Do sada je za ratne zločine počinjene na teritoriji Bosne i Hercegovine u periodu od 1992. do 1995. godine osuđeno 11 žena. Ukupno su kažnjene sa 67 godina zatvora. Najpoznatija je Biljana Plavšić, ratna potpredsjednica i poratna predsjednica RS-a. Četiri su direktne izvršiteljice nekih od zločina za koje je Plavšićka osuđena, dakle pripadnice VRS-a, dvije su pripadnice HVO-a, jedna pripadnica HVO-a i HV-a, jedna HOS-a, a dvije ARBiH.

Jedna je žena nakon suđenja pred Višim sudom u Beogradu pravosnažno oslobođena, ali je protiv nje ponovo podignuta optužnica i na istom sudu sudi joj se za jedan sasvim drugi zločin. Jedna je godinama bila u bjekstvu, a sada je i ona sjela na optuženičku klupu Višeg suda u Beogradu. Obje su nekadašnje pripadnice VRS-a i obje su optužene za učešće u masovnom strijeljanju zavezanih civila.

POTPREDSJEDNICA I NJENE RATNICE

Biljana Plavšić jedina je žena koja je izvedena pred Haški tribunal. Osuđena je na 11 godina za zločine protiv čovječnosti i za teško kršenje običaja i pravila ratovanja počinjenih tokom stvaranja RS-a. Priznala je krivicu, a zauzvrat je Tužilaštvo povuklo tačke optužnice za genocid. Tri godine nakon priznanja krivice, dakle 2005, u intervjuu datom jednoj banjalučkoj televiziji kazala je da je sve lagala i da je morala priznati jer nije mogla dokazati nevinost niti naći svjedoke koji bi svjedočili u njenu korist. Odbila je da svjedoči protiv Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića i drugih. Godine 2008, kada je nekadašnja glavna tužiteljica Haškog tribunala Carla Del Ponte objavila knjigu Lov: ja i ratni zločinci, javnost će saznati da se Plavšićka u sporazumu krivice o priznanju nije ni obavezala da svjedoči protiv ostalih optuženika. Godinu nakon izlaska Carline knjige i Biljana Plavšić izlazi iz zatvora uz ceremonijalan doček predstavnika vlasti političke tvorevine stvorene udruženim zločinačkim poduhvatom u kojem je i sama učestvovala. Danas živi u Beogradu.

Monika Karan-Ilić je pred Osnovnim sudom u Brčkom oglašena krivom da je mučila zatvorenike u logoru “Luka” i u policijskoj stanici Brčko. Presuda je potvrđena 11. oktobra 2013, s tim da joj je kazna s 4 smanjena na 2 godine i 6 mjeseci. Apelaciono vijeće uzelo je u obzir da je u vrijeme izvršenja zločina imala 17 godina. Nakon dugogodišnjeg skrivanja (navodno se krila u selu Jošik pored Bosanske Dubice pod imenom Nataša Stojanov), uhapšena je u Prijedoru u decembru 2011. godine. Njen ljubavnik Goran Jelisić bio je komandant logora “Luka” – priznao je krivicu pred Haškim tribunalom i osuđen je na 40 godina. I njen brat po majci Konstantin Simonović priznao je svoje zločine u “Luki” i Osnovni sud u Brčkom osudio ga je na 6 godina. Za njihovu majku Veru Simonović mediji su pisali da je za vrijeme rata vodila “kafanu-bordel 'Westfalia', u kojoj su seksualno zlostavljane žene hrvatske i bošnjačke nacionalnosti”.

BOLNIČARKU TJERALE DA ISKOPA SEBI GROB

Tri preostale pripadnice VRS-a osuđene su za isti zločin, svaka je dobila po tri godine zatvora, Ranka Tomić pred Višim sudom u Beogradu, a Bora Kuburić i Radmila Banjac pred Kantonalnim sudom u Bihaću. Ranka Tomić bila je starješina Fronta žena “Petrovac” pri Petrovačkoj brigadi VRS-a, a Bora Kuburić i Radmila Banjac bile su joj direktno potčinjene. U junu 1992. u Radiću, u općini Bosanska Krupa, učestvovale su u mučenju i ubistvu ratne zarobljenice, bolničarke 5. korpusa ARBiH Karmen Kamenčić. Ranka Tomić joj je naredila da se skine gola pred većim brojem žitelja i da puzi po zemlji, a onda i da sama sebi kopa grob. Bora Kuburić i Radmila Banjac, s još nekoliko pripadnica Fronta žena, tukle su je ljeskovim štapom sve dok se ne bi polomio, tjerale je da pjeva nacionalističke pjesme, da jede balegu, da klanja... Bora Kuburić joj je nožem razrezala uho, a Radmila Banjac urezala krst dužinom leđa. Na kraju su dozvolile maloljetnom Veselku Đukiću da je ubije. Presuda Ranki Tomić postala je pravosnažna 16. jula 2019, a Bori Kuburić i Radmili Banjac 6. oktobra 2016. godine.

