U prethodnim epohama, kada su se ljudi suočili s kugom, nisu imali pojma šta ju je izazvalo ili kako se može zaustaviti. Kada je 1918. godine udarila gripa, najbolji naučnici na svijetu nisu mogli identificirati smrtonosni virus, mnoge od usvojenih protumjera bile su beskorisne, a pokušaji da se razvije efikasna vakcina pokazali su se uzaludnim.

Bilo je sasvim drugačije s Covidom-19. Prva zvona za uzbunu o potencijalnoj novoj epidemiji počela su se oglašavati krajem decembra 2019. godine. Do 10. januara 2020. naučnici su ne samo izolirali odgovorni virus već su i sekvencirali njegov genom i objavili o tome informacije na internetu. U roku od nekoliko mjeseci postalo je jasno koje mjere mogu usporiti i zaustaviti lance zaraze. Za manje od godinu nekoliko efikasnih vakcina bilo je u masovnoj proizvodnji. U ratu između ljudi i patogena, nikada ljudi nisu bili tako moćni.

Premještanje života na mrežu

Uz neviđena dostignuća biotehnologije, Covid godina naglasila je i moć informatičke tehnologije. U prethodnim erama čovječanstvo je rijetko moglo zaustaviti epidemije jer ljudi nisu mogli pratiti lance zaraze u realnom vremenu i zato što je ekonomska cijena produženih karantina bila previsoka. Godine 1918. mogli ste staviti u karantin ljude koji su oboljeli od strašne gripe, ali niste mogli pratiti kretanje presimptomatskih ili asimptomatskih nositelja. A da ste naredili cijelom stanovništvu neke zemlje da ostane kod kuće nekoliko sedmica, to bi rezultiralo ekonomskom propašću, društvenim slomom i masovnim izgladnjivanjem.

Nasuprot tome, 2020. godine digitalni nadzor učinio je neuporedivo lakšim praćenje i preciziranje vektora bolesti, što znači da je karantin mogao biti i selektivniji i efikasniji. Što je još važnije, automatizacija i internet učinili su produžena zatvaranja održivim, barem u razvijenim zemljama. Dok je u nekim dijelovima svijeta u razvoju ljudsko iskustvo još podsjećalo na prošle pošasti, u velikom dijelu razvijenog svijeta digitalna revolucija sve je promijenila.

Uzmite u obzir poljoprivredu. Hiljadama godina proizvodnja hrane oslanjala se na ljudski rad, a oko 90 posto ljudi radilo je u poljoprivredi. Danas u razvijenim zemljama to više nije slučaj. U SAD-u samo 1,5 posto ljudi radi na farmama, ali to je dovoljno ne samo da se prehrane svi kod kuće već i da SAD postane vodeći izvoznik hrane. Gotovo sav posao na farmi obavljaju mašine koje su imune na bolesti. Covid mjere stoga imaju samo mali utjecaj na poljoprivredu.

Zamislite pšenično polje na vrhuncu Crne smrti. Ako kažete farmerima da ostanu kod kuće u vrijeme žetve, umirete od gladi. Ako kažete farmerima da dođu i beru, mogli bi zaraziti jedni druge. Šta uraditi?

Sada zamislite isto polje pšenice 2020. godine. Jedan kombajn vođen GPS-om može požnjeti cijelo polje s mnogo većom efikasnošću – i bez mogućnosti za infekciju. Dok je 1349. godine prosječan poljoprivrednik žnjeo oko 5 bušela dnevno, 2014. godine kombajn je postavio rekord požnjevši 30.000 bušela za dan (Bušel je američka mjera za zapreminu, 1 bušel je 36,3 l). Shodno tome, Covid-19 nije imao znatan utjecaj na globalnu proizvodnju osnovnih usjeva kao što su pšenica, kukuruz i pirinač.

Da bismo nahranili ljude, nije dovoljno požnjeti žito. Također ga morate transportirati, ponekad na hiljade kilometara. Većinu historije trgovina je bila jedan od glavnih zlikovaca u priči o pandemijama. Smrtonosni patogeni kretali su se svijetom na trgovačkim brodovima i karavanima na velike udaljenosti. Naprimjer, Crna smrt stopirala je od istočne Azije do Bliskog istoka duž Puta svile, a zatim su je đenovski trgovački brodovi prenijeli u Evropu. Trgovina je tako predstavljala smrtonosnu prijetnju jer su desetine mornara bili potrebni da upravljaju čak i malim morskim plovilima, a prepuni brodovi i gostionice bili su žarišta bolesti.

