Izjava predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u kojoj je poručio da je "užasnut ponašanjem Turske i brutalnim kršenjem Povelje UN i Rezolucije Saveta bezbednosti UN 1244" i da "Turska ne želi stabilnost Zapadnog Balkana i da ponovo sanja obnovu Otomanskog carstva" potresla je javni diskurs regije i dodatno zaoštrila raspoloženje između Beograda, Sarajeva i Prištine.

Ta izjava nije samo diplomatska oštrina, ona je signal unutrašnje i vanjskoolitičke strategije koja koristi percepciju prijetnje za mobilizaciju podrške kod domaće publike. Kada je postao svjestan ove činjenice, Vučič je vrlo brzo u svom novom  javnom obraćanju "posuo pepelom" i pokajao se za svoj oštar stav.

U proteklih nekoliko godina Turska je izgradila prisustvo na Balkanu kombinacijom ekonomske saradnje, kulturnih inicijativa i vojne-tehničke saradnje. Njena politika se, s perspektive Ankare, često opravdava brigom za susjedstvo: stabilan i povezan jugoistok Evrope koristi i turskim interesima. Međutim, za one koji posmatraju region iz Srbije, svaki vid turskog angažmana - naročito vojno-tehničke prirode tumači se kao sigurnosna prijetnja za Srbiju i Republiku Srpsku.

Dok Beograd optužuje Ankaru za tobože "kršenje međunarodnog prava", činjenice govore drugačije. Turska u BiH i na Kosovu ne gradi baze, ne stacionira trupe i ne nameće političku agendu. Umjesto toga, Ankara koristi oružane sisteme - poput bespilotnih letjelica Bayraktar TB2 - kao instrument saradnje, razvoja i političke vidljivosti.

U Sarajevu i Prištini, ovi dronovi nisu simbol ofanzive, već suvereniteta. Za Beograd, pak, oni predstavljaju podsjetnik da više ne može sam krojiti sigurnosni poredak regiona.

Bespilotne letjelice Bayraktar TB2 MALE-klase (medium-altitude, long-endurance) uključuju produženu autonomiju i namjenu za izviđačke i naoružane zadatke.

Ovi dronovi su stekli međunarodno prepoznatljivu reputaciju kroz borbenu upotrebu u sukobima poput rata u Nagorno-Karabahu 2020. i u konfliktu u Ukrajini od 2022. godine, gdje su korišteni u napadnim i izviđačkim ulogama i gdje su njihove operativne rezultate analizirali brojni stručni izvori.

Ti sukobi su učinili TB2 simbolom male, ali efektivne projekcije moći - no isto tako su pokazali i ograničenja platforme suočene s sofisticiranom protivzračnom obranom i elektronskim ometanjem. No, i pored ograničenja nezavisne analize navode da se radi o najboljim bespilotnim letjelicama u svojoj klasi.

TB2 su tako postale simbol savremene male -državne sposobnosti da pokaže svoju vojnu autonomiju, a država - partneri ih koriste i kao politički instrument jačanja suvereniteta.

Vučićev narativ nasuprot toga, ne postoji u nekom političkom vakuumu: ona se uklapa u širi obrasac ruske prisutnosti u regionu. Rusija koristi niz instrumenata - od političkih veza i energetskih odnosa do medijske i obavještajne prisutnosti - kako bi održavala utjecaj u Srbiji i BiH, i time indirektno oblikovala regionalnu dinamiku.

Mnogi analitičari ističu da taj utjecaj služi i kao sredstvo da se ospori zapadni utjecaj i uspori euroatlantska integracija zemalja Zapadnog Balkana. U takvom polju interesa, svaki novi partner ili svaki novi vojno-tehnički potez jedne strane znači geopolitički premještaj koji drugi akteri čitaju kao prijetnju.

Posljedica ove guste mreže geopolitičkih veza jeste da Balkan danas funkcioniše s niskim pragom za eskalaciju: lokalni incidenti, naoružavanje i retorika lako se prelivaju iz politike u sigurnosne rizike. Kosovo, s napetostima na sjeveru i politikom jačanja odbrambenih kapaciteta, i Bosna i Hercegovina, s rastućom secesionističkom retorikom u entitetu RS, predstavljaju tačke u kojima geopolitički interesi velikih i regionalnih sila mogu brzo pojačati lokalne krize.

