Sami je početak marta 1994. godine. Već duže vremena neprestano smo na relaciji Posavina – Majevica – Gradačac. Na cijelom dijelu ratišta u zoni odgovornosti Drugog korpusa Armije Bosne i Hercegovine vode se jake i odsudne borbe. Zbog blokada cesta i koridora s Hrvatskom, kompletna je zona našeg korpusa pod blokadom. Nedostaju nam municija, hrana i medicinska oprema. Ali sve to ne utječe mnogo na našu odbranu, niti na moral jedinica. Linije odbrane gotovo svuda su i dalje neprobojne za agresore, koji pokreću ofanzivu za ofanzivom u zoni djelovanja našeg korpusa.

U jutarnjim satima marta 1994. godine, pod punom ratnom opremom, krećemo kamionima za Posavinu. Došavši u rejon Jagodnjaka, dobijamo obavijest da ćemo biti prevezeni do Omerbegovače. U daljini odjekuju detonacije. Čujemo od vojnika da se već tri dana vode teške borbe. Dio jedinica iz Srebrenika i Živinica već je upućen u ispomoć na ovaj dio uzavrelog ratišta.

Negdje oko jedanaest sati prije podne po nas dolaze vojnici iz komande i s njima krećemo dalje za Omerbegovaču. Odavde će nas uvesti u linije odbrane.

Žestoke detonacije odjekuju po cijeloj liniji. Nekoliko granata preletjelo je preko nas i pogodilo kuće u blizini komande odakle smo krenuli. Iz napola razrušenih kuća i pomoćnih objekata izvija se dim. Ono što nisu uspjeli porušiti i sravniti sa zemljom devedeset druge i devedeset treće godine četnici su to, izgleda, više nego odlučni uraditi sada.

Snage Drugog korpusa na dijelu ovog ratišta nisu imale nikakve probleme sa snagama HVO-a, štaviše, baš tu je od jutarnjih sati u ispomoći dio Satnije “Gromovi”. Na najgorem dijelu linije daju žestok otpor četnicima, koji su riješili da odbace naše jedinice nazad. Samo se u dubokim čizmama može ući u tranšeje, koje ovdje doslovno život znače. Uđeš u tranšeju s jednog kraja, a izađeš na drugom, ili se vratiš nazad. Izlazaka iz tranšeja na drugim mjestima nema, a ni podizanja glave, ako ste visoki. Jer ode glava. Doduše, naši su neke položaje, posebno one stare, uredili kao vidikovce. S njih možeš sigurno gledati Brčko, koje je ispod prostrano, ali, nažalost, okupirano. To malo prostora između naših položaja i Save jeste taj famozni koridor – srpska žila kucavica.

A cilj ovih silovitih napada i jeste proširenje tog koridora, koji se svako malo nalazio pod udarom vatre Armije RBiH. Dolje, ispod nas, počeo je pješadijski napad. Nismo se bili ni dobro rasporedili, niti upoznali s ljudima koji su nas dočekali u rovovima. Pade još nekoliko minobacačkih granata, a onda su četnici krenuli još silovitije. Ispod ivice šumarka, gdje je bilo nekoliko kuća, često bi izlijetala “praga” pucajući po našim položajima.

“Još se ništa ne vidi, ali pazi na one kuće na ivici šumarka, nešto se sumnjivo dešava oko njih”, dobacio je Samir.

Zauzevši svoja mjesta u rovu, Adnan i ja smo napeto posmatrali put koji se protezao paralelno s linijom rovova i završavao iza spomenute grupe polusrušenih kuća pored šumarka, lijevo od našeg rova. Odjednom primijetismo neke kretnje i postadosmo svjesni da je sa svih strana počela pucnjava iz pješadijskog naoružanja. S prozora jedne od kuća, pod šumarkom, poče djelovati puškomitraljez, potom tu resku simfoniju zvukova nadvisi karakteristično usporeno brundanje “prage”. Sredinom grudobrana, ispred njega zaredaše detonacije malih, tridesetmilimetarskih granata, što nas natjera da spustimo glave ispod ivice grudobrana. Snagom volje, prisilio sam se da još jednom pogledam preko rova. Četnici su gotovo u trčećem položaju forsirali livadu ispred šumarka i išli ka nama.

