Tek što je, u dobrom raspoloženju, ispratio Novu 1980. godinu predsjednik Tito se našao u kliničkom centru u Ljubljani zbog ispitivanja krvnih sudova nogu. Ljekarski konzilijum je ustvrdio da mu se stanje zdravlja osjetno pogoršalo, što je zahtijevalo dalje intenzivno liječenje. Pripremu za operaciju obavili su mu dok je nekoliko dana odmarao na Brdu kod Kranja, a onda su ga, nakon sedam dana, uspješno operisali. Izvršen je hirurški zahvat na krvnim sudovima lijeve noge. No, ubrzo je uočeno da se nije postigao željeni uspjeh. Trebalo je ponoviti operaciju a to je tražilo rizik.
Od tada je sva zemlja bila u napregnutom iščekivanju.
*
Hana Begović se vraćala iz bašte kad je kroz otvorena vrata svog mutvaka ugledala snahu Anđu kako plače. Žena je, stojeći, slušala glas s radija. Glas bješe odmjeren i prožet iskrenom osjećajnošću, dubokom tugom.
- Zar je?... - Hana zastade na ulazu i ne doreče misao.
- Jeste - snaha će kroz suze.
- Kad?
- Upravo javljaju.
Hana skrenu pogled na zidni časovnik: 15 sati i 5 minuta.
- Rahmet mu duši - reče. - Ipak, ne treba plakati, bješe star, naživio se. Uradio je puno, pamtit ćemo ga. I mrtvog voljeti.
A onda osjeti da će i sama zaplakati. Da bi odoljela većem uzbuđenju, vrati se da nađe mirniji kutak. Mahinalno je krenula i, još ne usredsređena, uđe u komšijinu avliju. Zateče nekoliko lica. Sva bjehu žalosna i plačna. Ni ovdje nije bilo drukčije nego u njenoj kući. I ovdje je govorio samo radio. Slušala je jednobojne tužne riječi i u svojoj mehkoj duši uspijevala zadržati samo neke: «... U cijeloj zemlji odlučnost da se slijedi Titov put... njegovo djelo nam je trajan putokaz... Tito ostaje da živi u nama... Životna staza Josipa Broza Tita je staza radničke klase i svih naših naroda i narodnosti... Bit ćemo dostojni svog voljenog Tita... Zavjet iz svih naših srca - nećemo Te iznevjeriti... Istorija će zauvijek sačuvati Titovo ime... Titova Jugoslavija - naše trajno ime»...
Posmrtna muzika, pa opet riječi. Poruke iz cijelog svijeta: «Tito – čovjek koji je obilježio epohu... Tito pripada čovječanstvu... On je najslavnije poglavlje novije istorije... Stvorio je grandiozno djelo»...
Sva pažnja domaćeg svijeta bješe u tim časovima usmjerena na taj veliki događaj. Oni koji su mogli, pratili su prijevoz posmrtnih ostataka putem televizije. Duž cijelog puta od Ljubljane do Beograda pružali su se redovi ljudi različite dobi, koji su makar na taj način izražavali odanost svom mrtvom vođi. Na svima se vidio bol, ali i ponos što su ga imali.
U četvrtak, 8. maja, u Kući cvijeća, ranije pripremljenoj, sahranjen je čovjek koji je oko sebe okupio cijelu naciju i, uz nju, šefove država i delegacija iz l27 zemalja, što se dotada u ovakvoj prigodi nikada nigdje u svijetu nije dogodilo. Grob mu je pokriven ravnom mramornom pločom na kojoj piše samo: Josip Broz Tito i godine l892-l980.
U opraštanju s njim čule su se riječi: «Nad Titovim djelom smrt nema moći».
Desetak dana kasnije već su otpočele organizovane posjete Kući cvijeća. Pred nju su se slivale nepregledne kolone bivših boraca, omladine, pionira, građana... i tada se činilo da će to biti jedinstvena složna kolona čiji hod nikada neće stati niti će ljubav ljudi ikada prestati.
Za koji dan, slijedio je 25. maj, Dan mladosti, prva svetkovina bez onoga kome je namijenjena, ali se za nju pripremalo isto kao da je slavljenik tu. Stadion Jugoslovenske narodne armije bješe u svečarskom ruhu, pun raspjevane i razigrane mladosti i zaista je ličio na punu arenu raspoloženog i sretnog svijeta. Kao i ranijih godina ponavljan je zavjet odavno dat Titu, s jedinom razlikom što se sada pretvorio samo u poruku: «Bez Tebe pred nama, ali s Tobom u nama, u svim srcima radnih ljudi i građana Tvoje i naše Jugoslavije, mi odlučno i čvrsto slijedimo Tvoje djelo», što se začinilo pozdravom:
- Hoćemo li, drugovi? - gromko vikne jedan glas.
