“Non-paper” saga, nažalost, nastavlja se. Najviši bosanski dužnosnici, vladajuće stranke iz Federacije (bez HDZ-a) i udruženja građana vrlo su jasno izrazili nezadovoljstvo i nervozu spoznajom o upitnom (?) postojanju takvog dokumenta, posebno jer je on vrlo nemušto demantiran čak i iz kabineta predsjednika Evropskog vijeća Charlesa Michela. Istovremeno, Dodik orkestrirano nastupa s konceptom “mirnog razlaza”, u koji je uvukao i svoje junior partnere u vlasti, pod egidom razgovora dva entiteta o budućnosti, bez prisustva stranaca. Nakon što su neke zemlje EU izjavile da ne znaju ili nisu vidjele Janšin “non-paper”, ali se od njega nisu jasno i nedvosmisleno ogradile, dapače osudile, a EU izjavila samo da on ne postoji i da BiH ima poziciju unutar Unije, naravno, ako ispuni 14 uvjeta, albanski premijer Edi Rama izjavio je da je vidio “non-paper” s mapama novih granica, čak i razgovarao s Janšom o tome. To je izazvalo pojačanu diplomatsku aktivnost u pokušajima da se postojanje “non-papera” negira, a utjecaj njegova sadržaja minimizira.
Hrvaćanski ministar vanjskih i evropskih poslova Grlić Radman sastao se s bosanskom kolegicom Biserom Turković kako bi je uvjerio u dvije stvari. Prvo, da je jedini “validni non-paper” onaj koji je inicirala Hrvatska, a podržalo još šest manje važnih EU članica, uključiv i Sloveniju, i koji nastoji nametnuti promjenu izbornog zakona po mjeri Čovića. Drugo, da Hrvatska želi riješiti otvorena pitanja, baš kao što iskreno želi pomoći očuvanju stabilnosti te zemlje i njenom evroatlantskom putu, i to BiH kao države dva entiteta i tri konstitutivna naroda. To uveliko podsjeća na rusko-srbijanske formulacije koje aktivno sprečavaju produktivne promjene ustava koje su ionako predviđene Dejtonskim sporazumom.
Zanimljiv je stav predsjednika Milanovića, a još zanimljivija njegova karakterizacija “non-papera”. Milanović je rekao da je navodni dokument o mijenjanju granica na Balkanu “veliko sra*e” i da se nada da nije došao iz Slovenije. Za miran razlaz u BiH rekao je da je neozbiljna i opasna tema da je ne treba stavljati čak ni na “non-paper”. Ali, baš u skladu s konsenzusom lijevih i desnih u Hrvatskoj, dodao je zahtjev da se Hrvatima vrate temeljna ustavna prava iz Daytona koja su im, navodno, uskraćena, pa čak i ukradena. Pružio je i ruku svom kolegi, srbijanskom predsjedniku Vučiću tvrdnjom kako ne vjeruje da bi on stajao iza ideje ujedinjenja Kosova i Albanije. Za razliku od njega, novinarka Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji tvrdi da se u sadržaju “non-papera” može jasno razabrati Vučićev rukopis s Putinom u pozadini i potpuno je suprotan pismu koje je Predsjedništvu BiH uputio novi američki državni tajnik Anthony Blinken.
Blinken najavljuje snažniji američki angažman u BiH, poručuje da Daytona 2 neće biti i promovira pristup postupnih promjena unutarnjeg ustrojstva BiH, ograničene, ali značajne ustavne, izborne, ekonomske i pravosudne reforme. Međutim, a ne daleko od prethodnih stavova Grlića Radmana i Milanovića, ona nastavlja s konstatacijom da rješenja koja nude tzv. Janšin “non-paper”, s jedne, a Blinkenovo pismo, s druge strane, izgledaju kao repriza dvaju geopolitičkih modela rješenja ratne postjugoslavenske krize iz kasnog ljeta i rane jeseni 1993, UN-EU Owen-Stoltenbergovog plana, a koji je, unatoč deklarativnoj potpori opstojnosti i cjelovitosti BiH, računao i s promjenom granica i navodnog američkog plana (koji tada nije postojao ni u “non-paper” varijanti). U prvom ona vidi pokušaj da se reinstalira nova Jugoslavija. Međutim, iza ovog uvoda slijedi glavna teza teksta.