U 2020. godini globalna trgovina mogla je nastaviti funkcionirati manje-više glatko jer je uključivala vrlo malo ljudi. U velikoj mjeri automatizirani današnji kontejnerski brod može nositi više tona od trgovačke flote cijelog ranog modernog kraljevstva. Godine 1582. engleska trgovačka flota imala je ukupnu nosivost od 68.000 tona i zahtijevala je 16.000 mornara. Kontejnerski brod OOCL Hong Kong, porinut 2017. godine, može nositi 200.000 tona, dok mu je potrebna posada od samo 22 člana.

Istina, veliku ulogu u širenju Covida-19 imali su brodovi za krstarenje sa stotinama turista i avioni puni putnika. Ali turizam i putovanja nisu neophodni za trgovinu. Turisti mogu ostati kod kuće, a poslovni ljudi mogu raditi putem Zooma, dok automatizirani brodovi duhovi i vozovi gotovo bez ljudi održavaju kretanje globalne ekonomije. Dok je međunarodni turizam naglo opao 2020. godine, obim globalne pomorske trgovine pao je za samo četiri posto.

Automatizacija i digitalizacija imale su još dublji utjecaj na usluge. Godine 1918. bilo je nezamislivo da bi uredi, škole, sudovi ili crkve mogli nastaviti funkcionirati u izolaciji. Ako učenici i nastavnici ostaju u svojim domovima, kako možete održati nastavu? Danas znamo odgovor. Prebacivanje na internet ima mnogo nedostataka, ne samo ogroman mentalni danak. To je također stvorilo dosad nezamislive probleme, poput pojavljivanja mačke kao advokata na sudu. Ali činjenica da se to uopće može učiniti je zapanjujuća.

Godine 1918. čovječanstvo je nastanjivalo samo fizički svijet, a kada je smrtonosni virus gripe zahvatio ovaj svijet, čovječanstvo nije imalo kuda bježati. Danas mnogi od nas nastanjuju dva svijeta – fizički i virtualni. Kada je virus korona kružio fizičkim svijetom, mnogi su ljudi prebacili veliki dio svojih života u virtualni svijet, gdje ih virus nije mogao pratiti.

Naravno, ljudi su i dalje fizička bića i ne može se sve digitalizirati. Covid godina je naglasila ključnu ulogu koju mnoga slabo plaćena zanimanja igraju u održavanju ljudske civilizacije: medicinske sestre, sanitarni radnici, vozači kamiona, blagajnici, dostavljači. Često se kaže da je svaka civilizacija samo tri obroka udaljena od barbarstva. U 2020. godini dostavljači su bili tanka crvena linija koja drži civilizaciju na okupu. Oni su postali naše najvažnije linije spasa za fizički svijet.

Internet se drži

Godina Covida razotkrila je još važnije ograničenje naše naučne i tehnološke moći. Nauka ne može zamijeniti politiku. Kada odlučujemo o politici, moramo uzeti u obzir mnoge interese i vrijednosti, a kako ne postoji naučni način da se utvrdi koji su interesi i vrijednosti važniji, ne postoji ni naučni način da odlučimo šta da radimo.

Naprimjer, kada odlučujete hoćete li uvesti izolaciju, nije dovoljno pitati se: “Koliko će se ljudi razboljeti od Covid-19 ako ne uvedemo izolaciju?” Također bismo se trebali zapitati: “Koliko će ljudi doživjeti depresiju ako uvedemo izolaciju? Koliko će ljudi patiti od loše ishrane? Koliko će njih izostati iz škole ili izgubiti posao? Koliko njih će njihovi supružnici premlatiti ili ubiti?”

Čak i ako su svi naši podaci tačni i pouzdani, uvijek se trebamo pitati: “Šta računamo? Ko odlučuje šta će se brojati? Kako procjenjujemo brojeve jedne u odnosu na druge?” Ovo je više politički nego naučni zadatak. Političari su ti koji bi trebali uravnotežiti medicinska, ekonomska i socijalna pitanja i donijeti sveobuhvatnu politiku.

