Početni napad takozvane VRS na linije odbrane Olova izveden je u dva pravca: istočno i zapadno od Olova. Uspjeha je imao samo na zapadnom pravcu. VRS je zauzela nekoliko sela napredujući kilometar-dva, ali je dalje napredovanje zaustavio jak otpor jedinica Armije RBiH na planini Zvijezdi. Na desnom pravcu napada jedinice VRS-a napredovale su ka Olovskim Lukama s istoka, došavši na obode sela, ali nisu uspjele probiti linije odbrane 1. brdske brigade.
Ofanziva “Drina 93” započela je u jutarnjim satima 9. novembra 1993. godine jakim djelovanjem artiljerije i oklopnih vozila po Olovu i položajima branilaca, nakon čega je u 8:15 izvršen snažan tenkovsko-pješadijski napad VRS-a na liniju odbrane 2. brdskog bataljona (Salikovac – Gradina – Konjsko). Ovaj je napad odbijen, a uništen je i jedan neprijateljski tenk. U isto vrijeme kombinirani napad praćen djelovanjem artiljerije po gradu i linijama odbrane započeo je i u rejonu Crne Rijeke. Duž linije odbrane Kundakov grob – Gradina – Šehovići – Mačak – Hajde – Kosići – Tramošnjak (raskršće) – Grad odbijeno je više napada. Zbog složene situacije, u noći 9/10. novembra napravljena je konsolidacija linija s pristiglim jedinicama iz 2. korpusa.
Učestali napadi VRS-a bili su neuspješni, pogotovo nakon što je 2. korpus na olovsko bojište preusmjerio veći dio rezervi, gdje su kao pojačanje došli i dijelovi 3. i 6. korpusa. VRS ubrzo mijenja pravac djelovanja, neuspješno napadajući direktno s juga ka gradu linijom Kruševo – Bakići – Kremenjača. U rejonu Mačka i Gradine jedinice Armije RBiH uništile su 16. novembra tenk M84 i pragu.
U popodnevnim satima 21. novembra, nakon uobičajenog granatiranja linija odbrane i grada, uslijedio je žestok tenkovsko-pješadijski napad VRS-a na pravcu Ajdinovići – Bakići. I ovaj je napad odbijen.
U ranim jutarnjim satima 22. novembra, tokom priprema VRS-a za novi napad, branioci su u rejonu škole u Ajdinovićima uništili dva tenka T-55, na što su srpske snage odgovorile artiljerijskim djelovanjem po liniji Kruševo – Bakići – Kremenjača i civilnim ciljevima. U 13:00 pokrenut je još jedan napad na pravcu Ajdinovići – Bakići, u kojem su VRS-u naneseni teški gubici: trideset poginulih, više od pedeset ranjenih i dva uništena tenka. Gubici u redovima Armije RBiH bili su minimalni.
Agresor uvodi nove snage za još jedan neuspješan napad, ovaj put u rejonu Mačka. Po civilnim objektima i linijama odbrane djelovali su neprijateljska avijacija, borbeni helikopteri te raketni sistemi “Oganj” i “Orkan”. Novi jači napadi VRS-a uslijedili su 10. decembra iz pravca Gajina i Ajdinovića na Salikovac i Močilo, te na područje Kozlovac – Kundakov grob. Tokom ovih borbenih akcija uništen im je tenk T-55.
Ofanziva VRS-a kulminaciju je doživjela 26. decembra, kada su odbijeni napadi na pravcu Konjsko brdo – Velika bukvica – Kremenjača. Branioci su bili primorani povući se na rezervni položaj nakon napada VRS-a u rejonu Kruševa i Kremenjače poduzetim pravcem Gornje Kruševo – Groblje – Donje Kruševo. U kontranapadu narednog dana vraćene su početne linije odbrane, a uništen je i tenk T-55, uz nanesene velike gubitke neprijatelju u živoj sili. Uporedo s borbama teklo je inžinjerijsko uređivanje linija.
Ofanziva se nastavila i u januaru 1994. godine. Glavni pravac napada bilo je Kruševo, gdje su jedinice Armije RBiH trpjele velike gubitke. Da bi se odvukla pažnja, poduzimani su napadi i po ostalim linijama odbrane. Pad Kruševa omogućio bi VRS-a da izbije na potez Kruševo – Dolovi i time izađe na putnu komunikaciju Olovo – Sarajevo.
Mješovita brigada iz sastava Hercegovačkog korpusa (po jedan mješoviti bataljon iz sastava 8. hercegovačke motorizovane brigade, 15. hercegovačke pješadijske brigade i 18. hercegovačke lake pješadijske brigade), uz podršku elitne 63. padobranske brigade Vojske Jugoslavije, koja je prethodno učestvovala u borbama oko Teočaka, uspijeva probiti linije odbrane Armije RBiH, zauzevši Kruševo na desnom krilu. Tom prilikom je iz stroja izbačen veliki broj boraca Armije RBiH, uključujući i Senahida Bolića Bolu, komandanta 2. bataljona 1. brdske brigade, koji će preminuti od posljedica ranjavanja 22. januara 1994. godine.
Linije odbrane naše jedinice bile su tada u Đulovićima, gdje će se tih dana voditi velike bitke. Kompletna linija od Kruševa do Kremenjače pod artiljerijskim je agresorskim napadima. Svi mogući kalibri topništva padaju po našim linijama.
