva na djelu Emanuela Greka Hronika vojvode Hrvoja, ali to je djelo izgubljeno. Starobosanski Dubrovnik samo se jednom pojavljuje u dobrovačkim arhivima u kontekstu trgovine, i to 1404. godine, kada je u Dubrovniku sklopljen ugovor o transportu šezdeset tovara soli za bosanske gradove Dubrovnik, Deževice i Visoki. Deževice su u to vrijeme najvažniji rudnik srebra, Visoko administrativni centar, a Dubrovnik mjesto gdje se obavljala trgovina. Tek poslije posljednjeg rata ovaj se lokalitet počeo istraživati i ispostavilo se da na njemu ima tih urbanističkih cjelina koje govore o građevinskom kompleksu sastavljenom od gornjeg grada, donjeg grada, varoši i podgrada, a podgrad je lokalitet na kojem je bila zanatska proizvodnja, jer stacionarna trgovina podrazumijeva prisustvo strane robe, ali i domaće. Primjera radi, na prvom popisu stanovništva za vrijeme Osmanskog Carstva u u Bosni, 1468. godine, konstatirano je da “pazar Dubrovnik ima 49 domaćinstava koja podliježu poreznoj obavezi”, tu se ne računaju oni koji su u državnoj službi jer oni nisu porezni obveznici. Istovremeno, Visoko u to vrijeme ima 200 kuća, a Fojnica, kao najveći grad u Bosni i Hercegovini, 320 kuća.
Mijatović objašnjava da se u srednjem vijeku Dubrovnik nalazi na putu između Visokog i Olova. Tada je Olovo privredni centar kraljevstva, Visoko administrativni, dok Dubrovniku pripada uloga trgovačkog centra. Dubrovnik tada ima neki svoj razvojni ritam, nalazi se u središtu rudogorja, na području te župe registrirana su četiri rudnika – to su Daštansko kod Vareša, Brgule, Kamenica i Čeče. Istražujući taj rudarski aspekt, dolazi se do zaključka da se cijela Bosna bavila rudarstvom od prahistorije, Ilira i Rimljana, preko srednjeg vijeka. Svakodnevno se pojačavala uloga Dubrovnika kao regionalnog centra. O tome govore putevi oko njega i koji vode njemu. Slični njemu su u to vrijeme Prozor, Konjic, Kakanj, a to su i danas regionalni centri. Dubrovnik je zaobišla sudbina da se održi i opstane kao regionalni centar.
“Sudbina je bila takva da se osmanskim osvajanjem Bosne Sarajevo razvija enormnom brzinom, kao najveći grad ne samo u Bosni nego i na Balkanu, mislim. Do 1605. godine Sarajevo ima 10.000 kuća. Tada se otvara i putna komunikacija od Sarajeva prema Olovu onom drugom stranom brda, otprilike sadašnjom cestom Sarajevo – Olovo, promet roba prebacuje se na tu cestu i Dubrovnik ostaje sve manje zanimljiv. Nije se mogao nametnuti svojom proizvodnjom, a onda su i dubrovački trgovci preselili u Sarajevo. Tu se stvorila zajednica koja je imala veliku ekonomsku aktivnost. U tih 200 godina Dubrovnik stagnira, on ne povećava svoj stambeni kapacitet, pa se 1604. godine bilježi da ima pedesetak kuća. U međuvremenu se tu uselila vojna posada. To je trideset ljudi koji imaju svoje potrebe, pa se održava ekonomski status lokaliteta. Razmjena dobara išla je sve teže, uspostavlja se i linija Sarajevo – Visoko preko Kralupa pa Dubrovnik opet ostaje u pozadini. Razvija se i Vareš kao rudarski centar vezan za Sarajevo. Uvijek je ekonomija imala presudan utjecaj na nastanak i zamiranje gradova. Posljednji se put Dubrovnik u literaturi spominje 1711. godine kao centar nahije. Vrlo brzo ta se nahija cijepa, dio pripada Sarajevu, dio Visokom. Posada je povučena pa se stanovništvo prešaltalo na poljoprivredu. Na pijacu u Visoko ljudi iz mjesta oko Dubrovnika išli su do sedamdesetih godina 20. stoljeća”, priča Mijatović.
U neposrednoj blizini starog grada Dubrovnika, udaljena 500 metara, nalazi se nekropola stećaka Kopošići. Riječ je o nekropoli velikog kneza bosanskog Batića i njegovih. Na stećku kneza Batića Mirkovića stoji natpis: “Va ime oca i sina i svetga dha amin. Se leži knez Batić na svoe zemli na plemenitoi milosti bžiom i slavnoga gndna krala Tvrtka knez bosanski. Na visokom se pobolih na dubokume me dn doide. Si bilig postavi gospoja Vukava s moimi dobrim. I živu mi virno služaše i mrtvu mi posluži.”