“Svoju dosad jedinu službenu potvrdu o promjeni granica ta je koncepcija dobila u Srpsko-muslimanskoj deklaraciji koju su 16. septembra 1993. u Ženevi, pod pokroviteljstvom EU-a i UN-a (David Owen i Thorvald Stoltenberg), potpisali Momčilo Krajišnik i Alija Izetbegović, navodi Starešina. Izetbegović je potpisao model raspada BiH: nakon referenduma srpski entitet mogao bi napustiti BiH i pripojiti se Srbiji, dok bi muslimansko-bošnjački entitet naslijedio mjesto BiH u UN-u i drugim međunarodnim organizacijama. Izetbegović je istodobno pokrenuo najveću operaciju muslimansko-bošnjačke ABiH 'Neretva 93' protiv Hrvata u BiH i HVO-a, a s ciljem da za svoj entitet osigura izlaz na more. Istodobno je javno brujao kako drugi žele podijeliti BiH, a osobito hrvaćanski predsjednik Tuđman”, tvrdi Starešina.
Dalje nastavlja s optužbom da je bošnjački član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović, koji danas “bruji” o Janšinom “non-paperu” (mnogo blažem od Deklaracije Izetbegović-Krajišnik) i proziva sve “retrogradne snage u BiH, bh. okruženju, Evropi i svijetu” da drže ruke dalje od BiH, u to vrijeme bio Izetbegovićev obavještajac u Zenici koji je integrirao mudžahedine iz islamskog svijeta u ABiH za rat protiv Hrvata, kako bi osvojili teritorij za muslimansko-bošnjačku državu na teritoriju BiH. Konačno, tvrdi ova novinarka, taj je plan već ujesen 1993. pao u vodu sa snažnim ulaskom SAD-a u mirovni proces.
Otada do danas SAD presudno sudjeluje u geopolitičkom oblikovanju područja bivše Jugoslavije s dugoročnim ciljem zapadne integracije tog nekoć “nesvrstanog” područja Evrope. Cjelovita BiH tek je jedno od sredstava za ostvarenje tog cilja. Hrvatska je u tom procesu uz američku potporu iz rata izišla kao zaokružena država u svojim granicama i potom uz istu potporu postala članica NATO-a i EU-a, Kosovo je postalo država, Crna Gora je postala država i članica NATO-a, Sjeverna Makedonija također. Od cijelog zapadnog Balkana, prostor za “igru” sveden je na Srbiju, Kosovo i BiH, pri čemu su i Kosovo i BiH pod presudnim američkim utjecajem.
“Proces je imao uspone, zastoje i padove, ali i jednu konstantu u tih četvrt stoljeća: SAD nikada, od 1993. do danas, nije dopustio da bilo koja istočna sila (Rusija, Turska) preko svojih saveznika (Srba i Bošnjaka) ovlada bilo kojom ključnom točkom istočnog Jadrana. Kontrola istočnog Jadrana bila je hrvatska strateška prednost u tom procesu. I to ostaje prednost koju u sljedećoj rundi osmišljena hrvatska politika može (is)koristiti za svoje jače državno pozicioniranje, a Hrvati u BiH za svoju opstojnost. Pod uvjetom da prepoznaju proces. Aleksandar Vučić ga je prepoznao pa iz sužene Srbije preko svojih agentura intenzivno izvozi u susjedstvo staru velikosrpsku politiku preodjevenu u moderniji srpski svet.
Prvenstveno u Hrvatsku, bez koje nije bila moguća ni Jugoslavija, niti velika Srbija, a niti je potpun srpski svijet” piše Starešina i konačno, da ne bude bude zabune, tvrdi da i Bakir Izetbegović prepoznaje proces pa nastoji što više pobošnjačiti (islamizirati) Federaciju BiH dok njegovi viču: drž'te lopove i snažno “bruje” o Vučićevu, pardon Janšinu “non-paperu” doturenom Michelu. To je ona Starešina koja je Dodikovu posjetu Zagrebu ocijenila buđenjem nade, a notorna je postala svojim kontinuiranim tezama o bošnjačkim pretenzijama na “hrvatske” teritorije u BiH te napadu ABiH na “Hrvate” radi gubitka teritorija od Srba. S tim u vezi, propagandno je, ali vrlo loše pokušavala djelovati na javnost u Hrvatskoj proizvođenjem histerije o Haškom sudu koji proganja bh. Hrvate, dok se “muslimanski” zločini ne kažnjavaju.
Istovremeno, dok zaziva nadu u Dodika i historijski dogovor Srba i Hrvata, ustrajno je nabrušena na srbijansku politiku. Klasična šizofrenija hrvatske nacionalne politike koja čačka, a kada dobije po nosu, odjednom se mijenja u najprincipijelniju na svijetu.
Paranoja od Turske koja preko Bošnjaka treba valjda zasjesti na istočni Jadran, koji je navodno stoljećima hrvatski (a nije), služi, i to je dobro vidljivo, za težnje dijela Hercegovaca za mini državicom u okviru BiH, a poslije, pa dogovorit će se s hrvatskom nadom (Dodikom). Da li potpuno legitimno ustrajavanje na Neumu kao bosanskom, a ne izlazu na more hrvatskog naroda u BiH predstavlja upliv Turske na istočni Jadran? Konačno, zašto bi to SAD-u smetalo? Turska je u NATO paktu najjači saveznik SAD-a.