Slično tome, inženjeri stvaraju nove digitalne platforme koje nam pomažu da funkcioniramo u izolaciji i nove alate za nadzor koji nam pomažu da prekinemo lance infekcije. Ali digitalizacija i nadzor ugrožavaju našu privatnost i otvaraju put za pojavu totalitarnih režima bez presedana. U 2020. godini masovni nadzor postao je i legitimniji i češći. Borba protiv epidemije jeste važna, ali je li vrijedno uništavanja naše slobode u tom procesu? Posao je političara, a ne inženjera, da pronađu pravi balans između korisnog nadzora i distopijskih noćnih mora.

Tri osnovna pravila mogu nas uveliko zaštititi od digitalnih diktatura, čak i u vrijeme kuge. Prvo, kad god prikupljate podatke o ljudima – posebno o tome šta se dešava unutar njihovih tijela – te podatke treba koristiti za pomoć tim ljudima, a ne za manipulaciju, kontrolu ili na njihovu štetu. Moj lični ljekar zna mnoge izuzetno privatne stvari o meni. Slažem se s tim, jer vjerujem da će moj ljekar koristiti ove podatke u moju korist. Moj ljekar ne bi trebao prodavati ove podatke nijednoj korporaciji ili političkoj stranci. Isto bi trebalo biti i s bilo kojom vrstom “organa za nadzor pandemije” koje bismo mogli uspostaviti.

Drugo, nadzor uvijek mora ići u oba smjera. Ako nadzor ide samo od vrha do dna, to je put do diktature. Dakle, kad god povećate nadzor nad pojedincima, trebali biste istovremeno povećati nadzor nad vladom i velikim korporacijama. Naprimjer, u sadašnjoj krizi vlade dijele ogromne količine novca. Proces dodjele sredstava treba učiniti transparentnijim. Kao građanin, želim da vidim ko šta dobija i ko je odlučio gdje novac ide. Želim da budem siguran da novac ide preduzećima kojima je zaista potreban, a ne velikoj korporaciji čiji su vlasnici prijatelji s ministrom. Ako vlada kaže da je previše komplicirano uspostaviti takav sistem praćenja usred pandemije, nemojte im vjerovati. Ako nije previše komplicirano da vlada počne pratiti šta vi radite – nije previše komplicirano ni da vi počnete da pratite šta radi vlada.

Treće, nikada ne dopustite da se previše podataka koncentrira na jednom mjestu. Niti tokom epidemije, a ni kada prođe. Monopol podacima recept je za diktaturu. Dakle, ako prikupljamo biometrijske podatke o ljudima kako bismo zaustavili pandemiju, to bi trebalo da uradi nezavisno zdravstveno tijelo, a ne policija. I prikupljene podatke treba držati odvojeno od ostalih podataka vladinih ministarstava i velikih korporacija. Naravno, to će stvoriti viškove i neefikasnost. Ali neefikasnost je karakteristika, a ne greška. Želite spriječiti uspon digitalne diktature? Neka stvari budu barem malo neefikasne.

Odgovornost političara

Naučni i tehnološki uspjesi bez presedana 2020. godine nisu riješili krizu Covida-19. Epidemiju su od prirodne nepogode pretvorili u političku dilemu. Kada je Crna smrt ubila milione, niko nije očekivao mnogo od kraljeva i careva. Otprilike trećina svih Engleza umrla je tokom prvog talasa Crne smrti, ali to nije dovelo do toga da engleski kralj Edvard III izgubi svoj tron. Očigledno je bilo izvan moći vladara da zaustave epidemiju, tako da ih niko nije krivio za neuspjeh.

Ali danas čovječanstvo ima naučne alate da zaustavi Covid-19. Nekoliko zemalja, od Vijetnama do Australije, dokazalo je da čak i bez vakcine dostupni alati mogu zaustaviti epidemiju. Ovi alati, međutim, imaju visoku ekonomsku i socijalnu cijenu. Možemo da pobijedimo virus – ali nismo sigurni da li smo spremni da platimo cijenu pobjede. Zato su naučna dostignuća prebacila ogromnu odgovornost na pleća političara.