Objašnjavajući značenje ovog natpisa, Mijatović ističe da izraz “na svoe zemli na plemenitoi” podrazumijeva da je to njegova zemlja. Inače, taj kraj do Olova zvao se kraljeva zemlja i ovaj dio Bosne oko Visokog, Vareša, Olova od Kulina bana do konačnog pada Bosne bio je srce te srednjovjekovne bosanske države. Također, izraz “knez bosanski” ne označava titulu kneza, običnog kneza kakvih je bilo stotine, nego poziciju u državi, poziciju koja podrazumijeva da je bio prvi kraljev saradnik, osoba broj dva u kraljevstvu. Ta je pozicija u rangu današnjeg premijera. Veliki knez bosanski brinuo se za funkcioniranje dvora, administracije, međunarodnu komunikaciju, opremanje vojske itd. To potvrđuje i dio koji kaže da se na Visokom pobolio, dakle u kraljevom dvoru, a umro u Dubrovniku.
Tekst na ovom stećku neuobičajeno je dugačak, pisan, za ta vremena, izuzetno lijepo, u pravilnim redovima, pa se može kazati da je reprezentativan spomenik pismenosti srednjovjekovne Bosne. Pored stećka koji pripada Batiću Mirkoviću stoji stećak lijepo ukrašen spiralama, rozetama i grozdovima. Pretpostavlja se da je to nadgrobni spomenik Batićeve supruge Vukave, koja se spominje na Batićevom stećku. Vukava se u historijskim izvorima spominje samo jednom, i to u dubrovačkim arhivima, u kontekstu prepiske da joj se pošalje svita (odjeća). Postoji mogućnost da je ona, kao supruga velikog kneza bosanskog, bila zadužena za opremanje kraljevskog dvora nošnjama, haljinama. Jedan manji stećak pored njih vjerovatno pripada njihovom djetetu.
Đoko Mazalić, obilazeći stećke 1939. godine kao uposlenik Zemaljskog muzeja, ali i kao akademski slikar, rekao je da su ovo naši najljepši spomenici srednjeg vijeka, cijeneći umjetnički aspekt, smisao za proporcije, skladnost linija i kompoziciju ornamenata. Historiografi smatraju da je u starom gradu Dubrovniku u to vrijeme postojala škola za klesanje stećaka. Uočljiva je sličnost između olovskih i vareških stećaka. Ivan Lovrenović smatra da oni pripadaju istoj klesarskoj školi, ilijaškoj, dubrovačkoj ili kopošićkoj.
“Ovo je dobar argument da, kada dođe turista u Sarajevo pa želi da vidi naše blago koje je pod zaštitom UNESCO-a, za sat vremena može biti ovdje i vidjeti nešto što je zaista reprezentativno”, kaže Mijatović.
LEGENDA O POZLAĆENICI
Prije arheoloških iskopavanja 2015. godine stećci na Kopošićima bili su u zemlju utonuli i nisu se vidjeli ukrasni elementi. Tokom tih istraživanja stećci su izvađeni iz zemlje na nivo da se mogu vidjeti. Tada su Adnan Busuladžić i Edin Bujak, vodeći arheolozi, našli u četvrtom grobu brokatni plašt sa zlatnim vezom. Utvrđeno je da je pripadao Mirku Radojeviću i sada se plašt nalazi u Zemaljskom muzeju u sef sobi zajedno sa Sarajevskom hagadom, plaštom kralja Tvrtka I i tri značajne povelje.
Mirko Radojević bio je otac kneza Batića, a on je još značajnija politička ličnost od sina, imao je dužu političku aktivnost. Radojević je potpisao devet, a sin mu šest povelja. Bio je politički aktivan od 1380. godine do 1404. godine, kada je umro. Sahranjen je bez glave.
“Bez glave se moglo u to vrijeme ostati na dva načina, da te neprijatelj zarobi i odrubi ti glavu, ili da ti kralj odsječe glavu ako izdaš preuzete obaveze. U to je vrijeme bila gužva u državi, bila su dva kralja, kralj Tvrtko II i kralj Ostoja. Jednog je morao izdati, pa mu je zbog toga, vjerovatno, kralj Tvrtko II odrubio glavu”, objašnjava Mijatović.
Sudbina je takva da su se 600 godina poslije u istoj prostoriji, u Zemaljskom muzeju, našli plaštovi kralja Tvrtka I i njegovog najbližeg saradnika Mirka Radojevića, te dvije povelje koje su i kralj Tvrtko I i Mirko Radojević potpisali.
