“Hajde svrati na kafu, našla sam napokon Srbina koji će glasati za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu!”, šapnula mi je vragolasto na uho Snježana Vasilj, asistentica na predmetu Opća historija starog vijeka u hodniku Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Bila je zima, decembar 1991. godine, kada su, uz reportaže sjajnog Vlade Mrkića s hrvatskog ratišta u Oslobođenju, političke napetosti i pripreme za referendum u Bosni i Hercegovini bile dominantna medijska priča.

“Nije valjda! Daj da ga vodimo bar na ćevape!”, odgovorim u šali Snježani i obećam da ću svratiti poslije nastave.

Ta tiha, odmjerena i skromna asistentica, današnja profesorica i arheolog Sveučilišta u Mostaru, brzo me izdvojila iz grupe na prvoj godini studija čim je čula da pišem u omladinskoj štampi. Pamtim njenu hondu, tako nešto, s dubrovačkim tablicama, pred zgradom fakulteta. Brucoši mislili kako imamo Dubrovkinju među nastavnim kadrom, kad ono – rodom iz Nevesinja! Tih napetih i sve mučnijih mjeseci u predvečerje rata, u aprilu 1992. godine, ličila mi je na iskrenog bosanskohercegovačkog patriotu, poput pokojnog prof. dr. Dubravka Lovrenovića.

Kao da je barem nečim htjela doprinijeti odbrani zajedničke nam domovine. Da nešto proturi u novine. Bar sam ja to tako vidio jer mi smo bili sve samo ne običan fakultet Univerziteta u Sarajevu. U našoj zgradi, smještenoj pored zgrade Vlade Bosne i Hercegovine, bilo je gnijezdo Političkog savjeta Srpske demokratske stranke, koji su činili akademik prof. dr. Milorad Ekmečić, prof. dr. Nikola Koljević, prof. dr. Slavko Leovac, prof. dr. Vojislav Maksimović, prof. dr. Aleksa Buha, Velibor Ostojić, glavni lektor RTV Sarajevo, i Miroslav Toholj, pisac, većinom nastavnici Filozofskog fakulteta.

Bilo je tu još zarumenjelih velikosrpskih trudbenika željnih uskočiti u prvi saf SDS mudraca, poput Đure Tošića, Rajka Vujadinovića, današnje perjanice historiografije u Dodikovoj guberniji RS, ali ta sedmorka bila je mozak plana kako Bosnu i Hercegovinu izručiti u krilo “Velike Srbije”. SDS s presuđenim ratnim zločincem Radovanom Karadžićem na čelu povela je domaće izdajnike u rat protiv Bošnjaka i Hrvata, ali i čestitih Srba koji su bili za mirnu disoluciju Jugoslavije i nezavisni put Bosne i Hercegovine.

MLADOBOŠNJAČKI SNOVI

Dobro sam se raspitao, taj SDS trust mozgova su, obično poslije radnog vremena, uredno koristili fakultetske prostore da pripremaju unutrašnji slom Bosne i Hercegovine. Jednu ljubaznu i prostodušnu spremačicu fakulteta, Hercegovku, koja im je katkad nosila kafe, znao bih ujutro priupitati: “Je li bilo kompletno društvo sinoć?” Često bi, uz osmijeh, pomalo bojažljivo, klimnula glavom.

Prema Snježani bio sam otvoren, ali ne baš do kraja. Recimo, upravo tih mjeseci u glavi mi se zakotrljala ideja, koje se i danas s nevjericom sjećam: pokušati neutralizirati profesora Ekmečića, najmarkantniju ličnost iz Političkog savjeta SDS. Miloradova se slušala s posebnom pažnjom i u Beogradu, a ne samo kod bosanskih Srba. Za uglednog akademika vezala se, pak, tragična životna priča. Kao trinaestogodišnji dječak, jedini je od njegovih Ekmečića nekim čudom preživio ustaški pokolj Srba u Prebilovcima kod Čapljine 1941. godine. Imao sam zbog tog užasnog zločina dosta sućuti prema njemu kao uostalom i prema svakoj žrtvi rata. Iako ratno siroče, Ekmečić je izgradio veliku naučnu karijeru i, uz akademika Muhameda Filipovića, postao ponajpoznatije ime Filozofskog fakulteta. Jedno od posljednjih predavanja mojoj grupi završio je nekonvencionalno. Odjednom se prebacio na aktuelno stanje u zemlji, snizio ton, da smo morali napregnuti uši da čujemo – i skoro molećivo ispalio:

“Djeco, čuvajte nam Jugoslaviju!”

Bio sam na vrhu amfiteatra i htjedoh dobaciti, ne bi bilo prvi put: “Jakako, profesore, samo ne s tenkovima JNA, molim vas”, ali on je već bio pokupio fasciklu i kretao se prema izlazu.

Uz izvjesni raspad Jugoslavije, povampirio se i pogrbljeni akademik i s Dobricom Ćosićem, tekstovima i istupima u medijima, postao vodeći vrač jedne nekrofilne ideologije.