Trenutno na optuženičkoj klupi Višeg suda u Beogradu sjedi Dragana Đekić. Ona je optužena s Gojkom Lukićem, Ljubišom i Duškom Vasiljevićem i Jovanom Lipovcem. Optužnica ih tereti da su, pod komandom Milana Lukića, s pripadnicima vojne formacije “Osvetnici”, Višegradske brigade i drugim pripadnicima VRS-a i njenim tadašnjim momkom Nebojšom Ranisavljevićem (osuđen na 15 godina pred Višim sudom u Bijelom Polju), učestvovali u otmici 20 putnika iz voza Beograd – Bar u mjestu Štrpci. U optužnici je navedeno da se Dragana Đekić, s Gojkom Lukićem, rođenim bratom Milana Lukića, tog 27. februara 1993. pridružila grupi otmičara u osnovnoj školi u Prelovu, gdje su tamićem dovezli otete civile. Dok su silazili s kamiona, Dragana Đekić ih je tukla kundakom, piše u optužnici, a u fiskulturnoj sali, gdje su ih svukli u donji veš i opljačkali, šamarala ih je i psovala im balijsku majku. U optužnici se dalje navodi da je Dragana Đekić u Mušićima, kod spaljene kuće Rasima Šehića, stajala u špaliru kroz koji su oteti civili morali proći, a na kraju su ih čekala dva vojnika koji su ih ubijali hicima u potiljak. (Za ovaj zločin trenutno se sudi i na Sudu BiH: Luki Dragičeviću, Bobanu Inđiću, Obradu i Novaku Polugi, Draganu Šekariću, Oliveru Krsmanoviću, Petku Inđiću, Radojici Ristiću, Vuku Ratkoviću i Miodragu Mitrašinoviću, a u decembru prošle godine Tužilaštvo BiH podiglo je i optužnicu protiv Milana Lukića.)

Na otvaranju sudskog postupka Dragana Đekić kazala je da je sa 16 godina otišla u rat. Na optuženičkoj klupi Višeg suda u Beogradu sjedila je i ranije, i to punih osam godina, koliko je trajao postupak u slučaju “Simini četnici”. U optužnici je stajalo da je 12. jula 1992. u selu Skočić pored Zvornika učestvovala u ubistvu 22 civila romske nacionalnosti. Prvostepenom presudom iz 2013. godine bila je osuđena na 5 godina, ali je ova presuda poništena pred Apelacionim vijećem i na kraju je oslobođena. Oslobođeni su i Damir Bogdanović i Đorđe Šević, Simo Bogdanović i Zoran Stojanović preminuli su tokom postupka, dok su Zoran Đurđević i Tomislav Gavrić osuđeni na po 10 godina, a Zoran Alić na 6, i to za silovanje tri djevojke iz Skočića koje su mjesecima držali u ropstvu.

I Višnja Aćimović, nakon godina skrivanja, sjela je na optuženičku klupu. Sudit će joj se na Višem sudu u Beogradu, i to po optužnici Tužilaštva BiH podignutoj početkom 2017. godine. Optužena je da je početkom juna 1992. na lokalitetu između Metališta i Zaukovlja u neposrednoj blizini logora Sušica učestvovala u strijeljanju 37 muškaraca bošnjačke nacionalnosti koji su dovezeni autobusom iz zatvora iza zgrade suda u Vlasenici. Državljanka je Bosne i Hercegovine i Srbije, gdje je i nastanjena. Sestra je Miroslava Kraljevića, ratnog načelnika Vlasenice, kojem se na Sudu BiH, s Radenkom Stanićem i Goranom Garićem, sudi za progon bošnjačkog stanovništva.

ZLOČINKE U REDOVIMA HVO-A, HV-A I HOS-A

Pripadnicama HVO-a, HV-a i HOS-a suđeno je na Sudu BiH. Azra Bašić osuđena je na 14 godina. Kao pripadnica 305. brigade HV-a, a kasnije 103. brigade HVO-a, Azra Bašić učestvovala je od 26. aprila do maja 1992. u ubistvima, mučenjima, nanošenjima velikih patnji civilima srpske nacionalnosti u Domu JNA u Derventi i u selu Polje. Sa spiska njenih nedjela izdvaja se surovo ubistvo Blagoja Đuraša 26. aprila 1992. godine, nakon čega je naredila zatočenicima da ližu krv s njenih čizama i poda; Radojicu Garića je pitala da li je kršten, a kada je ovaj odgovorio da jeste, rekla mu je: “E sada ću te ja krstiti”, te mu je nožem urezala krst preko leđa, a na ranu sipala sol; Slobodanu Joviću je naredila da četveronoške hoda po podu Doma JNA prekrivenom staklom dok ga je ona jahala, a na kraju ga je šipkom udarila po glavi i nogom u usta, uslijed čega mu je izbila nekoliko zuba; Iliji Ćuku i Čedi Mariću nožem je urezala krst na čelo; Neđi Blagojeviću je nožem zadala tri ubodne rane... Azra Dva Noža ili Krvava Azra, kako su je zvali, prebačena je iz SAD-a u Bosnu u novembru 2016. Godinama je bila u bjekstvu. Početkom 2004. godine FBI joj je ušao u trag na području New Yorka, ali im je uspjela pobjeći i dugo je živjela u gradiću Stanton u saveznoj državi Kentucky. Presuda je potvrđena 31. maja 2018. godine.

