Dijala Hasanbegović, Žena u ružičastoj haljini, IK “Vrijeme”, Zenica, 2020.
U rasponu od tri godine objavljene su dvije knjige Dijale Hasanbegović: 2017. knjiga Neće biti djece za rat i 2020. knjiga Žena u ružičastoj haljini. Dvije kod istog izdavača objavljene izvanredne pjesničke knjige, iščitavajući ih, bivamo sudionici zapućenosti Poeziji kao srcu tame, onom koje “sigurno u šaku stane”, s bilom što nijemo otkucava prazninu našeg ponestajanja.
“Najduži dan na svijetu/ imao je tek nekoliko sati/ koje sam disala kroz potiljak/ jer su mi pluća puna piljevine./ Bio je to dan dug nekoliko sati/ i hiljade minuta/ ali to niko ne broji/ u najdužem danu na svijetu./ Bio je mrak kad je počeo/ najduži dan na svijetu/ mrak mutan/ kao talog crnog čaja/ ljudi su kroz prozor izgledali/ kao izbjeglice/ od sudnjeg dana./ Dvije su nasmijane djevojčice prošle/ ispod moje zgrade – / u glasu sam im čula zvona/ drugog svijeta./ Na drugom svijetu/ nema dana ni minuta/ sigurno u šaku stane/ svo vrijeme svijeta./ Najduži dan na svijetu/ trajao je nekoliko sati/ sve sam ih skupila u njedra/ da ih spasim i vratim drugim/ prosječnim danima./ Ali smirili su se u meni/ i ja ih pripitomljene/ dišem iz sata u sat.” (“Vrijeme”)
Kao što nema kraja vrisak-pad u ponor početka, tako nikad još da započne taj uzlet-sad u bezdane visine svršetka; sve između zove se vrijeme, tamo gdje trag ponestajanja ostaje za nama, tamo gdje nas sve više i više nema... Rijetke su knjige čije se sve pjesme (ovdje je to tridesetak tekstova) čitaju kao jedna pjesma: kao što je to bio slučaj i u prvoj knjizi, više i direktnije izvrisnutoj ratnom traumom, i ovdje je ozračje u kom se zatičemo, kroz koje pokušavamo proći i u kom se (ne) prepoznajemo postapokaliptično – samo je sad dublja intimiziranost/upojedinjenost tog sopstva koje ponestaje, samo je sad rastrojenost njegova satkana od nesanice, napuštenosti, ekskomuniciranosti iz prostorno-vremenskog toka, od puke zanijemjelosti/neprepoznatljivosti/ neubrojivosti pjesničkog subjekta (tako da se i ne oglašava i ne očituje taj subjekt iz svoje boli, nego obrnuto, bol se sama ili bol se sam očituje/oglašava iz ponestajanja tog subjektiviteta). Da bi to bilo moguće, da sve pjesme budu kao jedna pjesma, moraju nedosežnost početka i kraja biti dovoljno jasno vrisnute – u svakom tekstu pojedinačno, u svakom fragmentu, u svakom stihu.
Naravno, kad upotrijebimo riječ vrisak, u ovom kontekstu to nije obojeno ni osjenčeno nikakvom patetikom/kuknjavom: vrisak je ovdje gradbeni element sintakse boli/bola – a ta sintaksa ima i svoju naracijsku usmjerenost, i svoje eksplozije/stilizacije (koje povremeno osvijetle taj put priče/ ispovijesti). Na tom putu ima upravo toliko ponavljanja koliko treba da ih ima, koliko puta treba spustiti pogled dolje, da se uvjerimo u svoj hod po tlu; u pjesmi Vrijeme koju smo gore naveli četiri se puta kaže “najduži dan na svijetu” – taman toliko da nam to ponavljanje ne zasmeta (i taman toliko da se nagovijesti neizmjerna dužina trajanja boli/bola). Stilizacije nisu pretenciozne/preglasne i nema ih više no što je potrebno: “pluća puna piljevine”, “mrak mutan kao talog crnog čaja”, “ljudi su kroz prozore izgledali kao izbjeglice od sudnjeg dana”, “sve sam ih /sate/ skupila u njedra” i “pripitomljene dišem /ih/ iz sata u sat”. Tačka.
Ritam i dah koji nas pronose kroz ove stihove supstancijalno su zasopljenost boli/bola koji su neprestajući, a energetski su frekvencija na kojoj se odaziva ta praznina u koju je vrisak zapućen: talasi se odbiju o Ništa i vrate nazad, i Ništa je i dalje Ništa, ali bilo mu se sad očitava u stihovima.
