Kultura | 09.03.2021.

Zaboravljeni pjesnik Husnija Hrustanović

U neznanoj publikaciji, čiji nam je dio poslala Đulsa Whelan, a u kojoj je i kratka biografija njenog oca Husnije Hrustanovića, stoji da je Husnija nakon Drugog svjetskog rata emigrirao u Italiju, a odmah zatim u Siriju, u kojoj provodi deset godina. Nakon toga, godine 1956, u vrijeme blokade Sueskog kanala, brodom odlazi za Australiju oplovivši cijelu Afriku. U izbjeglištvu piše pjesme i članke koje objavljuje u hrvatskim emigrantskim listovima. Godine 1972. u Parizu na francuskom jeziku objavljuje knjigu pjesama Au pays du Soleil, j’ai vu la Mecque – U zemlji sunca vidio sam Meku.

HAMZA RIDŽAL

Prije nekoliko sedmica dobio sam na mail zbirku pjesama autora Husnija Hassana pod naslovom Au pays du Soleil, j’ai vu la Mecque – U zemlji sunca vidio sam Meku. Knjiga je publicirana u Parizu 1972. godine, a predgovor je napisao Pierre Lyautey, tadašnji počasni predsjednik Društva pisaca Francuske. Riječ je o lirskim refleksijama napisanim nakon pjesnikovog odlaska na hadž, svojevrsnom lirskom putopisu s hadža, što je samo po sebi raritet. Potraga za podacima o ovom pjesniku, nespomenutom tokom studija na Odsjeku za književnosti naroda BiH i Odsjeku za komparativnu književnost, dovela me do teksta Ive Mišura objavljenom na portalu Stav.com (sic!).

Mišur objašnjava da se iza pseudonima Husni Hassan krije Husnija Hrustanović, rođen 1922. u Gackom, u Bosni i Hercegovini. Pjesme je počeo pisati u ranoj mladosti te je već 1935. godine nagrađivan. Tokom studija prava u Zagrebu, koji nikad nije završio, počeo se baviti novinarstvom. Krajem Drugog svjetskog rata odlazi u inostranstvo, gdje je narednih dvadesetak godina proveo u stalnim selidbama. Kako ističe Mišur, Hrustanović je živio u Italiji, Libanu, Siriji, Australiji, Španiji, a sredinom 1960-ih konačno se skrasio u Parizu. Sarađivao je s hrvatskim emigrantskim listovima, a 1965. godine objavio je zbirku pjesama U ponorima vremena, u kojoj ekspresivno žali za domovinom i opisuje stanja prognanika u tuđini. Umro je 1997. godine tokom posjete kćeri Đulsi u Londonu, gdje je i pokopan.

Nakon što smo stupili u kontakt, gospodin Mišur rado nam je izišao u susret i pribavio kontakt Đulse Whelan, kćerke Husnije Hrustanovića, nastanjene u Londonu. Srdačno je dočekala naš poziv i riječima punim topline govorila o svom ocu. Đulsa se rodila 1946. godine u Italiji i u ranoj mladosti, sve do pred Agresiju na Bosnu i Hercegovinu, nikada nije bila u našoj zemlji. Ipak, jezik kojim govori toliko je bosanski – u izrazu i stilu, leksici i sevdahu – da bi sagovornik s pravom pomislio baš obratno: da Đulsa nikada iz Bosne nigdje nije išla. Tek povremeni, čisto britanski izgovor glasa “r” mogao bi pokolebati sagovornika.

“Ja nikad nisam bila u školi i tu učila naš jezik. Ovo su me naučili moj otac i moja majka, ovako se govorilo u našem domu. Kad bi se pređi prag naših kućnih vrata, tu se nije mogao čuti neki strani jezik”, kaže Đulsa, zamolivši da nastavimo razgovor na našem jeziku. “To mi fali, da s nekim progovorim naški, jer sada nemam ni oca ni majku da s njima govorim. Moj otac je studirao pravo u Zagrebu, gdje je upoznao moju majku. Kad su došli u Italiju, u tuđinu, tu sam ja rođena. Moj otac nije bio političar. Bio je pjesnik. Njegova riječ bila je žalba i tuga, sevdah za domovinom. U pjesmama koje sam Vam poslala možete vidjeti da on nikad nije zaboravio na svoj kraj. Do kraja je patio, do zadnjeg daha svog života. Mostar je najljepše mjesto na dunjaluku – tako bi on rekao. To je ostalo u njemu, što je prirodno. Vi sada ne možete biti Japanac ili Kinez, jer ste Bosanac”, kazuje Đulsa.

Rekla nam je da je Husnijin otac preselio na bolji svijet u Mostaru neposredno nakon Drugog svjetskog rata, a da mu je majka umrla kad je imao sedamnaest godina. “Bilo je njih petero djece. Najstariji je bio Mustafa, onda teta Munteha, pa Šukrija, moj otac Husnija i najmlađi Safet. Kada je umrla njegova majka, koja se zvala Đulsa, po kojoj sam dobila ime, to je za njih bio šok. Svi su bili jaki, ali kad se spomene ime majke Đulse, svi su plakali. Za njih je majka bila svetinja”, priča Đulsa.

