“Zasjele komšije, okupile se u Mahmut-begovoj avliji, na travi. Prekrštenih nogu, držeći dugačke čibuke sa napunjenim lulama preko krila, pa nit gledaju jedan u drugog, nit šta govore. Svi nekako sumorni, svi ljutiti, namrgođeni. A nije ni čudo što su ljuti. Poste ljudi već petnaesti dan ramazana, neprekidno poste i to im se oduljilo. I nije šala: od prije zore, otkako pukne prvi top, ni okusiti štogod, ni popiti gutljaj vode, ni popušiti cigar duhana. Da smije čovjek barem jedan cigar duhana zapaliti i smirio bi se nekako. Ali ne smije ni to. Vjera zabranjuje. Zato i ne može da se smiri na jednom mjestu, da tu ostane, nego neprestano ide, šeta, hoda, zaviruje svuda po kući, i kao da traži s kim bi se inatio. I što bliže večeri, sve je žešći. Neprestano zaviruje u sahat i, zavirujući, neprestano gunđa. Zato je i Mahmutbeg ljutit, zato mu ljutite i komšije. Makar što ih je pozvao na iftar, sebi na večeru, ipak još ni s jednim progovorio nije, niti se pozdravio čestito. Samo je čupkao travu, samo milovao čibuk i zagledao lulu…”

Ovako je znameniti pisac Svetozar Ćorović opisivao ramazan u muslimanskoj mahali. Bez idealiziranja i romantičarske patetike, Ćorović je ukazao upravo na onaj aspekt posta koji previđaju mnogi muslimani: potčiniti tijelo duhovnom biću, iskusiti glad i žeđ a ipak ne posegnuti za hranom i pićem, riječju, preživjeti ritanja izgladnjele jahalice pod usnulom smirenošću jahača. Zbog toga jedan sarajevski hafiz, omiljen u čaršijskim krugovima, na prediftarski upit: “Šta radiš?”, odgovara riječima: “Evo, ispaštam!”

KO JE NAD KIM GOSPODAR

Alimi su zapisali da je ljudsko tijelo tek jahalica, a da je duša konjanik. Tako ramazan najbolje potcrtava razliku između onih koji jašu svoje jahalice, koji su ukrotili životinju svog tijela, onih, dakle, koji su nadišli homo sapiensa i zakoračili u insansku vrstu i onih drugih koje jašu njihove jahalice. Jedna divna anegdota o Nasrudin-hodži plastično oslikava ovu drugu kategoriju. Kažu da je Nasrudin-hodža pošao ka nekom selu da prouči dovu djetetu svog prijatelja. Putujući, dođe pred visoku liticu, pa diže ruke ka nebu i zamoli Gospodara da mu pošalje jahalicu koja će ga uznijeti ka odredištu. Utom naiđe carski poštar i čim ugleda Nasrudina naredi mu da na leđa uprti ždrijebe koje je tek došlo na svijet i iznese ga na vrh stijene. Ne skupivši snage da se usprotivi, Nasrudin bespogovorno posluša.

Skrhan umorom, hodža se jedva dovuče do prijateljeva sela. Odmori se i pristupi obredu. Džematlije primijetiše da hodža ne uči dovu ispravno, pa ga jedan od njih, ljutit, prekide: “Kako to, bolan, učiš dovu?” Nasrudin ga pogleda i smireno odgovori: “Danas se dove primaju naopako. Ja sam, eto, Boga molio da mi pošalje konja kojeg ću uzjahati, a on mi posla konja koji uzjaha mene!”

DAVUDOV POST

Čudesan je odnos tijela i duha. Duhovno uzdizanje proporcionalno je tjelesnom samoponištavanju. Stari ćitabi ne spominju one koji su punih stomaka, okruženi raznovrsnim jelima i pićima, na luksuznoj jahti doživjeli nirvanu. Cinici bi rekli da je to zbog toga što birvaktile nije bilo jahti! Zbog zahtjeva da čovjek zakorači iz biološke u metafizičku dimenziju, sve monoteističke religije insistiraju na određenoj formi posta. Muhammedovom, a. s., ummetu naređen je tridesetodnevni, apsolutni post, što znači odreći se jela, pića, pušenja, seksualnih i svih drugih tjelesnih užitaka od zore do zalaska sunca. Pored ramazana, Muhammed, a. s., postio je ponedjeljkom i četvrtkom, kao i dobar dio redžeba i šabana.