“Ponesi svoju dušu/ u čajnoj kašičici/ i dok ti drhturi ruka gledaj/ kako se ledi u zalogaj/ koji ćeš zalijepiti na jezik./ Ponesi svoju dušu u kašičici/ i trči što brže između ljudi na ulici/ gledaj njeno titravo oko/ kako umiva oble rubove metala – trči!/ među ljudima koji žure/ da kupe slave jedu da se skupe/ obuku haljine skupe satove/ naviju da bude baš tačno u ponoć/ kad prepiju prejedu prelede prepjevaju/ prerežu vrpce prekupuju/ preplaše se i tako/ prestravljeni u januaru/ tihom kao pogled na rastanku/ probude se u hrskavim posteljama/ koje smrde na paljevinu i nikotin./ Opet su grudva besmisla/ s kamenom u srcu,/ preskočeni prekoračeni/ presječeni na dušu i na želju./ Trči sa dušom u čajnoj kašičici/ pjevaj i plači/ neka snijeg škripi pod tvojim nogama/ to zemlja cvili/ vjetar ti presiječe prsa:/ na pjesmu i plač./ Dušu svoju ponesi u čajnoj kašičici/ trči s njome/ dok se ne zaledi/ onda je topi na toplom jeziku/ dok se grlo ne ispuni ledenom srećom.” (“Slavlje”)
Nepregledna pustoš egzistencije sabila se ovdje u jednu sliku, pri čemu su pobrojani svi glagoli tog opustošenja, pri čemu je sva borba i sva žudnja za spasenje stala u tu sliku/usporedbu – u čajnu kašičicu u koju nakapaš svoju dušu. Nanizanost tekstova jednih za drugim u ovoj knjizi zapravo je evokacija onog nemogućeg, spoj onog nespojivog, bivanja u nepostojanju, zadržavanja/istrajavanja u tom odsustvu vlastitosti, u tom tiku strahu i drhatu, evokacija dijaloga između sopstvene zanijemjelosti i tišine/neodazvanosti te, na kose plohe srezane i svedene, takozvane stvarnosti (koja u svojoj srezanosti/svedenosti/dovršenosti više sliči kadrovima ili sekvencama košmarnog sna). Zbivanje je zbijanje, kretanje je zaustavljanje/zamrzavanje, bićevitost je iz pjesme u pjesmu zapravo grč/grimasa/zaleđenost – tog nečeg što bi biće trebalo da jest:
“Dugo su se ljudi pozdravljali/ na hodniku/ sa puno pozdrava/ a ja sam skupljala oči u/ plastičnu posudu/ ako mi ponestane pozdrava/ da uvijek mogu/ da te iznova vidim/ i pozdravim. (...) Duga je, preduga bila noć/ i još uvijek kupim po sobi/ razbacane ruke/ kojima žurim/ od samice napraviti dom./ Otisci šaka ostali su na prozorima/ vjetar ih je oblikovao/ u raskošno tužne cvjetove/ svih mojih čekanja...” (fragmenti iz pjesme “Čekanje”)
Ne umijem kao čitalac/interpretator ništa još reći o izražajno-stilističkoj profilaciji, specifikaciji i diferencijaciji ove Dijaline poezije – to pravilno/harmonizirano disanje u zrakopraznom, to zasijecanje u mrklinu koje rezultira svjetlom, to ledenovrelo istrajavanje u ponestajanju, ta iz muka pjesmovitost... to nam u naš jezik, kao u jedan mogući zavičaj, doziva Silviju Plat: krhku bjesomučnost, uzvišenu posrnulost, mračno blještavilo samog Bića.
UBISTVA
Odbijam dopustiti da me sjećanja na vas
unište da sjećanja na vas
budu vaša odsustva:
ljudi živi i neživi što idete
umom mojim svaki dan
na svoj kazneni marš
što šetate u mojoj glavi
iznutra kao katus obrasloj iglicama,
zar vas ne boli?
ako su uspomene vid prokletstva
ako su uspomene kazna na zemlji
ako su sjećanja niz rastanaka
bez ljubavi želim živjeti bez sjećanja.
Volim vas, ali noćas odlazite
jer sam postala prah
od mene je ostao duboki uzdah
svi gledaju kako se pretvaram u sjenu
vrijeme je za promjenu, vi selite – ja ću plakati –
jedan i više niti jedan dan.
Monstrumi ste postali
sva su vaša iskrivljena lica ista
ljubavi i vaše geste
izrazi lica vašeg i radnje koje ponavljate
i ponavljate
a po kojima znam da niste stvarni
moja kazna
jer dala sam da se uselite
u prazna
tiha moja sablasna zaumna zdanja
moje srce
zaostaje za lažnim slikama
u mome tijelu – ja znam
da uvijek ostajete tu gdje postajete
i po tome isto znam da niste stvarni
i vaši osmijesi lijepi su ali hladni i kvarni
i sve što me od vas dira i što mi od vas fali
što od vas želim i što zbog vas žalim
želim da nosite sa sobom
odlučila sam da spavam noćas
i želim da odnesete ključeve
koji mi zveckaju pod čelom: ključeve
od auta stanova od kuća
prikolica od vikendica
od sandučića kovčega od garaža.
Kao da ste negdje krenuli, kao do mene.
Mili, mrski, dragi, nepreboljeni
odvezite svoja auta svoja bicikla odvezite
sklopite viseće ljuljačke prazna dječja kolica
večeras sam ubica
prestanite odsutnih beba
pakirati pelene u stara auta
sklonite plehove s nemirisnim nevidljivim
pitama i kolačima.
Odšetajte,
ako oklijevate
reći ću vam i gore stvari neće me biti briga
reći ću vam da vas nikad nisam voljela
reći ću vam da vas je zbog mene stigla kazna
reći ću vam da više ne značite ništa
mom zaboravljenom svijetu.
Noćas vas ubijam, jedno po jedno
iz vašeg bezmesnog, raznesenog tijela
zamirisat će život koji ste mi oteli.