Ivan Lovrenović kazao je za stećke na Kopošićima da su savršeni primjerci srednjovjekovne evropske skulpture. “Kada bi Andre Malraux ponovo pisao Imaginarni muzej svjetske baštine, uvjeren sam da bi ovi stećci s Kopošića imali u njemu zapaženo mjesto”, pisao je Lovrenović. Dakle, to je evropski nivo kulture.
Milenko Filipović zabilježio je 1924. godine zanimljivu legendu o starobosanskom gradu Dubrovniku, o bježanju kraljice Katarine pred Osmanlijama. Kraljica Katarina, uz kralja Tvrtka I i bana Kulina, među najpopularnijim je ličnostima naše srednjovjekovne povijesti.
“Grad je pripadao kraljici koja se dugo branila. Osmanlije nisu mogle osoliti zidinama. Sedam vojski sedam godina opsjedalo je grad. Onda je jedna starica odala tajnu paši da se grad snabdijeva vodom s Čemernice, koja je pet kilometara udaljena, a voda je drvenim čunkovima dovedena na grad. Na planini Čemernici kraljica je imala mal (stoku) i pastiri bi, kad pomuzu krave, kako je grad bio pod opsadom i ništa nije moglo ući u grad, odmakni vodu i pusti mlijeko kroz čunkove. Oni u gradu u bačvice bi sipali mlijeko i tako se hranili. I kaže starica paši: – Svoga konja tri dana hrani i timari, al’ vode mu ne daji, onda ga istjeraj kad je najviše sunce na planinu Čemernicu i gdje žedan konj zakopa, tu su cijevi, presijeci cijevi i zauzet ćeš grad. Za informaciju joj paša dade kesu dukata. Ali, dogovori se kraljica s pašom da će predati grad ako joj dopusti da ponese blaga koliko može natovariti na pedeset konja. Ostadoše dvije bačve blaga. Nije ih mogla natovariti, te ih sakri u jednu njivu koja se i danas zove Pozlaćenica. Od tada je kod mjesnog stanovništva ostalo da uoči blagdana Blagovijesti izlaze na okolna brda i gledaju u Pozlaćenicu, čekajući da vide ‘plamen’, da zasija blago iz zemlje. Gdje ko vidi ‘plamen’, zapamti mjesto i sutradan s krampom ode da iskopa blago. Da li je iko našao blago, ne zna se.”
Ipak, ova legenda može poslužiti kao trag za istraživanje i dokazivanje teze o rudnicima u okolini Dubrovnika.
“U Pozlaćenici, ustvari, ima jedna rupa, vlasnica njive pričala mi je da kamen dugo pada kada ga baciš. To bi moglo biti vertikalno rudarsko okno. Ime Pozlaćenica moguće da je dobila po tome što se tu iskopavalo pozlaćeno srebro. Prema priči o nastanku Dubrovnika, ban Kulin našao je željezne i srebrene majdane, ali nemajući vještih rudara, napravio je dogovor s Dubrovčanima da se organizira eksploatacija. U neposrednom okruženju bilo je i nekoliko rimskih rudnika. Sve to čini osnovanom tezu o Dubrovniku kao rudarskom reviru. I ja sam našao komade rude i poslao na analizu u Tuzlu, utvrdili su da je riječ o željeznoj rudi. Ako se ova teza potvrdi, onda će biti tačna i teza da su starobosanski grad Dubrovnik osnovali Dubrovčani koji su se tu bavili rudarenjem, te će se potvrditi i teza o tome da je Dubrovnik bio prvi metalurški centar u srednjovjekovnoj Bosni”, kaže Mijatović.
Konstantnim ulaganjem u rekonstrukciju, kreiranjem kvalitetnih turističkih sadržaja i dobrom prezentacijom može se Dubrovniku udahnuti novi život, ovaj kulturno-historijski biser mogao bi, nakon stoljeća propadanja, zasjati nekim novim sjajem.
“Ja bih rekao da je Dubrovnik imao 200 godina razvoja, 250 stagnacije i 300 godina devastacije. Gore nam je neko ostavio remek-djelo iz 15. stoljeća, a mi ne znamo ni da to prepoznamo, a kamoli da štitimo ili da predstavimo drugima”, zaključuje Perica Mijatović.
Jedan predstavnik turističke zajednice onog većeg, poznatijeg i očuvanijeg Dubrovnika jednom je prilikom rekao: “Čuvajte svoje starine, mi od svojih živimo. I to jako dobro.”