Nažalost, previše političara nije ispunilo ovu odgovornost. Naprimjer, populistički predsjednici SAD-a i Brazila umanjili su opasnost, odbili su poslušati stručnjake i umjesto toga plasirali teorije zavjere. Nisu smislili zdrav savezni plan akcije i sabotirali su pokušaje državnih i regionalnih vlasti da zaustave epidemiju. Nemar i neodgovornost Trumpove i Bolsonarove administracije doveli su do stotina hiljada smrtnih slučajeva koji su se mogli spriječiti.

U Velikoj Britaniji, čini se da je vlada u početku bila više zaokupljena Brexitom nego Covidom-19. Uz svu svoju izolacionističku politiku, Džonsonova administracija nije uspjela izolirati Britaniju od jedne stvari koja je zaista bila važna: virusa. Moja domovina Izrael također je patila od lošeg političkog upravljanja. Kao što je slučaj s Tajvanom, Novim Zelandom i Kiprom, Izrael je zapravo “otočna država”, sa zatvorenim granicama i samo jednom glavnom ulaznom kapijom – aerodromom Ben Gurion. Međutim, na vrhuncu pandemije Netanyahuova vlada dopustila je putnicima da prolaze kroz aerodrom bez karantina ili čak odgovarajućeg pregleda i zanemarila je provođenje vlastite politike zatvaranja.

I Izrael i Velika Britanija bili su poslije u prvim redovima uvođenja vakcina, ali su ih njihove ranije pogrešne procjene skupo koštale. U Britaniji je pandemija odnijela živote 120.000 ljudi, što je svrstava na šesto mjesto u svijetu po prosječnim stopama smrtnosti. U međuvremenu, Izrael ima sedmu najveću prosječnu stopu potvrđenih slučajeva, a da bi se suprotstavio katastrofi pribjegao je dogovoru o “cjepivima za podatke” s američkom korporacijom Pfizer. Pfizer je pristao da Izraelu osigura dovoljno vakcina za cjelokupnu populaciju, u zamjenu za ogromne količine vrijednih podataka, izazivajući zabrinutost za privatnost i monopol nad podacima te pokazujući da su podaci građana sada jedno od najvrednijih državnih dobara.

Iako su neke zemlje imale izuzetno dobre rezultate, čovječanstvo u cjelini do sada nije uspjelo obuzdati pandemiju, niti osmisliti globalni plan pobjede nad virusom. Prvi mjeseci 2020. godini bili su kao da gledate nesreću u usporenoj snimci. Moderna komunikacija omogućila je ljudima širom svijeta da vide u realnom vremenu slike prvo iz Wuhana, zatim iz Italije, a onda iz sve više zemalja – ali nije se pojavilo globalno vodstvo koje bi spriječilo da katastrofa zahvati svijet. Alati su postojali, ali prečesto je nedostajala politička mudrost.

Kada stranci zajedno rade

Jedan od razloga za jaz između naučnog uspjeha i političkog neuspjeha jeste taj što su naučnici sarađivali globalno, dok su političari bili skloni svađi. Radeći pod velikim stresom i neizvjesnošću, naučnici širom svijeta slobodno su dijelili informacije i oslanjali se na nalaze i mišljenja jedni drugih. Mnogi važni istraživački projekti provedeni su od međunarodnih timova. Naprimjer, jednu ključnu studiju, koja je pokazala efikasnost mjera izolacije, zajednički su proveli istraživači iz devet institucija – jedne iz Velike Britanije, triju iz Kini i pet iz SAD-u.

Nasuprot tome, političari nisu uspjeli formirati međunarodni savez protiv virusa i dogovoriti se o globalnom planu. Dvije vodeće svjetske velesile, SAD i Kina, optužile su jedna drugu za skrivanje vitalnih informacija, za širenje dezinformacija i teorija zavjere, pa čak i za namjerno širenje virusa. Brojne druge zemlje očigledno su krivotvorile ili zatajile podatke o stanju pandemije.

Nedostatak globalne saradnje manifestira se ne samo u ovim informacionim ratovima već još više u sukobima oko oskudne medicinske opreme. Iako je bilo mnogo slučajeva saradnje i velikodušnosti, nije učinjen nikakav ozbiljan pokušaj da se udruže svi raspoloživi resursi, pojednostavi globalna proizvodnja i osigura pravična distribucija zaliha. Konkretno, “vakcinski nacionalizam” stvara novu vrstu globalne nejednakosti između zemalja koje su u mogućnosti da vakcinišu svoju populaciju i zemalja koje to nisu.