Indira Kamerić osuđena je na 4 godine zatvora. Kao pripadnica 101. bosanskobrodske brigade HVO-a, od aprila do sredine oktobra 1992. godine učestvovala je u mučenjima i nečovječnom postupanju prema zatočenim civilima u prostorijama stadiona “Polet” u Bosanskom Brodu: u noći 29. juna 1992. učestvovala je u ispitivanju zatočenice Hazbe Nukić. Kako Hazba nije htjela priznati da je srpski špijun, vojnici HVO-a su je počeli mlatiti palicama, kundacima i nogama, “nakon čega je optužena naredila da u prostoriju dovedu zatvorenika, zaštićenog svjedoka IK-3”, posjeli su ga u stolicu i naredili Hazbi Nukić da mu sjedne u krilo, a njemu da je dlanovima trlja po grudima i polnom organu, a onda da joj pocijepa donji veš i stavi ga sebi u džep. Kamerić je osuđena jer je učestvovala i u premlaćivanju Jove Dujića u julu 1992. Tukla ga je metalnom šipkom. Iste su noći Jovu odveli neidentificirani pripadnici HVO-a i otad mu se gubi svaki trag, sve do 1993, kada su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani na gradskom groblju u Bosanskom Brodu.

Albina Terzić zvana Nina osuđena je na 3 godine. Kao pripadnica Vojne policije HVO-a, u periodu od 8. maja do sredine jula 1992. učestvovala je u nečovječnom postupanju prema civilima srpske nacionalnosti zatočenim u osnovnoj školi i tvornici “Strolit” u Odžaku: dovodila je psa u školu i huškala ga na njih te učestvovala u organiziranju “svadbe” u kojoj je mladoženja bio zatočenik Dragomir Nedić, a mlada nepoznata zatočenica. Smijali su se i rugali. Presuda je potvrđena 5. jula 2013. godine.

Marina Grubešić Fejzić, nekadašnja pripadnica HOS-a, osuđena je na 5 godina. Suđeno joj je s Ivanom Medićem, kažnjenim sa 7 godina, i Ivanom Zelenikom i Edibom Buljubašićem, osuđenima na po 6 godina zatvora. Oglašeni su krivim za ratne zločine nad civilima srpske nacionalnosti u logoru “Dretelj” pored Čapljine. U presudi je navedeno da je Marina Grubešić Fejzić “fizički napadala zatvorenike” te “zajedno sa nekolicinom pripadnika HOS-a prisilila Mileta Bjelobabu i svjedoka C na međusobni oralni seks”. Presuda je potvrđena 22. septembra 2016. godine.

OSUĐENICE U UNIFORMAMA ARBiH

Dvije nekadašnje pripadnice ARBiH osuđene su za ratni zločin. Rasema Handanović osuđena je pred Sudom BiH na 5 godina i 6 mjeseci. U aprilu 2012. priznala je krivicu. Kao pripadnica Specijalnog odreda za posebne namjene pri ŠVK Armije RBiH “Zulfikar”, u selu Trusina kod Konjica 16. aprila 1993. godine učestvovala je u strijeljanju zarobljenih bojovnika HVO-a u zaseoku Gaj: Ivana Drlje, Nedeljka i Pere Kreše i civila Zdravka i Franje Drlje i Željka Blaževića. Strijeljanje je naložio Nedžad Hodžić na osnovu naredbe Nihada Bojadžića, zamjenika komandanta odreda, koji je rukovodio napadom i naredio da niko ne smije ostati živ. (Za zločine u Trusini Nihad Bojadžić osuđen je na 15 godina, Nedžad Hodžić na 12, Mensur Memić na 10 i Edin Džeko na 13 godina, svi pred Sudom BiH, pred kojim se sudi i Zulfikaru Ališpagi, komandantu odreda “Zulfikar”.) Rasema Handanović izručena je u decembru 2011. iz SAD-a, gdje je uhapšena u aprilu iste godine u Portlandu.

Elfeta Veseli osuđena je na 13 godina pred Sudom BiH. Kao pripadnica Diverzantskog voda Komande združenih jedinica Liplje-Kamenica, u drugoj polovini jula ili prvoj polovini augusta 1992. u naselju Bajrići-Novo Selo u općini Zvornik, ubila je dvanaestogodišnjeg dječaka srpske nacionalnosti Slobodana Stojanovića tako što mu je pucala u glavu iz neposredne blizine. Na optužnici potvrđenoj 8. juna 2017. godine nalazio se i Sakib Halilović, ali on je oslobođen optužbe koja ga je teretila da je kao komandir voda gledao svirepo ubistvo i propustio poduzeti da bude kažnjena. Elfeta Veseli izručena je iz Švicarske. Presuda je potvrđena 9. decembra 2019, s tim da joj je kazna s 10 povećana na 13 godina zatvora.