U neznanoj publikaciji, čiji nam je dio poslala, a u kojoj je i kratka biografija Husnije Hrustanovića, stoji da je nakon Drugog svjetskog rata emigrirao u Italiju, a odmah zatim u Siriju, u kojoj provodi deset godina. Nakon toga, godine 1956, u vrijeme blokade Sueskog kanala, brodom odlazi za Australiju oplovivši cijelu Afriku. U izbjeglištvu piše pjesme i članke koje objavljuje u hrvatskim emigrantskim listovima, poput Croatie u Italiji, a još je u Damasku pokrenuo i uređivao mjesečnik Hrvatska volja.

U publikaciji čije nam ime, nažalost, nije poznato (moguće da je baš riječ o knjizi U ponorima vremena) objavljeno je i nekoliko Hrustanovićevih pjesama. Neosporiv je njegov pjesnički talent utkan u romantičarski duh, sjetu i čežnju za zavičajem. U Italiji i Siriji Hrustanović pjeva o svom Mostaru i Neretvi, beharu i šadrvanu, zaboravljenom đulistanu i mirisu jasmina. Iako se više nikad nije vratio u Mostar, živa voda Neretve nikada nije prestala pulsirati krvotokom njegovog pjesničkog bića.

Bez obzira na njegovo političko hrvatstvo, koje je vidljivo iz Hrustanovićeve biografije, pjesme mu obiluju motivima karakterističnim za bošnjačku književnost, što ga, uz njegovo porijeklo i izraženi islamski sentiment, svakako svrstava u ovu književnost.

Posebno mjesto u Husnijinoj pisanoj ostavštini pripada zbirci pjesama o njegovom hodočašću na hadž. Kako je u razgovoru za Stav istaknula Đulsa, posjeta najsvetijem muslimanskom mjestu bila je velika želja Husnijinog oca Hasana u čast koje je nadjenuo sebi ime Husni Hassan. “Njemu je bila velika, velika želja da učini ono što nije uspio njegov otac – da ode na Kabu. Toliko je bio presretan što je uspio otići na hadž. Bio je veoma ponosan na to putovanje”, kaže Đulsa, ističući da je Husnija pjesme iz knjige U zemlji sunca vidio sam Meku odmah pisao na francuskom jeziku.

Knjiga je, kako piše Mišur, podijeljena u tri ciklusa s po šest pjesama: Le miroir de l’éternité: La Mecque eternelle, Médine, Islam, Abdul-Aziz Ibn Seoud, Le Roi Fayçal, Pays des lumières. Visages du destin: Visages du destin, Mon etoile, Exiles, Poésie et vérité, Désert. Sur le chemin du destin: Rêve de mon père, La nuit du Destin, C’était mon Ramadan le plus joyeux, La voix du muezzin, La petit tapis de Prière, Je sais qu’un jour.

U prvom ciklusu, čiji naslov Mišur prevodi sintagmom Zrcala vječnosti, pjesnik traži i nalazi svoj odraz u vječnosti. Pjesme su, kako piše, posvećene svetim mjestima islama, Meki i Medini, Saudijskoj Arabiji (zemlji svjetla i sunca) te samom islamu. Odlazak u Saudijsku Arabiju za Hrustanovića značio je ispunjavanje vjerničke dužnosti, ali i ispunjenje sna svog oca koji je želio posjetiti Meku, ali nije uspio u naumu. Hrustanović nije zadivljen samo svetim gradovima islama, divi se i drugim saudijskim gradovima – Rijadu, Džedi, Taifu – a Saudijce naziva braćom.

“Drugi dio zbirke naslovljen je Lica sudbine. Pjesnik je svjestan ljudske nemoći pred sudbinom koju je u prvoj knjizi jednostavno opisao stihom: iz zagrljaja sudbine bijeg ne koristi. Sudbina je ona pojedinca, nacija, cijeloga čovječanstva... Kotač se povijesti okreće, pjesnik poziva na mir, svjestan kako se u vremenu napretka i elektronike ‘probudio’ špiljski čovjek; sapiens mora ponovno pronaći sebe. Na putu spoznaje nismo sami jer nas prati Najveći (Allah, Bog). Pjesnik ima svoju zvijezdu koja ga prati od djetinjstva, moli je da ga ne napusti. Ovdje se Hrustanović donekle vraća temama iz prve knjige. Žali za domom i domovinom od koje je daleko, usamljen, a sjećanja na domovinu najprije su sjećanja na djetinjstvo. Prisjeća se proslava ramazana u svom selu, kao da ponovno vidi oca i majku; dolaze mu navodi iz Kur’ana, koji su odjekivali u njihovu domu. Najsretnije svetkovine bile su one provedene s roditeljima. Pjeva o izbjeglicama koje razumije jer ni on sam nije više imao dom. Tješi ih da će njihov dan svanuti. Posljednja pjesma ciklusa donosi meditativan ugođaj koji je autora obuzeo tijekom boravka u pustinji”, piše Mišur.