Kako god, po glavi su mi se sve jasnije nazirale konture male diverzije. Izazvao bih neku gužvu na prvom spratu, negdje u podne, kad je najviše studentarije pred širokim stepeništem, koje je vodilo prema izlazu u prizemlje. Baš s mjesta koje je pucalo prema auli i ulaznim vratima, gdje smo pažljivo zagledali lijepe kolegice, trebalo je osaburiti i sačekati da i akademik odnekud naiđe. E, tada bi simpatizer Patriotske lige BiH poput Valtera brzo djelovao. Zagužvao s nekoliko pomagača i gurnuo ostarjelog profesora niz stepenice. Kontao sam, bit će dovoljno da bar zaglavi na ortopediji Kliničkog centra koji mjesec, star je, a možda bude i boljeg rezultata.

“Ko ga jebe!”, velim si u bradu, baš kao i kapetan Pašić u “Karauli”. Što se ne bih nečim i ja priključio patriotima s Baščaršije koji su već kupovali puške za odbranu grada?! Kad je mogao Mališa (Igor Galo) s ilegalcima u Valter brani Sarajevo nahuškati studente na Gestapovce u čuvenoj sceni u Muzeju i spasiti Ivana po nalogu samog Valtera, mogu i ja gurnuti opasnog velikosrpskog akademika i tako mu bar malkice dohakati u opasnim planovima rušenja Bosne i Hercegovine.

Nisam to smio kazati Snježi. Nisam ni dragom, rahmetli prof. dr. Ibrahimu Tepiću, žestokom komunisti, koji me drugim očima počeo zagledati kada je čuo da pišem za redakciju koja je iz broja u broj objavljivala priloge o velikosrpskim pripremama za rat. Taj vrli profesor, Srebreničanin, bio je naivan i, po mom sudu, nije vjerovao u mogućnost rata, a znali smo neki put popričati “onako”.

Lično mi je bilo baš sve jasno, od velikosrpskog projekta RAM, o čemu je već bila pisala i bosanskohercegovačka štampa, historije neshvatljivog genocidnog refleksa naših istočnih komšija prema Bošnjacima (baš sam tada kupio kapitalno djelo Genocid nad Muslimanima 1941–1945, autora Vladimira Dedijera i Antuna Miletića), negacije imena Bošnjak i svojatanja cijelog jednog naroda, do drage teme o maternjem – bosanskom, a ne srpskohrvatskom jeziku. Kada sam imao 14-15 godina, profesor Hadžem mi je skrenuo pažnju na eseje Isidore Sekulić, koja je pisala o pravu na posebnost bosanskog jezika. Tako sam, u sve osjetljivijoj bosanskoj barutani, u esejima iz Beograda s uživanjem čitao o bosanskom jeziku iz pera izvrsne prozaistice i kritičarke, prve žene akademika SANU Isidore Sekulić!

NAŠ DUŠAN I MI NJEGOVI

“Nego, ko je brat Srbin da će s nama glasati za nezavisnost Bosne i Hercegovine, rodila ga mati?”, pređem odmah in medias res, čim sam stupio u Snježin kabinet.

“Dušan, Alijin pilot! Znaš, Predsjedništvo ima onu ‘Cesnu’, on pilotira s njom. E, to je super lik, znamo se. I baš bili neku večer na kafi, zapričali se. I znaš mene, moram ga malo bocnuti. Pitam: 'Bolan Dušane, pa hoćeš li makar ti izaći na referendum i podržati nezavisnost Bosne i Hercegovine?'

‘Pa naravno, draga Snježo, šta ti je’, veli mi. I eto, što on meni, ja tebi!” – izgovori ona ponosno, ozarenog lica i mi zadovoljno, poput dva ilegalca iz Valter brani Sarajevo, kucnusmo s kafama.

Kažem joj da sam na odsjeku “uhvatio” možda još jedno-dvoje iz Radovanovog jata a da se ne mršte na priču o nezavisnoj Bosni i Hercegovini. Jedna M., s kojom sam ponekad spremao ispite, bez pitanja mi jedared reče da će sigurno izaći na referendum i glasati za nezavisnost, “iako su njeni kući protiv”! Druga, B., “moja vila s Mojmila”’, u koju bih se možda i zaljubio da Radovan nije bio onako nestrpljiv s oružjem, bila je još otvorenija. U multikulturalnom zanosu, jednom u obilasku sarajevskih crkvi, reče mi kako su njeni na Mojmilu “jako napaljeni na naoružavanje i ratnu spiku”!

“Samo o tome pričaju i ne znam šta im je. Budale!” – reče mi posve iskrenog izraza na licu dok smo zagledali oltar Crkve Svetog Josipa na Marindvoru. No, brat joj bio oficir JNA pa se nisam previše zanosio. Koliko je god bila pacifist i daleko od srbovanja, nisam je mogao zamisliti s listićem pred referendumskim kutijama. Da gurnemo zajedno profesora Ekmečića niz stepenice – gluho bilo!