- Hoćemo! - složno se zaori iz mase.
- Za koga?
- Za narod!
- Za koga?
- Za Partiju!
- Za koga?
- Za Tita!
Sljedećeg mjeseca, 24. juna, zemlju je posjetio američki predsjednik Džimi Karter. Prvo što je učinio, bješe to što je posjetio grob predsjednika Tita, položio cvijeće i poklonio se njegovim sjenima. «Tito je velikan dvadesetog vijeka», rekao je pritom.
Uzbuđenja izazvana ovim događajem u drugoj polovini godine su se stišala i svijet je stao živjeti mirno, s tek povremenim kratkim promjenama u ponašanju. Radilo se po starim navikama i bavilo istim poslovima na koje misli svaki dan. Ako je nešto remetilo taj sklad, to bjehu novosti svana: moćni Sovjetski Savez je izvršio vojnu intervenciju u Afganistanu, počeo iračko-iranski rat (što je posebno ražalostilo Muslimane), sovjetski astronauti izveli najdužu misiju u svemiru (u vasionskom brodu proveli su l85 dana)...
Osjetljivim i opreznim ljudima nije izmicalo pažnji da i u zemlji jednako traje plima neprijatnog tihog gibanja, poteklog iz neobjašnjivog stalnog, a prikrivenog, nezadovoljstva, jedino nisu bili sigurni zašto ono nastaje. Nagađali su da dolazi iz tradicije međuljudske netrpeljivosti te mržne jednih naroda prema drugima a i zbog želje poraženih snaga u posljednjem ratu da se ponovo domognu vrhova vlasti. Nikako se nisu mirili da žive pored komunista koji su ih s visina ponizili do ponora. Stariji ljudi su spominjali i prepričavali amanet što ga je na kraju rata, a pred suđenje za izdaju zemlje, svojoj poraženoj vojsci ostavio komandant, ratni zločinac general Draža Mihailović: «Ući u jabuku, crvati je dok se ne osuši, a onda ponovo izaći i biti što si bio». Nije li došlo njihovo vrijeme? Nestali su partizanski heroji a sad i njihov komunistički vođa. Bez najjačeg plamena njihova svjetlost je blijeda, lahko tamni i treba je dougasiti. Ako nije moglo prije, sad je čas da se mjesta zamijene i da ponovo zasja stara svjetlost. Može li se to? Naravno, treba samo pokazati snagu. I ostati uporan.
Ovakve misli su se Dobojlijama javljale kao predosjećaj nakon ovogodišnjeg tradicionalnog zbora na Preslici, najvišem brdu Ozrena, oazi njegovanja čvrste i nedodirljive nacionalne svijesti koja je nadmašivala razumnu mjeru. Ljudi ovog kraja su toliko zatvoreni u sebe, toliko samoljubivi i oholi, da sve druge koji bi im se htjeli pridružiti i s kojima bi trebalo dijeliti sudbinu, smatraju svojim neprijateljima. Ovdje u svakoj kući svaki član porodice zna da je srpstvo jedino pravo okrilje u kome mogu živjeti. Istina, oni se svojevremeno jesu digli na ustanak protiv fašističkih okupatora i pošli su za vođstvom, ali su brzo otkrili da su zavedeni. Poveli su ih prvaci za koje su kasnije ustvrdili da su komunisti i revolucionari. Ti proleteri bi mijenjali poredak, i zaveli svoj režim, suprotan onome što ovaj narod želi. Krenuli su u borbu za Todorom Vujasinovićem, ali čim su nazreli da nije «pravi» Srbin, okrenuli su mu leđa i čak udarili po njegovim borcima, tada još sigurniji da im je pravi komandant «đeneral» Draža Mihailović, koji se bori za otadžbinu Srbiju i slobodu Srba. Izvorna i najveća srpska snaga je oličena u četništvu, a ne izvan njega. Stoga ih je posebno takao slogan «Crvene vatre opštenarodnog ustanka», s kojim se ušlo u proslavu. Dosta, i previše, im bješe te boje, krajnje je doba da se ona mijenja. Zboru se odazvao tek deseti dio ranijih učesnika, svejedno što mu je prisustvovao i sam bivši komandant, a sada član Savjeta federacije Todor Vujasinović. I njegova zvijezda je kod njih zauvijek ugašena. A kad je, još, pred njih izašla da govori Suada Muminagić, član Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine, osulo se i to malo naroda što je došlo. Zar da jedna «balinka» njima govori šta je dobro i kako treba živjeti. Zbog tih i takvih oni i jesu izgubili ono što su prije rata imali!