U tom okruženju, nabavka modernijih sredstava odbrane, bez obzira od koga,  postaje i sredstvo odvraćanja i izvor zabrinutosti koji drugi tumače za provokaciju.

Vučićeva retorika o "osmanskom snu" zapravo prikriva realnost: Srbija je danas najmilitarizovanija zemlja u regiji. Od kineskih bespilotnih letjelica i ruskih PZO sistema do domaće proizvodnje artiljerije, Beograd sistematski gradi vojnu silu čija snaga daleko premašuje potrebe jedne miroljubive države.

I dok se zvanično tvrdi da je to "odbrana teritorijalnog integriteta", teško je ignorisati činjenicu da se takva moć sve češće koristi kao politička poruka, prema Kosovu, prema BiH, i prema svima koji ne prihvataju srpsku verziju regionalne stabilnosti i rusko virituelno prisustvo za sada, koje stoji iza toga. Moskva ne treba vojnu bazu na Balkanu, Beograd je već odavno postao njen komunikacijski kanal i simbol otpora Zapadu.

Od medijske propagande do obavještajnih veza i energetskog pritiska, Rusija sistematski koristi Srbiju kao instrument destabilizacije regiona. U trenutku kada Kremlj vodi iscrpljujući rat u Ukrajini, svaki nemir na Balkanu ima stratešku vrijednost: odvlači pažnju Zapada, slabi NATO fokus, i testira spremnost Evrope da brani vlastiti prag.

U tom kontekstu, svaka Vučićeva oštra izjava prema Turskoj ima dvostruku funkciju: unutrašnju, za mobilizaciju nacionalnog jedinstva s obzirom na trenutnu političku situaciju u zemlji, i vanjskopolitičku, kao signal Moskvi da Beograd ostaje na "pravoj strani istorije".

Taj balans između Istoka i Zapada sve više liči na hod po ivici noža. Dok Turska, kao članica NATO-a, jača sigurnosne veze sa Sarajevom i Prištinom, Beograd ostaje oslonjen na sile koje region vide kao zonu trajne nestabilnosti — ne mira.

Važno je razlikovati stvarne namjere od percepcija. Turska izjavljuje da nastoji učvrstiti partnerstva i regionalnu stabilnost; Rusija nastoji održati uticaj kroz meke i hibridne instrumente; Srbija, pod snažnim unutrašnjim pritiskom i geopolitičkim imperativima, koristi oštru retoriku kao sredstvo legitimiranja politike i naoružavanja.

I sve dok se ove igre uticaja vode bez jasnih, kredibilnih mehanizama smirivanja i transparentnosti, Balkan ostaje ranjiv: ne toliko zbog jedne države koja "sanjari" o prošlosti, nego zbog niza kalkulacija koje lako vode ka neželjenim posljedicama. Stoga je oštar ton u izjavama, Vučićev hod po ivici noža koji je više od lične diplomatske poruke, to je simptom regiona u kojem retorika, naoružavanje i spoljni uticaji kreiraju zaista opasnu meku liniju između mira i incidenta.

U takvoj realnosti, odgovor nije ni u potpunom odbacivanju turskog prisustva, ni u slavljenju bilo kojeg vojnog sistema kao alata sigurnosti, već u traženju stvarnih, institucionalnih garancija koje bi smanjile prostor za pogrešne procjene i brzo širenje sukoba. Dok Vučić govori o "osmanskom snu", Balkan zapravo sanja mir koji se sve teže održava.

Ruski utjecaj potkopava regionalne institucije, srpska politika oružjem provocira ravnotežu, a Turska, sviđalo se to nekome ili ne, postaje jedan od rijetkih aktera koji razumije da stabilnost Balkana ne može doći izvana, već iznutra.

U svijetu koji se ubrzano dijeli na blokove, Balkan opet stoji na ivici. I pitanje više nije ko ima veći dron, nego ko će prvi izgubiti živce. Upravo zato najveća opasnost danas nije otvoreni rat, nego lakoća kojom sukob može izbiti. Balkan je prepun "mekih granica" — političkih, etničkih, pa i vojnih — gdje jedan incident može pokrenuti lanac nasilja.

Naoružavanje, medijska polarizacija i povratak etničke retorike stvaraju teren u kojem politički akteri postaju taoci emocija i propagande. U takvom okruženju, svaka greška, svaka lažna vijest, svaki pogrešan potez može zapaliti plamen koji se više ne bi mogao kontrolisati. Pitam se da li to iko na Zapadu razumije…