S prvospomenutom M. prije dvije-tri godine drugarski sam se prisjećao fakultetskih dana. I tako, spomenem i njenu podršku referendumu i zahvalu za tada hrabar čin sarajevske Srpkinje. Mrtva-hladna mi natipka: “Ako sam izašla, ne znači i da sam glasala ‘ZA’!’’ Rastužila me.

Dakle, “najdublje je ono što u nama ćuti”, zamalo joj nisam natipkao stih Mehmedalije Maka Dizdara. Hajd’ dobro, ništa, ostaje nam onda sigurica u onom garibu, pilotu Dušanu!

I tako, dok je vani bio “smog, decembar i mrak”, okrenem se i vidim, šanse da strmoglavim profesora Ekmečića niz fakultetske basamake ravne su snu “pitara” da dohvate “Željino” polufinale Kupa UEFA-e. Ostadoh sam-samcat s fantomskom rolom ilegalca protiv velikosrpske klike. Teško bih i Mirsada, a pogotovo Edina komunistu, jarane s godine, nagovorio na podršku u “operaciji Ekmečić”. Propade.

MATEMATIKOM PROTIV POPULIZMA

Ali ne propade referendum! Skoro dvije trećine (64,44 posto) Bosanaca i Hercegovaca podržali su 29. februara i 1. marta 1992. godine nezavisnu, suverenu i jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Referendumska podrška građana Bosne i Hercegovine, i pored opstrukcije SDS-a, pokrenula je međunarodno priznanje naše zemlje, a 22. maja zavihorili su se i “ljiljani” na East Riveru u New Yorku. Naša zemlja postala je punopravna članica Ujedinjenih nacija. Prođe od tad, evo, 29 Kurban-bajrama i isto toliko Vaskrsa, a velikosrpski mediji, zvanični Beograd i Banja Luka, i dalje guslaju kako Srbi nisu izašli na referendum, te kako je to bio referendum samo dva bosanskohercegovačka naroda.

Sjećam se kolumne Miljenka Jergovića već u martu 1992. godine u nekom od bosanskohercegovačkih sedmičnika. Kao rijetko ko od tadašnjih autora, poslužio se analizom referenduma, ali i digitronom, i došao do podatka o skoro 33 posto Srba koji su podržali referendum. Danas to, čini mi se, među rijetkima, spomene tek prof. dr. Suad Kurtćehajić. Bošnjaci, a pogotovo ne svi Hrvati, nisu svi mogli izaći i glasati, ne mogu to izvesti ni u Sjevernoj Koreji, pa kada od 2.061.932 građana koji su glasali “ZA”, od 3.253.847 registriranih, samo malo proračunate, nema te matematike koja ne bi na golemu hrpu referendumskih listića skupila bar trećinu srpskih glasova. Profesor Kurtćehajić smatra da je čak 40 posto Srba i ostalih podržalo referendum!

“Pretpostavimo da je izašlo i 80% Bošnjaka i Hrvata, kojih je zajedno 61% bilo u Bosni i Hercegovini, to znači da je oko 48% od 64% bilo Bošnjaka i Hrvata. Srba je bilo oko 32% i ostalih 7%, dakle 39% ukupno. Od tih 39% je 16,44% moralo glasati za nezavisnost da bismo došli do 64,44%, a to je više od 40% Srba i ostalih”, tvrdi profesor Sarajevskog univerziteta.

Ako je Meddžida Kreso iz referendumske komisije morala kroz prozor iskakati s referendumskim papirima u Trebinju zbog napada lokalnih kokardi, u velikim gradovima bila je druga priča. Dakle, notorna je laž da su svi bosanski Srbi odbacili referendum o njenoj nezavisnosti i suverenosti.

U podne 1. marta šetnja Ferhadijom i kafa s društvom. Negdje kod Ekonomskog fakulteta osjetio sam neopisivu sreću u grudima da bih izgrlio svakog prolaznika, a lijepo raspoloženje moglo se vidjeti na licima svih Sarajlija. Odnekud se čula i muzika s razglasa. Sarajevo je bilo u svečarskom raspoloženju. Istovremeno ću, u dubini duše, osjetiti i neku tjeskobu, zebnju i strah od mogućeg rata. To će se potvrditi u ponoć, kada su naoružane formacije SDS-a s čarapama na glavi barikadama blokirale grad. U iščekivanju šta će se dogoditi, ostao sam kući, u Lubinoj, na Kovačima cijelu noć i sutradan. Ko je mogao pretpostaviti da je to bila proba srpskih paravojnih jedinica za troipogodišnju opsadu Sarajeva.

Bez izglasanog referenduma, Bosna i Hercegovina nikada ne bi ušla u društvo nezavisnih i suverenih država iz velike porodice UN-a iako će platiti visoku cijenu u krvavoj velikosrpskoj agresiji. Srećom, Armija RBiH i svi hizmećari Bosne i Hercegovine spriječili su taj plan.

Neka je rahmet i mir svim patriotima Bosne i Hercegovine koji su dali glas za njenu nezavisnost i suverenost 29. februara i 1. marta 1992. godine!