Muslimanski dio naroda ove «tromeđe» se nije iznenadio krahu ovakvog zbora, ali se jeste zamislio, dijelom i zabrinuo. Nije to prvi a ni jedini put da se njihove komšije izdvajaju, da opet snuju neku svoju zemlju i hoće neko svoje pravo. Doduše, nisu jedini. I u svojim redovima, znali su, imaju ljudi koji misle da nisu naplaćeni svi računi iz prošlosti i da imaju pravo na izvjesno obeštećenje. To što im je priznata narodnost, nije sve. Zaslužuju veće učešće u krojenju sudbine zemlje i više slobode u svom kulturnom izražavanju. Mnogi su se obradovali kad su u ovo vrijeme pročitali kako domaća štampa kritikuje stranog islamskog mislioca Muhameda Šakira. On je pisao o srušenim džamijama u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji i navodio imena i brojeve srušenih svetišta, a domaća javnost je ocijenila kako on u tome pretjeruje. Ako je istina da su džamije rušene, je li toliko važno što je cifra unekoliko veća ili manja? A istina je zalog svakom dobru za budućnost.
*
Crvena knjižica Hamida Kadića vrlo brzo je potamnila. To ipak nije puno djelovalo na njega. Počelo je od reizbora partijskog sekretara školskog aktiva. U opštinskom komitetu su imali ozbiljnu zamjerku na predloženog kandidata jer je palo u oči da se godinama na toj funkciji u ovom aktivu smjenjuju ljudi iz istog naroda. Među njima nikad nije bilo ni jednog Muslimana. «Imate li ih?» pitali su u komitetu. «Imamo dvojicu, ali su novi i bez staža u Partiji», odgovoreno je. «A jesu li primjerni radnici i čestiti ljudi?» pitali su dalje. «Jesu», odgovoreno je. «A mislite li da jedan ima prednost nad onim drugim?» «Ne, oba su jednako dobri». «Onda izaberite onog kome više vjerujete. Krajnje je vrijeme da i Musliman bude sekretar».
Sazvan je aktiv, rečeno da komitet nije prihvatio njegov prijedlog već da insistira kako sekretar treba biti iz reda muslimanskog naroda. Aktivu se čak upućuje kritika kako tu okolnost sâm nije ranije uočio. Dakle, kandidat za sekretara može biti Alem Sekelaš ili Hamid Kadić. Tada se tvrdim glasom javio Vukašin Vuković:
- Birat ćemo tajnim glasanjem!
- Ne bi trebalo - dočekao je neko. - Kad je direktiva takva, glasajmo aklamacijom.
- Ne, ne! - bî uporan Vukašin Vuković. - Tajnošću se na najdemokratskiji način izražava volja birača. To treba poštovati. Samo tajno!
Naviknuti na njegovu upornost i nepopustljivost, ljudi su pristali da bude kako on kaže. Tajno ili javno, sasvim je svejedno, kad se već zna da promjene u načinu izbora nema. Začas su pripremljeni glasački listići, podijeljeni su članovima koji su naveli ime željenog kandidata i komisija je brzo izbrojala glasove. Kad tamo - zaman! Nijedan kandidat nije dobio dovoljan broj glasova. Sekelaš ih je dobio četiri a Kadić pet. Ostalih trideset glasova dato je raznim kolegama. Mjesto jednog od dva imena, na listićima su se nalazila ona koja uopće nisu dolazila u obzir. Izbor je propao.
- Šta sada? - zabrinuto će bivši sekretar. - Nismo ispoštovali stav komiteta.
- Ovdje je stav kristalno jasan - kazao je Hamid Kadić. - Ne želi se Musliman.
- Ode ti daleko, kolega! - usprotivio se Vukašin Vuković. - Optužuješ, a mi smo postupili prema Statutu.
- Valjda je taj statut čitao i komitet kad je zadržao pravo da traži izbor po dirigovanom modelu. Da budem jasan: meni, a vjerujem i kolegi Sekelašu, nije osobito stalo da li ću biti izabran, ali mi je stalo da se kaže istina. Stoga molim, istinski ljudski molim, da makar neko pronađe koju bilo činjenicu, kojom bi pobio moj navod. Ponavljam: nema drugog objašnjenja, osim jednog - ne želimo Muslimana za sekretara!