U jutarnjim ranim satima na Đulovićima kreće njihov jak pješadijski napad. U prvi mah uspjeli smo ih odbiti, ali uporedo s ovim napadom, nekih 150 metara lijevo, pokreću pješadijski napad potpomognut s dvije “prage” i dva oklopna transportera. Jaka vatra iz praga odmagala je uveliko odbranu našim borcima i agresori se uspijevaju približiti. U opasnosti je dio na spoju linije s nama te nas dvadesetak kreće u ispomoć.
Ubrzo smo stigli i pomoćnom tranšejom za iznošenje ranjenika spustili se u liniju. Zastao sam na jednom mjestu kada smo naišli na ljude u radnim odijelima, odnosno iznosače ranjenika. Ovi su ljudi cijelu noć s nama kopali tranšeje i utvrđivali rovove. Čučnuo sam pored njih dok je sa svih strana tutnjalo. U njihovim očima vidio sam veliki strah, kod nekih su se ruke i brada vidljivo tresli. Izvadio sam cigarete i nabrzinu im podijelio. Stariji čovjek, koštunjav, s brkovima, pruži mi ostatak cigareta. “Neka, ostavite sebi za kasnije, imam ja. I ne bojte se, tu ste zaklonjeni”, nastojao sam ih smiriti. Dvojica preko puta mene klimnuše glavom.
Ustajao sam da krenem, kad onaj stari viknu: “Sretno, momčino, i ne dajte se! Ne dajte se, jer nemamo više kuda nazad.” Ja mu samo mahnem rukom i namignem.
Ispred linije odvijala se prava apokalipsa. Zvučalo je kao u kakvom loncu, ključalo na sve strane. Mirza mahnu rukom vičući: “Ideš li dole s Mahirom, il’ ćeš ovdje?” “Daj još dva momka dolje”, rekoh, “a mi ostajemo ovdje.” Pogledao sam u sat, bilo je tačno 14. Nisam stigao ni podići glavu, tenkovska granata pogodila je u grudobran, a za njom druga iza nas. Val zemlje i dima nas je poklopio. Momak između mene i Mirze zajauka i sklupča se u tranšeji. Brzo smo priskočili. Izvadio sam zavoje i dobacio momku koji ga je raskopčavao. Velika rana ispod ključne kosti i druga, manja, na prsima obilno su krvarile. Tražio sam po džepu još jedan zavoj kad viknuše: “Evo ihhhh, iduuu!”
Prebacio sam se preko balvana i skliznuo u tranšeju kod Mirze. Za mnom su uskočili Asif i još jedan od momaka iz Olova. Agresorski vojnici prilazili su nam ukoso, s naše desne strane, uz gromoglasnu viku i pucnjavu. Mirza viknu da ih pustimo do putića. Stisnuo sam kundak od puškomitraljeza i duboko udahnuo. Gledao sam preko nišana, bilo ih je mnogo. Jedni su zalegli i pucali, dok su drugi pognuti prilazili preko livade. Imali su još samo nekoliko metara do putića.
Prvi od njih nagaziše na jutros postavljene mine. Odjeknule su tri ili četiri povezane minske detonacije odbacujući tijela. Ostali, u šoku, usporiše. Asif je uzviknuo: “Udriiiiiii!”
Salva zrna poletjela je s naše strane. Mirza mi je rukom pokazivao i nešto vikao, ali nisam ga čuo. Okrenem se i vidim nekoliko agresorskih vojnika u pokušaju da se domognu malog brežuljka ispred nas kako bi ga iskoristili kao zaklon. Usmjerili smo vatru i dvojica od njih padoše na stranu, a ostali zalegoše.
Ubrzo im je stiglo pojačanje koje se pokušavalo probiti po našem boku. Pucnjava nije prestajala ni za trenutak. Nastradali od mina i dalje su ležali kao i ovi pokošeni na kraju putića.
Agresor u napad ubacuje dodatnu jedinicu. Po plavim maskirnim odijelima vidimo da je to policija. Nastojeći da nas preplaše, oni s lijevog boka jurišaju direktno na zemunicu do nas. Jaka vatra teškog mitraljeza zaustavlja ih u tom naletu. Nekoliko ih pokošeno pada dok se drugi pokušavaju izvući.
Uslijedila je snažna minobacačka vatra po našem položaju kao i desno od nas. Granate većinom prebacuju iza naših leđa. U totalnom rasulu tri njihove velike grupe povlače se nakon što su uspjeli pokupiti nastradale.
Naslonio sam se na grudobran i othuknuo. Naslonjen na zemlju, osjetio sam koliko mi bije srce. Bila je to uistinu teška situacija. Da je potrajalo još petnaestak minuta, sve bi bilo upitno.
Komandir iz Olova uskočio je s motorolom u našu tranšeju. “Evo, slušamo ih na vezi, psuju jedni druge. Neki od njih su zakazali u napadu pa su drugi pretrpjeli velike gubitke. Bez obzira na to koji su, mi smo na dobitku”, pričao je smiješeći se.
Bio je to jedan od posljednjih njihovih velikih napada. Na Olovu su agresorske snage polomile zube i uz ogromne gubitke u ljudstvu i tehnici na kraju su uvidjeli da je zauzimanje ovog dijela slobodne teritorije samo još jedan ludi i neprovedivi plan. Ono što im je od svega iz njihovog velikog pokušaja ostalo bili su izgubljena bitka i gorak ukus poraza u ustima. Olovo je razrušeno dočekalo kraj rata kao slobodan, herojski grad.