Sa svih strana ogradila se žestoka pucnjava. Trenutak poslije, na motorole zovu naši i prijavljuju ranjene vojnike.

Dok pucamo, krajičkom oka vidim da iza nas prolijeću dvojica sanitetlija i odlaze prema rovu do našeg. Gore, na rovovima 12 i 13, izvija se u visinu stub crnog dima. Najvjerovatnije da je četnička “praga” zapalila rov.

Osman je četnike svojim mitraljezom držao na distanci. Trojica od njih, koji su se odvažili da krenu preko livade ka cesti, snopom rafala bili su doslovno pokošeni. Treći od njih, u nekom grotesknom plesu tijela, pogođen rafalima okrenuo se nekoliko puta oko svoje ose, a zatim se srušio. Bacili smo i nekoliko ručnih granata i onda ponovo svi sasuli prema četnicima, koji su sada krenuli u napad na naš lijevi bok.

Osman ih je kratkim rafalima neprekidno držao pod vatrom. Znao je da se lijevo od njegovog rova, malo isturen, nalazi protivoklopni rov, pa je s nestrpljenjem i strahom bacao pogled prema tamo.

“Šta čekaju, pobogu”, pomislio sam, “neće ih valjda pustiti u rovove?!”

Kad se začu pucnjava iz neposredne blizine, znao sam da to Osman i Nedim otvaraju vatru na povijene siluete koje su se pojavljivale iz šumarka. I ja ih nanišanim i kratkim rafalima počnemo slati vrele rijeke olova u tom smjeru. Ponovo zatutnja “praga”, rasprsnuše se projektili po granama iznad naše glave. Gledao sam prema Osmanu, on je i dalje, sistematično, kratkim rafalima, kontrolirao prostor ispred svog rova.

U trenutku kad nas je zaslijepila nova detonacija bio sam siguran da je i naš rov čelična grdosija uzela na nišan. Kad se na nas prosu zemlja, kroz huk pucnjave Samir povika iz sveg glasa: “Ima li ranjenih?” “Dobro smo, svi smo dobro”, javljali su se glasovi oko nas.

A onda četnici krenuše u siloviti napad. Veća četnička grupa, njih dvadesetak, uspijeva nam prići zaklonjena za šikaru. Jaka vatra iz mitraljeza zasipa naše položaje. Dolje, na ulazu u zemunicu, Jasmin Begić pogođen je u glavu, odmah do njega Samir biva ranjen u desnu ruku. Pod žestokom se vatrom pokušavamo konsolidirati i uzvratiti.

Jasmin je od zadobijenih rana odmah preselio, a Samira su previjali dok je ležao. Četnici uzvraćaju još jače, odlučni su u namjeri da uđu u tranšeje na našem lijevom boku. Uz podršku “prage”, koja tuče po nama, pokušaju na sve načine prići.

Mi smo se uz pojačanje uspjeli konsolidirati i krenuti u protunapad. Dio momaka iz Živinica krenuo je s nama ka BOS-u (borbeno osiguranje) i tu smo ih uspjeli zaustaviti. Naša dva mitraljeza držali su ih pod vatrom onemogućavajući im da idu naprijed. S lijeve strane Osman i Nedim otvorili su po njima žestoku vatru. Uspijevamo ovladati BOS-om i vraćamo rovove 12 i 13. U žestokoj borbi, u kojoj su nam četnici na svega nekoliko metara, smrtno stradaju dva momka iz Živinica i jedan iz Brčkog. Četnici ostavljaju svoje mrtve i povlače se dolje prema kućama i šumici, odakle su i pokrenuli napad.

Očito razbijeni i potučeni do nogu, pod jakom podrškom PAT-a i “praga”, povlače se ostavljajući i desnu stranu, koju su bili zaposjeli.

Preskočili smo dolje s utabane staze i nabrzinu izvukli trojicu njihovih mrtvih. Desno od nas naši momci izvukli su ih još šest. Za nepuni sat imali smo na našoj strani izvučenih šesnaest mrtvih četnika. Taj dan izvojevali smo još jednu veliku pobjedu, a četnicima i onima koji su ih gurali u smrt jasno pokazali šta ih čeka kada krenu prema našim položajima.