- To je nacionalistički čin! - ukorio ga je Vuković.
- Ako je ovo to - uzvratio je Kadić - šta izlazi iz ovakvog izbora? Dakle, ko može objasniti da nisam u pravu?
Niko nije odgovorio. Bješe jedino pokušaja da se stvar objasni kao «slučajna omaška», «nesretan ishod nakon nedovoljnog razmišljanja», «obična glasačka nepromišljenost» pa i «žaljenje što je do ovoga došlo». Mučan utisak se, ipak, nije promijenio jer su strane ostale svaka na svom stanovištu. Sastanak je završen bez očekivanog rezultata.
Slijedila je intervencija opštinskog komiteta. Otuda su došli ljudi smrknuti kao osuđenici. Zaprijetili su raspuštanjem aktiva, mada bi to ostavilo crnu mrlju na ukupan rad komunista. Neko od starijih, iskusnijih članova, nađe način da razmrsi čvor. Mislio je na dogovor kojim bi se dobilo oboje: i aktiv bi ostao i Musliman bi bio izabran za sekretara. Potrebno je zamoliti oba kandidata da «prijeđu» preko greške aktiva i da Hamid, jer ima glas više od Sekelaša, prihvati sekretarsko mjesto. Aktiv bi prošao sa usmenim ukorom. Hamid Kadić je to odbio jer nije želio da se istina zataška. Ostalo je da se utiče na Sekelaša, da se on privoli na popuštanje. Kako se nesrećni čovjek nalazio u neizvjesnoj i dugoj borbi da ženu izbavi iz zatvora tako nije odbio ponudu, smatrajući da mu ti isti ljudi mogu pomoći u nakani. Pristao je i izbor se sretno završio.
Izbor da, ali ne i posljedice. Kivna na Hamida Kadića, grupa komunista zatraži njegovu disciplinsku odgovornost zbog nacionalističkog držanja.
Ponovo je aktiv s njim imao posla, sada lakšeg i jednostavnijeg nego prošli put. Prije je imao komitet protiv sebe, a sada samo jedinku, koju mogu ocijeniti vlastitom mjerom. Zatražio je od prestupnika pokajanje i promjenu mišljenja, a ovaj od aktiva, kao i ranije, da ga činjenicama razuvjeri kako nije u pravu. Niko nije odstupio od vlastitog stava pa je na koncu presuđeno da se «nacionalist» kazni. Jedni su tražili da se krivac isključi iz Saveza komunista, a drugi da se kazni opomenom pred isključenje. Nastalo je nadgovaranje među podijeljenima. Izgledalo je da je jednako jednih i drugih. Još se nije nazirala većina. Dilemu je, uvrijeđen, otklonio sâm «prestupnik». Ustao je, izvadio partijsku knjižicu i spustio je na sto pred partijske drugove. Ironično će:
- Olakšavam vam posao. Ne želim kvariti idejnu harmoniju i jedinstvo koje vlada među vama. Izlazim. Vraćam knjižicu s uvjerenjem da će se zbog ovoga nekad neko makar malo zacrvenjeti.
*
Godine su se smjenjivale, a specijalno odjeljenje u Osnovnoj školi «Hasan Brkić» se jednako popunjavalo samo djecom iz reda muslimanskog naroda. Vazda se «nalazilo» onih koji «ne mogu pratiti redovnu nastavu». Uzimana su manja djeca jer ona još nisu znala razmišljati o sudbini svoga položaja. Isto tako je škola, njena pedagoško-psihološka služba, lakše uvjeravala neuke, siromašne roditelje, kako im dijete nije spremno da prati puni program nastave te kako je nužno da prethodno prođe kroz specijalnu pripremu. Pošto takvo dijete poodraste, umno ojača i - «oporavi se»! - ono se pridruži učenicima redovne nastave. Na taj način se obezbjeđivao stalan posao nezaposlenoj nastavnici, ženi školskog kolege. Ako je kome roditelju i padalo u oči kako su to samo muslimanska djeca, taj je šutio, inače bi rizikovao da kod nastavnog osoblja izazove revolt, što se moglo odraziti na uspjeh njegovog djeteta. Uz to, mogao bi biti označen kao nacionalist i ta bi kvalifikacija pratila osobu dok je živa. Zato se radilo po ustaljenom redu koji se činio prirodnim i na koji niko nije imao javnu zamjerku. Naizgled svi bjehu zadovoljni: nastavnici, učenici i roditelji.