Treća je cjelina Na putu sudbine. Kad već ne možemo izbjeći sudbinu koja nas nosi kao rijeka, kamo ona hoće, tada je bolje kročiti onuda i onamo kamo nas ona vodi. Kako navodi Mišur, Husnija se prisjeća sna svog oca te njegovih poučavanja historije svog naroda, pjeva o borbi dobra i zla te o besmrtnosti duše. Sjeća se braće i zajedničkoga doma sreće. “Mujezinov glas u misli doziva rodno selo u koje se nada vratiti i slušati poziv na molitvu. Predočuje si maleni tepih, kao značajan detalj, na kojemu se majka molila. Hadžiluk je u Hrustanoviću očito p(r)obudio duboke vjerske osjećaje... U usporedbi s Hrustanovićevom zbirkom poezije U ponorima vremena, koju je objavio šest godina ranije na materinskom jeziku, ove su pjesme znatno duže. Jedna je od tema ovoga pjesništva – domoljublje. Za razliku od prve knjige, u ovoj nijednom ne spominje Hrvatsku, već nekoliko puta Bosnu. Ipak, u dvjema pjesmama piše kako mu domovinu zapljuskuju valovi Jadranskoga mora. Kao u svih dugogodišnjih iseljenika, čežnja za domovinom zapravo je čežnja za nekim prošlim, boljim vremenima”, ističe Mišur.

Hrustanovića su, ispravno primjećuje Mišur, prešutjele i bosanskohercegovačka i hrvatska književna kritika. “Hrvati uzimaju samo dio njegova domoljubnog identiteta te se knjiga ne uklapa u sliku hrvatskoga emigrantskog pjesnika koji čezne za domovinom. Pretpostavljam da su određeni hrvatski književni krugovi zasigurno znali za ovu zbirku, ali im zbog islamske vjerske tematike možda nije bila zanimljivom. Tako je zbirka ostala u procijepu: napisana u ‘pogrešnoj’ zemlji, na ‘pogrešnome’ jeziku, iz pera pisca koji se izjašnjavao Hrvatom islamske vjere, te ga takvog nisu mogli posve prihvatiti ni Hrvati ni Bošnjaci’, ističe Mišur.

Đulsa kazuje da je Agresija na Bosnu i Hercegovinu bila razlogom smrti Husnije Hrustanovića. “On je umro jer mu je srce bilo slomljeno. Nije mogao vjerovati da se sve to dešava. Sve to mu je bilo strašno. I Bosnu i Hrvatsku doživljavao je kao svoje domovine i sve što se dešavalo bilo mu je nepojmljivo. Kada je srušen Stari most, on je zanijemio. To mu je bio udarac koji nije mogao izdržati. Do zadnjeg daha patio je za tim”, kazuje Đulsa.

Husnija je umro 1997. godine, baš dok je bio u posjeti kćerki Đulsi. “Došli su mi roditelji u martu da sa mnom obilježe moj rođendan. Otac je otišao na spavanje i umro u snu. Ovdje smo ga i ukopali”, priča Đulsa. Bila bi presretna ako bi se Husnijin pjesnički putopis s hadža preveo i učinio dostupnim čitaocima u Bosni i Hrvatskoj.

 

Iz zbirke U ponorima vremena

SJEĆANJE NA RAMAZANSKE NOĆI

Igraju srca ko kristalni vodoskoci

u sokacima raspjevanog šehera.

Odsijevaju kandilji u očima djece.

 

Žubore molitve,

šedrvani

i stare česme –

pod zvjezdanim nebom

rodnog zavičaja.

 

Ramazan je krasni đerdan

ovih nezaboravnih noći.

Ramazan je vječno svjetlo

što treperi iz djetinjstva moga.

 

Trideset dragulja, trideset noći,

na nebu dalekog zavičaja...

 

 

BAJRAMSKA TUGA

 

Jutros ni bajramski topovi nisu potresli gola brda

nad mojim gradom

što u mirisnom beharu

krije rastuženo srce.

 

Zelena Neretva stidljivo šapće

uz rubove bašča –

protiče kroz šeher

i ne prepoznaje ga više.

 

O, moj grade,

gdje su stari kandilji sa tvojih munara?

Tko ih je pogasio?

 

Da li će danas tko pohoditi drage mezare

u zaboravljenom haremu?

Stavovi koje zastupaju autori nisu nužno i stavovi uredništva. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.

Povezani članci

Vapaj pokrštenih muslimana iz Granade

"Lejlei-Kadar" Riza-bega Kapetanovića Ljubušaka

Osman-Aziz o Lejletul-kadru: Gledao sam u nebo, čekao kad će se raj otvoriti

Gabaritne, teške i presudno značajne stvari koje dolaze do riječi Bjanke Alajbegović