Ne krije li se u ovoj novinarki truhli duh Franje Tuđmana, porijeklom Mađara koji je nastojao ovako netransparentno stvarati uvjete za podjelu BiH, posebno optužbama za islamizaciju koju poistovjećuju s “bošnjakizacijom” Federacije? Papir koji su potpisali Izetbegović i Krajišnik, ne zaboravimo, uslijedio je za najtežeg perioda odbrane, združene srpsko-hrvatske agresije i već nekoliko dokumenata pod egidom bankrotiranih Owena i Stoltenberga koje su potpisali Tuđman i Karadžić, Boban i Karadžić, a ticali su se, ma nije moguće, podjele BiH na etnoteritorije. Ko je provodio etnička čišćenja, vrlo je dobro znano iz haških presuda. Ah, zaboravismo, Haški je sud, po srbijanskim i bosanskosrpskim medijima, bio antisrpski, a po Starešini antihrvatski. Radio je valjda samo za islamizaciju “hrvatskih teritorija u BiH”.
Otuda stalno insistiranje na uvozu “mudžahedina”, kako ih neznalački naziva ova i drugi hrvatski i hrvaćanski novinari kao protuhrvatskom projektu s ciljem izlaska “muslimana” na more. Pa Jadransko more je i bošnjačko, na onom dijelu koje pripada BiH i čini ju pomorskom državom. Nikakvog plana izlaska na more Alija Izetbegović nije imao jer je BiH priznata s granicom oko Neuma i izlazom na more. Pa mu u tom smislu nije trebao nikakav rat s Hrvatima, a zapravo s velikohrvatskom politikom i intervencijskim jedinicama Hrvatske vojske, dakle strane sile.
Rat s ABiH HVO je započeo još u novembru 1992. pronacističkim provokacijama i pljačkama u Prozoru. Konačno, ne kontrolira Hrvatska istočni Jadran, već uvjetno, samo jedan njegov dio. Rusija vrlo lahko može preuzeti kontrolu istočnog Jadrana preko promjene režima u Crnoj Gori ili Albaniji. No, i ovdje se vidi taj iskompleksirani hrvatski pogled na svijet, omeđen percepcijom vlastite vežnosti, s jedne, i teško skrivenim pretenzijama na bosansku teritoriju, s druge strane.
Nakon Hrvatske, iako nezvanično, Srbija je odbacila “non-paper”, odnosno promjene granica. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je da odbacuje ideju o promjenama granica na zapadnom Balkanu po kojima bi njegova zemlja priznala nezavisnost Kosova, a zauzvrat anektirala Republiku srpsku. U intervjuu za Face TV, Vučić je rekao da nije vidio nikakve dokumente kojima bi neko, a posebno slovenački premijer Janez Janša zagovarao novo crtanje granica u regiji. Istaknuo je da su takve zamisli za njega neprihvatljive.
“Cijepanje BiH se neće dogoditi. Nama nije potreban teritorij BiH”, kazao je Vučić te dodao da tu poruku prenosi Miloradu Dodiku svaki put kad se s njim sastane, iako smatra da Dodik ima pravo na mišljenje. Ne slaže se s njime da mali entitet treba biti državom. Poručio je da građani BiH mirno spavaju te napomenuo da je mir između Bošnjaka i Srba presudan i da sve radi kako bi se održao. Prije toga je, poslije združene vojno-policijske vježbe “Odgovor 2021” na poligonu Pasuljanske livade, rekao da nije vidio mape i da “ne skače nikome po glavi” i da je, kada je riječ o Bosni i Hercegovini, Srbija uvijek tu ako može da pomogne, ali da se ne miješa u unutrašnje odnose u toj državi.
“Podržavamo teritorijalni integritet BiH i integritet Republike srpske u okviru BiH. Spremni smo da razgovaramo o svim temama, ne kidišući na ljude koji drugačije misle”, rekao je Vučić. Međutim, u izjavama nakon parade vojne moći Srbije s novim ruskim naoružanjem (je li to u skladu sa Subregionalnim sporazumom o kontroli naoružanja iz 1996?) nije se libio dodati da se, iako poštuje teritorijalni integritet (ne i suverenitet) BiH i integritet RS (sic?), diže sva armija ljudi kada Srbi treba nešto da dobiju. Šta to znači? Da mu nije mrsko postojanje “non-papera” jer Srbi nešto dobijaju, kako svakako Kosovo gube, pa im treba kompenzacija preko etnički očišćene teritorije RS?
