Godinu dešavanja više ne pamtim, a, koliko se sjećam, bilo je ovako: koračam holom Bosanskog kulturnog centra i nezainteresirano razgledam izložene uratke, zapravo, tričave apstrahirano-erotizirane brljotine slikara A.T.
Tu sam zbog N., bivše mi djevojke i kolegice po profesiji. A nje nigdje. Kasni sat i nešto, a i na mobitel se ne javlja.
Došla je jučer iz Sarajeva, nakratko, nekim poslom, javila mi se, predložila da se vidimo na T. izložbi, a poslije odemo negdje na piće i u miru se ispričamo.
Konačno, ugledah je. Priđe mi, vedra, nasmijana i bez pozdrava pruži ruku.
– Krasno! Kasniš samo sat i po. Gdje si dosad?
– Duga priča. Pojasnit ću ti usput. Hajdemo nekud iz ove gužve!
- dugu priču iliti ispriku nisam slušao. Tek najvažnije: kako je popodne zaspala, telefon isključila, kasno se probudila i, onako u žurbi, nenašminkana, požurila na dogovoreni susret sa mnom. Ostalo me nije zanimalo. Štaviše, dok je pričala, a ja, klimajući glavom, odobravao ni sam ne znajući šta, razmišljao sam o nečemu sasvim drugom: o tekstu koji nisam završio, o paprenom računu za struju koji još nisam platio, a i o potrebi i sklonosti ženskoj ka temeljitoj, dubinskoj naraciji, minucioznom osvjetljavanju sijaset detalja, fragmentiranih sličica, cijelih mini portreta određenog doživljaja ili osjećaja, o, dakle, neutaživoj i muškarcima teško shvatljivoj potrebi ženskog bića da se s mnogo, premnogo govora kaže ono što se sasvim lijepo da reći u nekoliko rečenica.
– Ljutiš li se – upita nakon desetominutnog monologa.
– Ne, mada mi nije jasno zašto si insistirala da se vidimo na ovoj izložbi. Klonim se takvih skupova. Osim toga, slikar je priča za sebe: nemaštovit, artificijelan, a ni kleptomanija mu nije strana – doslovno je pođonio motive s Klimtovih i Matisseovih slika. Ali, nebitno. Kako si? Ako si mogu uzeti tu slobodu, rekao bih da izgledaš bolje nego ikad.
– Pretjeruješ. Ipak, hvala ti. I izvini zbog T. Nije on loš, samo je, eto, takav, šašav, luckast... Mislila sam da će ti se to svidjeti. Očito nije. Nego, u telefonskom razgovoru rekla sam ti da sam u Tuzlu došla nekim poslom i u posjetu roditeljima.
– Da?
– Ustvari, došla sam zbog tebe. Dobila sam posao u Italiji, u Torinu. Možeš sa mnom, ako želiš. Na jednom od tamošnjih univerziteta imaju odsjek za slavistiku, pa bi, a to se da srediti, mogao ondje nešto raditi, kao jedan od lektora, recimo. Djecu bi, naravno, poveo. Eto, šta kažeš?
– Zatekla si me. Ne znam šta bih rekao. Ovo je zaista iznenađujući prijedlog.
– Čovječe, još uvijek mi je stalo do tebe!
– Hm.
– To je sve što imaš reći?
– Zatečen sam, zaboga! I Italija i univerzitet i tvoja izjava, sve me to...
– Dopadam li ti se?
– Lijepa si, draga, pristojna...
– Čupaš se. A dopadam li ti se kao žena, tvoja žena?
– Ne.
– E, onda crkni u ovoj selendri, budalo – prosikta N., lice joj se iskrivi u ružnu masku, oči se luđački zacakliše, odmjeri me pogledom punim jezovite mržnje, opsova nešto ili kletvu izreče možda, ne čuh dobro, izobličena od bijesa, još jednom reče da sam totalna budala, okrenu se i ode.
Othuknuo sam, potrao lice ovlaženim dlanovima, u glavi mi je tutnjalo, ali znao sam da drukčije nisam mogao postupiti. N. je prevrtljiva, nepouzdana i veza s njom, iskustvo me tome poučilo, prije ili poslije, obila bi mi se o glavu.
Međutim – dvojim se dok opustjelom ulicom koračam ka kući – nisam li, možda, na njenu inicijativu mogao reagirati blaže, pomirljivije, pa potom lagati, odugovlačiti, nalaziti ove ili one izgovore, kupovati vrijeme...?
Ne, ne – u hipu odgovorih sebi – bilo bi to pogrešno, kvarno, licemjerno i, u konačnici, nesvojstveno mojoj prirodi, a ovako je bolje: u samom početku vidjeti kraj takvog puta i muški prelomiti preko koljena. N. će otići u Italiju, ja ću čamiti u ovoj selendri, vrijeme će, malo-pomalo, učiniti svoje i za koju godinu ova ružna i mučna epizoda bit će zaboravljena, nevažna. Da, tako je najbolje.
Kćerka me je dočekala kod kuće. U krilu drži kućnu mačku i gleda neku tursku seriju.
– Kako si, baba?
– Dobro.
– Ne izgledaš mi baš dobro!?
– Dobro sam, čini ti se.
– Uredu, ako ti tako kažeš.
Ovog ljeta, za jednog od prevrelih dana, vidio sam N. na ulici. Prošla je pored mene oborene glave, gradeći se da me ne primjećuje. Zbog povrijeđene sujete? Zbog teških riječi koje je izrekla? Sumnjam. Bit će da je vrijeme, ipak, učinilo svoje, pa mirno nastavih dalje.
