Srbofilija Muharema Bazdulja, Travničanina koji je skoro deceniju “rođeni Beograđanin”, konačno je nagrađena. Regulatorno tijelo za elektronske medije Srbije (REM) je izabralo članove Upravnog odbora Javnog radiotelevizijskog servisa Srbije, a osim Branislava Klanščeka i Milivoja Pavlovića, u UO se našao i ovaj “wannabe” jaran, a stvarni potrčko Emira Kusturice i Neleta Karajlića.
Sin doktorice i spisateljice Nure Bazdulj-Hubijar, pisac loše proze i prevodilac kojem je hljeb u ruke dao Filozofski fakultet u Sarajevu, već je dugi niz godina marioneta velikosrpske politike u Beogradu kojom se nastoji neutralizirati zalaganje osviještenih političkih i kulturnih struja u regiji za uspostavljanjem tačnog narativa o dešavanjima iz '90-ih te poremetiti napore da se čuju činjenice koje ne odgovaraju “mainstream” politici u susjednoj Srbiji.
Bazdulj je očito u nekom trenutku shvatio da je samo nebo granica kada je obraz đon. Dugo se laktao s propagatorima četničkih ideja za svoj prostor u krajnje desnom i režimu naklonjenim medijima, da bi na kraju, u njegovu korist, a na opću štetu, uspio postati stalan u njihovim studijima, toliko stalan da je počeo i prašinu skupljati.
Prvih je nekoliko godina boravka u Beogradu ispipavao teren blagim relativiziranjem, suptilnim revizionizmom, a u posljednje vrijeme, kada mu je nešto više nego uobičajeno zinuo zadnji trap, uzeo je zamah tako da je postao eksplicitan u svom olajavanju Bosne i Bošnjaka. Također, više i ne krije svoj fetiš prema srpskom nacionalizmu, od kojeg iz dana u dan ima sve više fajde.
Da bismo što vjernije ilustrirali o kakvoj se moralnoj ruini radi, dovoljno je podsjetiti na slučaj s početka maja, kada je procurio snimak na kojem se vidi pisac s beogradskom adresom (a zapravo bez adrese) kako pije, pjeva i kako se grli s apologetom zla Peterom Handkeom, zdušnim negatorom Genocida u Srebrenici i velikim prijateljem Slobodana Miloševića, koji je tada stigao u Višegrad kako bi mu Emir Kusturica uručio Veliku nagradu “Ivo Andrić”.
Isto tako, početkom prošle godine grupa od 18 pisaca poslala je otvoreno pismo naslovljeno Bojkot NIN-ove nagrade, u kojem ističu da je žiri za dodjelu ovog priznanja, koji su činili Branko Kukić, Marjan Čakarević, Marija Nenezić, Teofil Pančić i Ivan Milenković, zapravo “nekompetentan”.
Inače, laureat ove nagrade tada je bio Saša Ilić za svoj roman Pas i kontrabas, u kojem tematizira krvavi raspad Jugoslavije. Glavni urednik sedmičnika NIN Milan Ćulibrk izjavio je da iza potenciranja bojkota stoje zapravo politički motivi, posebno ako se uzme u obzir da se “grupa za opoziv” percipira kao “nacionalistička književna elita” kojoj ne odgovara trenutna urednička politika lista.
Predvodnici te “nacionalističke književne elite”, koji bi monopolistički htjeli određivati uredničke pravce medija i ko će se kojom temom baviti u svojoj književnosti, bili su Vladimir Kecmanović, Emir Kusturica i, ko bi drugi, nego Muharem Bazdulj.
Kada bismo pokušali nabrojati sva šovinistička Mu(h)aremova baljezganja i bljuvotine na RTS-u, Prvoj srpskoj televiziji i još nekim lokalnim srbijanskim TV kućama, tekstu ne bi bilo kraja. Priča o liku i djelima Bazdulja, njegovih uzora Kusturice, Karajlića i Kecmanovića te učitelja nad učiteljima Handkea mogla bi se zaključiti s posljednjih nekoliko rečenica Orwellove Životinjske farme.
“Dvanaest glasova bijesno je vikalo, i svi su bili jednaki. Sada je bilo jasno šta se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati ko je svinja, a ko čovjek.”