Janez Janša telefonirao je Šefiku Džaferoviću, članu Predsjedništva BiH, te je ustvrdio da takav papir nema veze s Vladom Slovenije. Džaferović mu je samo odgovorio da treba u korijenu sasjeći svaku naznaku razgovora o razlazu ili raspadu BiH. Da je u BiH nastala ozbiljna zabrinutost, potvrdio je i Bakir Izetbegović u intervjuu, rekavši da rata može biti, bez obzira na uvjeravanja o prirodi egzistencije “non-papera”. Dodikova srpska opozicija, riječima Mirka Šarovića, lidera SDS-a, smatra da je i “non-paper” i Dodikovo insistiranje na “mirnom razlazu” tek njegovo sredstvo za političko prepucavanje i da je neozbiljan svako ko misli da je miran razlaz moguć. No, toga je svjestan Izetbegović, posebno ako se ima u vidu pisanje jedne novinarke na daljinsko upravljanje u Slobodnoj Dalmaciji, razna umirivanja i jamstva davana su i uoči same agresije 1992, iznutra i izvana.
Važna opažanja u intervjuu za Faktor dao je Zijad Bećirović, direktor Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) Ljubljana. On kaže da “non-paper” nije iznenađenje i samo je nastavak politika koje traju od proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Produkt je dešavanja na svjetskoj geopolitičkoj sceni. Čeka se, kaže, jasan stav šefa State Departmenta Anthonyja Blinkena jer se “non-paper” pojavio kao reakcija nakon dva pisma State Departmenta upućena BiH i Srbiji. State Department treba da detaljnije obrazloži svoj stav u vezi BiH, ali i generalno oko glasina da bi BiH mogla biti “moneta za potkusurivanje”. Autorima “non-papera” smatra relaciju Budimpešta – Ljubljana, odnosno Viktora Orbana i Janeza Janšu, uz učešće pojedinaca iz regije. Predložio je MIP-u da zatraži zvanično očitovanje svih država o “non-paperu”, kako bi i o tome postojao vjerodostojan, jedinstven i zvaničan zapis. Samo jasnim diplomatskim upitom imate odgovore na tajnu diplomatiju i atak na BiH. Uvijek postoji mogućnost pokretanja sudskih procesa između država, ali i protiv pojedinaca.
Kao jedan od argumenata za mišljenje da će vrijeme pokazati da je Janša bio dio tima za podrivanje BiH, naveo je zaplijenjeno oružje na aerodromu u Mariboru 1993. godine namijenjeno Armiji RBiH, koje se neposredno dovodi u vezu s Janezom Janšom, ali i s padom Srebrenice. Što se EU tiče, Bećirović navodi da je Charles Michel prvotno potvrdio da je dobio taj dokument. On smatra da se u najnovijem napadu na BiH radi o uglavnom radikalnim desničarskim krugovima, koji u kontekstu finaliziranja dijaloga između Beograda i Prištine doktrinom šoka žele iskrčmiti što se više može, a to je produciranje velike krize koja bi stvorila haos i ambijent za moguće velike promjene, pa i mijenjanje granica. Najopasnije je to što razbijanje BiH postoji u glavama osoba koje su u EU, počevši od Hrvatske, koja je nosilac projekta, do Janše, Orbana, Borisova. Ove osobe, uz podršku Rusije, pokušavaju izazivati haos i praviti nove granice u Evropi, mišljenja je Bećirević.
Osim deklarativnih podrški koje je uputila EU teritorijalnom integritetu i suverenitetu BiH, samo se Slovačka usudila samostalno podržati BiH i osuditi “non-paper”. Zbog Rusije i ovisnosti Evrope o ruskim energentima, kao i strahu od ruskih invazija, u uvjetima Bidenove pojačane spremnosti da se suprotstavi novim ruskim ugrožavanjima suvereniteta i integriteta Ukrajine, takva upišana EU odmah testira promjene granica da bi se udovoljilo ruskim interesima, baš kao i 1992.
Tu je i činjenica da je potpuno nesposobna EU birokratija suočena s potrebom i samostalnim najavama članica o nabavkama ruskog cjepiva “Sputnjik V”. Sve je licemjerno jer se u Rusiji ljudi ne cijepe, a Putin izvozi vakcinu u EU i šire te se predstavlja spasiocem. Nešto poput Vučića i njegove vakcinacije indijskim cjepivom koje Srbijanci nisu htjeli primiti. Dakle, nervoza i nelagoda zbog “non-papera” nije neutemeljena, štaviše, augmentirana je nedostatnošću jasne osude dokumenta i njegovih autora, prvenstveno od EU i njezinih (svih) članica, izostanka američke reakcije, posebno nakon onakvog saopćenja Ambasade Rusije u Sarajevu te svih Dodikovih najava otcjepljenja RS-a ili mirnog razlaza. Posebno kada se ima u vidu da delegacija EU u Sarajevu, pod vodstvom Johannesa Sattlera, nije daleko od podrške Čovićevim stavovima za koje ima razumijevanja.