Tako je teklo do ovog ljeta. Od naredne školske godine mirni tok se poremetio jer su, iznenada, nastavnici razredne nastave u odjeljenjima prvog razreda stali ravnomjerno raspoređivati djecu iz Lasice, prigradskog naselja (naseljenog isključivo muslimanskim stanovništvom). Opći stav ovih učitelja bio je da su djeca iz ovog naselja redovito slabi đaci, djeca koja imaju izvjesne nedostatke u svom psihofizičkom razvoju; ograničene su inteligencije i ni u kom slučaju nisu ravna ostaloj djeci. Ovi đaci svojim slabim učenjem kvare prosjek ukupnog uspjeha odjeljenja, samim tim i njihovog, učiteljskog, zbog čega je potrebno da svako odjeljenje dobije jednak broj ovakve djece. Tako bi se izjednačila i socijalna struktura odjeljenja a i učitelji bi bili jednako opterećeni. Koliko su bili uzdržani i odbojni prema djeci iz Lasice toliko su bili predusretljivi i odani prema djeci iz Grlice, susjednog prigradskog naselja (u njemu živi isključivo srpsko stanovništvo), jer ova djeca svojom nadarenošću i visokom inteligencijom kao i marljivošću, na takmičenjima su uvijek prvi, obezbjeđuju odjeljenju i školi značajne diplome, donose pehare i nagrade i, u svakom pogledu, ponos su škole.
Hamid Kadić je s gorčinom slušao te ocjene, nije protuslovio jer nije nalazio nikakav način da ih obori. Njegova riječ nasuprot desetini drugih nije imala nikakva izgleda. Od suprotstavljanja je odustajao tim prije što je već obilježen kao nacionalist. Strpio se od reagovanja i onda kad su na osami, samo pred njim, Lazar Veletić i Vukašin Vuković prokomentarisali tekuća gibanja u zemlji i nacionalnu mržnju koja raste i plavi sve slojeve društva. Tada je Vukašin Vuković, bez ustezanja, kazao: «Trebali su Srbi i Hrvati davno podijeliti Bosnu i Hercegovinu. Da su to učinili, ne bi sada bilo ni svađe ni mržnje među njima».
Hamid Kadić ponovo nije uzvratio na izazov, mada se jeste uzbudio, zbog čega su mu zaigrali svi damari. Tog časa je pomislio kako je najbolje otići odavde. Ukloniti se od nerazumnih osobenjaka i njihove izopačene naravi. Postoje mjesta gdje su ljudi čovječniji i plemenitiji u svojim nazorima. Neće biti miran ni zadovoljan dok ne nađe takav kolektiv.
Najzad je priča o glupoj lasičkoj djeci izašla van zidova škole i raširila se po naselju. Ljudi je u početku nisu uzeli ozbiljno jer, ako su djeca do sada bila «normalna», kako i zašto više nisu. To je nečija zla namjera sračunata da zavadi svijet ovog mirnog mjesta, propalih nastavnika kojima u prosvjeti i nije mjesto. Ali onda se desilo nešto još snažnije, djelo koje je izazvalo veće uzbuđenje. Jedan od njih je sačinio izvod iz uspjeha jedne i druge djece. Pokazalo se «crno na bijelo» da su lasički đaci ispod grličkih i da im ni u jednom djelokrugu nisu ravni.
Ibrahim Festić, poštovan i ugledan hrasnički građanin, čija su djeca visoki intelektualci, mahsuz se uputio Hamidu Kadiću, ogorčen onim što je slušao o malim Lasičanima. Želio je od nastavnika Muslimana čuti koliko ima istine u kazivanju o «zaostaloj i glupoj muslimanskoj djeci».
- Nema nimalo, gospodine Festiću - odgovorio je Hamid Kadić (oslovio ga je «gospodine» kao što čine svi Hrasničani jer bi izraz «drug» uz ovog čovjeka zaista bio neprimjeren). Djeca kao i sva ostala; ima ih svakakvih: odličnih, vrlodobrih, dobrih, dovoljnih i slabih.
- Sad je jasno - zaključio je čovjek ironično. - Začeta priča ima drukčiju pozadinu. Osjetili ljudi kako se mijenja vrijeme. Nema više mačke, pa miševi počeli kolo voditi.
Nedugo zatim Hamid Kadić je iz Hrasnice prešao na rad u školu «Petar Dokić» u sarajevskom naselju Čengić-vila. Završio je i studij književnosti. Mada se okvalifikovao da predaje u srednjoj školi, ostao je u osnovnoj, ugađajući sopstvenoj želji jer je cijenio da je ljepše raditi s malom djecom.
