Desetljećima nisu radili ništa drugo nego primali dotacije iz međunarodnih fondova. Da budu korektiv društvu, za antikorupciju, antinacionalizam, rodne ravnopravnosti, feminizam, bezbroj -izama i aktivizama provodili su i za to bili izdašno subvencionirani. No dobili su priliku da participiraju u vlasti, ali Fortina Vlada Kantona Sarajevo, nakon desetljeća parazitiranja po međunarodnim fondovima, zapravo je bila i ostala ništa drugo nego nevladina organizacija (NVO). Zato su se odlučili na jedinu logičku akciju – kritiku drugih nivoa vlasti. Zato aktivisticama ženskog marša za vakcine na čelu sa SUBNOR feminom Bakirom Nakašem ne pada napamet da protestiraju pred Vladom Kantona Sarajevo jer je u biti riječ o jednom te istom NVO projektu. Pošto je NVO po definiciji subverzivan i a priori kritički toniran, pitamo se kako je moguće biti istovremeno na vlasti i biti subverzivan? Nije moguće i zato će propasti, ali do tada će učiniti previše štete. Vlada Kantona Sarajevo, dakle, nastavlja raditi kao NVO, samo što im polje djelovanja više nije kanton, jer su oni na vlasti u njemu, već Vlada Federacije.

Ovo je dijagnoza, ali kako da liječimo bolest? Ona je metastazirala u onom trenutku kada se NVO kliki pridružio Elmedin Konaković sa svojim čaršijanerskim poimanjem politike i jalijaškim javnim nastupom. Donedavno je lijeva buržoazija smatrala da ima pravo da u javnosti uspostavlja okvir ispravnog ili neispravnog mišljenja, onoga što može ili ne može biti općeprihvaćeni građanski moral. Sve ostale, posebice one koje su vidjeli bliskima SDA, smatrali su “lobanjama”, dehumaniziranom masom papaka i primitivaca protiv čijeg se “Allaha i bošnjaštva treba boriti”. Međutim, njihovi diskursi bili su snobovski, salonski i nekomunikativni do onog trenutka dok se nije pojavio Elmedin Konaković. Gram mozga odjednom je dobio sto kila mišića, slabić se odjednom probudio napucan steroidima. Odjednom su navodno pacifizirani NVO-ovci na svoju stranu dobili političara koji nosi pištolj, koji se javno hvali odredima spremnim na akciju, čiji visokopozicionirani stranački funkcioneri prijete porodicama neistomišljenika, zastupnike koji izjavljuju da bi u skupštine bacali bombe.

Umjesto da se zgroze ovakvog koalicijskog partnera, koji je javnu scenu doveo do usijanja, NVO buržoazija na vlasti u Kantonu Sarajevo i njihove medijske prikolice ovo su objeručke prihvatili i pozdravili. Do te mjere da sada otvoreno prijete ubistvima. Kada ih se u tome razotkrije, tvrde da im se crtaju mete na čelo. Potpuno ludilo, dakle, očituje se u njihovoj krajnjoj moralnoj devijaciji po kojoj zazivaju, ni manje ni više, nego građansko pravo da nekoga ubiju. Po receptu Čaušesku, rado bi započeli s Bakirom i Sebijom Izetbegović. No varaju se oni koji misle da bi na tome stali.

U međuvremenu su konstruirali aferu lažnog pisma s KCUS-a s ciljem proizvodnje nasilnih demonstracija, naravno, uz pomoć oprobanog spletkara Fahrudina Radončića. Iskustvo policijskog aparatčika i “genetski predodređenog” staljiniste Aljoše Čampare uveliko je dalo na inovativnosti ovim false flag operacijama. Ipak, pojava slovenačkog “non-papera” ih je poprilično uznemirila. Prijetnja državnoj sigurnosti, najave “mirnih razlaza”, nametnula se kao prvorazredna tema i zasjenila dojučerašnje Avazove “non-paper” afere. Odjednom su se pojavili novinari Almedin Šišić i Danijal Hadžović, koji po svom Twitteru trabunjaju da je Janšin “non-paper” i Dodikov “mirni razlaz” u biti neka konstrukcija SDA, neki dogovor da se plaše ljudi, da je riječ o predizbornim varkama, skidanju pažnje s korupcije i nepotizma. Na Face TV nastupa krmeljavi Kazazov kalfa Suad Beganović, koji se također uplašio rata, a tvrdi da se nemamo čime odbraniti jer će nam Fadil Novalić, umjesto pušaka, u ruke dati saudijske hurme. Nevjerovatno, jer isti taj Fadil Novalić, premijer FBiH, žrtva montirane afere “Respiratori”, digao je namjensku industriju FBiH do neslućenih razmjera. Proizvode se haubice, ručni bacači, municija, jurišne puške, pištolji... Za izvoz i za ne daj Bože. Ali šta o tome zna pamet na razini bučine sjemenke?!

Zatim smo gledali intervju Senada Hadžifejzovića s Aleksandrom Vučićem. Bilo nas je sram tog “gospodina predsjednika” na jeziku našeg uglednog novinara koji si je uzeo za pravo da vodi političke pregovore s Vučićem, a ne da se bavi novinarstvom. Pred Vučića je izašao kao predstavnik Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine te na koncu ponizio i sebe, i svoju televiziju, i Bošnjake, i državu Bosnu i Hercegovinu. Srpske službe zadovoljno su trljale rukama nakon dobro režirane predstave i uspješno odrađene dramaturgije.

Na kraju je u medije izašao jedini čovjek kojeg dio Bošnjaka smatra gospodinom i predsjednikom – Bakir Izetbegović. Rekao je da će u slučaju rata stati pred svoj narod i neće dozvoliti da Srbija bude do Dariva. Aferim! Ova zdravorazumska i prije svega umirujuća izjava, umirujuća za one kojima je stalo do opstanka Bosne i Hercegovine i koji ne žele da ona šaptom padne, izazvala je pravu salvu uvreda i napada od strane onih koji inače tvrde da pripadaju “probosanskim snagama”. U pitanju su isti oni koji su SDA imputirali fildžan-državu, a sada bi se zadovoljili i Sarajevo republikom te im danas više smeta Bakir koji priča o odbrani Bosne i Hercegovine nego Milorad koji urliče o njenom nestanku. U biti, Izetbegović je podsjetio na nešto što svaki razumom obdareni Bošnjak zna – da od Kozije ćuprije praktički počinje okupirana teritorija na kojoj Bošnjaci žive kao kasta nedodirljivih koji žive svakodnevnu povratničku talačku krizu.

O tome ništa ne znaju NVO političari koji se zabavljaju s time da dokazuju svoju multikulturalnost u Sarajevu i traže svakog dostupnog nebošnjaka da ga imenuju na neku od funkcija. Ako u RS-u nestane povratničke populacije, okupacija će biti legalizirana. I to je onda kraj. Dakle, potrebna je hitna promjena paradigme – da Bošnjaci napokon počnu raditi za opstanak Bošnjaka, što ne znači da su odustali od multikulture i multietničnosti – to samo znači da je ona forma, a ne suština našeg opstanka.