Tužno je vidjeti da mnogi ne razumiju jednostavnu činjenicu o ovoj pandemiji: sve dok se virus i dalje širi bilo gdje, nijedna se zemlja ne može osjećati istinski sigurnom.

Pretpostavimo da Izrael ili Ujedinjeno Kraljevstvo uspiju iskorijeniti virus unutar svojih granica, ali se virus nastavi širiti među stotinama milijuna ljudi u Indiji, Brazilu ili Južnoj Africi. Nova mutacija u nekom udaljenom brazilskom gradu mogla bi učiniti cjepivo neučinkovitom i rezultirati novim valom infekcije.

U sadašnjoj vanrednoj situaciji, pozivanje na puki altruizam vjerovatno neće nadjačati nacionalne interese. Međutim, u sadašnjoj vanrednoj situaciji globalna saradnja nije altruizam. To je neophodno za osiguranje nacionalnog interesa.

Antivirus za svijet

Argumenti o tome šta se dogodilo 2020. godine odjekivat će dugo godina. Ali ljudi svih političkih tabora trebali bi se složiti o najmanje tri glavne lekcije.

Prvo, moramo zaštititi našu digitalnu infrastrukturu. To je bio naš spas tokom ove pandemije, ali bi uskoro mogao biti izvor još gore katastrofe.

Drugo, svaka zemlja treba više ulagati u svoj javni zdravstveni sistem. Ovo se čini samo po sebi razumljivim, ali političari i birači ponekad uspijevaju zanemariti najočigledniju lekciju.

Treće, trebali bismo uspostavimo moćan globalni sistem za praćenje i prevenciju pandemija. U vjekovnom ratu između ljudi i patogena, linija fronta prolazi kroz tijelo svakog čovjeka. Ako se ova linija probije bilo gdje na planeti, sve nas dovodi u opasnost. Čak i najbogatiji ljudi u najrazvijenijim zemljama imaju lični interes da zaštite najsiromašnije ljude u najnerazvijenijim zemljama. Ako novi virus skoči sa šišmiša na čovjeka u siromašnom selu u nekoj udaljenoj džungli, u roku od nekoliko dana taj virus može prošetati Wall Streetom.

Kostur takvog globalnog sistema protiv kuge već postoji u obliku Svjetske zdravstvene organizacije i nekoliko drugih institucija. Ali budžeti koji podržavaju ovaj sistem su skromni, i gotovo da nema političkog utjecaja. Moramo ovom sistemu dati malo političkog utjecaja i mnogo više novca kako ne bi u potpunosti ovisio o hirovima sebičnih političara. Kao što je ranije rečeno, ne vjerujem da bi neizabrani stručnjaci trebali imati zadatak da donose ključne političke odluke. To bi trebalo da ostane u nadležnosti političara. Ali neka vrsta nezavisnog globalnog zdravstvenog tijela bila bi idealna platforma za prikupljanje medicinskih podataka, praćenje potencijalnih opasnosti, podizanje alarma i usmjeravanje istraživanja i razvoja.

Mnogi ljudi strahuju da Covid-19 označava početak vala novih pandemija. Ali ako se gore navedene lekcije provedu, šok od Covida-19 zapravo bi mogao dovesti do toga da pandemije postanu manje uobičajene. Čovječanstvo ne može spriječiti pojavu novih patogena. Ovo je prirodni evolucijski proces, koji traje milijardama godina, a nastavit će se i u budućnosti. Ali danas čovječanstvo ima znanje i alate potrebne da spriječi širenje novog patogena i prerastanje u pandemiju.

Ako se Covid-19 ipak nastavi širiti i ubijati milione, ili ako još smrtonosnija pandemija pogodi čovječanstvo 2030. godine, to neće biti ni nekontrolirana prirodna katastrofa niti Božja kazna. To će biti ljudski neuspjeh i – tačnije – politički neuspjeh.

(Profesor Yuval Noah Harari je historičar, filozof, autor bestselera Sapiens: A Brief History of Humankind, Homo Deus: A Brief History of Tomorrow, 21 Lessons for the 21st Century i Sapiens: A Graphic History. Njegove knjige prodate su u više od 35 miliona primjeraka a prevedene na 65 jezika. Smatra ga se jednim od najutjecajnijih svjetskih intelektualaca. Ovaj tekst objavio je Finacial Times)