Ipak, post u formi u kojoj je naređen Muhammedu, a. s., nije bio naređen drugim poslanicima. Davudu, a. s., ocu Sulejmana, a. s., bilo je naređeno da posti svaki drugi dan tokom cijelog života. Muhammed, a. s., preporučio je ovaj post onima kojima ramazan nije dovoljan, a koji žele da se približe svom Stvoritelju. Ko posti Davudov post ne treba postiti svaki ponedjeljak i četvrtak. Usmene predaje kazuju da je u Bosni i Hercegovini oduvijek bilo ljudi koji su postili Davudov post. Ima ih i danas. Bešlaga Bajraktarević iz Donje Špionice kod Srebrenika već trideset godina posti svaki drugi dan svog života, s tim da ramazan isposti u cijelosti. To praktično znači da Bešlaga i drugi koji Davudov post prakticiraju kao nafilu, dobrovoljni vid ibadeta, poste skoro 200 od 365 dana u godini.

POST HAZRETI MERJEM

Prema islamskom učenju, hazreti Merjem, majka Isaa, a. s., bezgrešna je i sveta žena. Allah, dž. š., u nju je udahnuo Isaov ruh i ona je ostala trudna iako se nikada nije osamila s muškarcem. Jedino je Isa, a. s., na ovaj svijet došao po ovom modalitetu stvaranja. Adem, a. s., i hazreti Hava nemaju ni oca ni majku, svi drugi ljudi imaju i oca i majku, dok Isa, a. s., ima samo majku, a nema biološkog oca. Kada je u Merjem udahnut Isa, a. s., njoj je naređen post. Međutim, post koji je njoj naređen nije se ticao samo tjelesnog odricanja. Hazreti Merjem bio je naređen post od govora, i to tokom svih devet mjeseci, koliko je i nosila Isaa, a. s.

U rijetkim trenucima izlaska iz hrama u kojem je činila ibadet ljudi i žene zaustavljali su Isaovu majku i pitali šta je u njenoj utrobi. Budući da je postila od govora, Merjem im nije mogla odgovoriti jezikom. Zbog toga je gestikulacijom pokazivala na svoje čelo, svoj stomak, lijevo i desno rame, što je, ustvari, značilo: “Ja znam šta je u mojoj utrobi, a znaju to i meleki koji nas prate.” Upravo je način na koji se Merjem branila od prigovora da je bludnica kasnije postao načinom iskazivanja pripadnosti kršćanstvu.

SVRHA POSTA

Muhammedu, a. s., i njegovom ummetu naređen je post druge godine po Hidžri, i to u formi eksplicitne kur’anske naredbe: “O, vjernici, propisuje vam se post kao što je bio propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.” (El-Bekare, 183. ajet) U Poslanikovim hadisima detaljno su opisane kategorije postača, kazne za nepostače i nagrade za one koji se pridržavaju ramazanskih zabrana. Rekao je Poslanik da su jedna dženetska vrata namijenjena postačima: “U Džennetu imaju vrata koja se zovu Rejjan. Na njih, osim postača, niko drugi neće ući.”

Odricanjem od tjelesnih užitaka tokom ramazana može se ispoštovati pravni aspekt posta. Ipak, brojni hadisi Muhammeda, a. s., ukazuju na to da suština posta nije u gladovanju: “Ima postača koji od posta imaju samo gladovanje.” Iz ovog hadisa jasno je da je post nesvodiv na fiziološke čovjekove potrebe, nego se odnosi i na ponašanje tokom mjeseca ramazana. To znači postiti od ružnih misli, ogovaranja, strasnih pogleda, ružnih misli. Ebu Hamid Muhammed el-Gazali u djelu Oživljavanje vjerskih znanosti objašnjava razliku između različitih vrsta posta:

“Postoje tri stupnja posta: post pȗka (umūm), post posebnih (husūs) i post odličnika (husūsul‑husūs). Post pȗka sastoji se u čuvanju stomaka i spolnog organa od zahtjeva strasti, kao što smo to potanko objasnili. Post posebnih sastoji se od suzdržavanja sluha, vida, jezika, ruke, noge i ostalih organâ od grijehâ. Post odličnika jeste post srca od ljubljenja dunjaluka (ovoga svijeta) i dunjalučkih misli; to je sputavanje srca od svega, osim Allaha Uzvišenoga. U ovome smislu, čovjek će se omrsiti s mišlju, izuzev ako misli na Allaha Silnoga. Velikani koji zavladaše svojim srcima kažu: ‘Ko razmišlja po danu, za vrijeme posta, o tome šta će iftariti, piše mu se grijeh. Razlog ovoga jeste što je takav postupak znak maloga pouzdanja u Božije dobročinstvo, slaboga uvjerenja u obećanu opskrbu.’ Ovo govorenje označava stupanj vjesnikâ, iskrenih i bliskih. Ne treba se zadržavati na detaljnom verbalnom opisu već treba obratiti pažnju na postizanje ovog stepena. Ovaj post znači dostići vrhunac, željeti samo Allaha Jedinoga, ostaviti sve osim Njega.”

U jednoj se predaji spominje da je takvih oduvijek bilo, a kao primjer se navodi znameniti evlija Hasan el-Basri. Ovaj velikan iz generacije tabiina, onih koji su sretali ashabe Allahovog Poslanika, smatrao je da je njegov post pokvaren i onda ako bi tokom dana samo na trenutak zaboravio na Allaha.

OJANDŽI ZADE

Neki historičari tvrde da su bosanski bogumili postili slično muslimanima, s tim da je bogumilski post trajao 40 dana. Možda je i to bio jedan od razloga prirodnog prihvatanja islama na našim prostorima. S vremenom se u Bosni izradila specifična tradicija ramazanskih obreda i običaja. Hifzija Suljkić navodi da se od davnina njegovala tradicija pucanja na top, udaranja o bubnjeve ili učenja salavata kako bi se postači probudili na sehur.

U Sarajevu ima jedan mesdžid koji je u imenu sačuvao uspomenu na one koji su budili druge na sehur. Mesdžid se zove “Ojandži zade hadži Ibrahimov mesdžid” ili “Ojandži zade”, što znači “sin budilnika”. U staro vrijeme, kada nije bilo satova i mobilnih aplikacija za buđenje, u svakom selu u Bosni bio je određen čovjek koji je budio narod na sehur, da se ne bi prespavalo, te je za to bio plaćen. Ljudi koji su budili na sehur zvali su se munadije. U nekom je bosanskom selu izvjesni munadija bio određen da zorom uči salavate i budi narod. Kažu da je imao tako prodoran glas da je budio ljude u tri susjedna sela. Jednog jutra iz goleme kuće u dnu sela iziđe jedan bogataš i upita munadiju: “A, je li, reci mi koliko te plaćaju da se dereš sabahom?” “Pedeset dirhema”, odgovori ovaj, na šta mu bogataš reče: “Ja ću ti dati sto samo nemoj više da me budiš ovako rano.”

BOŠNJACIMA PAMET KASNO DOLAZI

Ne zna se kada je nastao običaj da top puca uz ramazan, da bubnjari i svirači bude na ručak. Suljkić tvrdi da je nastao tokom 17. stoljeća u Bosni i Hercegovini, kao jedan od rijetkih običaja koji nije preuzet od Osmanlija. On navodi da su Osmanlije imale svoje narodne pjevače i svirače koji su utjecali na oblikovanje balkanskih narodnih pjesama, ali da početak i kraj posta nisu označavali pucanjem iz topa: “Tobdžije su pucanjem iz prangija označavale početak i svršetak posta uz ramazan, nastup i prestanak bajramskih blagdana. To je trajalo sve do iza Drugog svjetskog rata”, piše Suljkić.

Bašeskija u svom Ljetopisu navodi da je taj adet pucanja iz topa kako bi se označio početak posta uveden u njegovo vrijeme. “Mula efendija je naredio da se uz ramazan uz sehur, recimo u šest sahata u najkraćoj noći, ispaljuje po jedan top na znak početka posta, što se meni nije nikako sviđalo. Međutim, ostalima se – a Bošnjacima pamet kasno dolazi – to u početku sviđalo, ali kako je pucanje topova uznemiravalo, rekoše da od toga gotovo i nema kakve koristi. (14.11.1784. – 03.11.1785.)”

Bilo je pokušaja 1935. godine da se uz ramazan za iftar uvede sirena umjesto topa. Sudeći po pisanju sarajevskih novina iz tog vremena, digla se velika polemika po tom pitanju. Na kraju se odustalo od te ideje, da bi se za nekoliko godina ukinula i tradicija pucanja topa. Ipak, u Sarajevu je ponovo zaživjelo sjećanje na taj običaj. U iftarski sahat, uši postača u Sarajevu okrenute se ka tabiji, s koje se željno iščekuje pucanj. Radost iftara je neprevodiva. Može se doživjeti, ali ne i opisati. Muhammed, a. s., kaže: “Postač ima dvije radosti: jedna je iftar, a druga susret sa svojim Gospodarom.”