Iako danas američkim tržištem cirkulira oko 1,2 milijardi dolara, put do stabilne valute bio je dug.

Moderni izgled i standardizacija novčanica, kakve poznajemo danas, datiraju iz 1929. godine. Tada je država, u namjeri da sreže troškove i oteža posao falsifikatorima, smanjila dimenzije novca i uvela jedinstven dizajn za svaki apoen.

Zelena boja je zadržana jer je bila postojana i jednostavno dostupna, ali i zbog toga što je u očima javnosti simbolizirala stabilnost.

Historijski posmatrano, savezna vlada je kontrolu nad izdavanjem papirnog novca preuzela 1861. godine zbog troškova Građanskog rata. Prije tog perioda vladao je svojevrsni haos jer su privatne i državne banke same kreirale i štampale novac različitih oblika i vrijednosti.

To je bio prvi put da država izdaje valutu još od Američkog rata za nezavisnost, kada je Kontinentalni kongres štampao tzv. "kontinentalce". Međutim, ta rana valuta je zbog nekontrolisane hiperprodukcije ubrzo postala potpuno bezvrijedna.

Prepoznatljivi nadimak "zelene novčanice", na engleskom greenbacks, nastao je 1860-ih godina. Naime, poleđina novca štampana je specifičnom zelenom tintom kako bi se spriječilo falsificiranje pomoću tadašnjih fotoaparata, koji su mogli reproducirati isključivo crno-bijele slike.

Zanimljivi su i podaci o trajnosti i cijeni izrade današnjeg novca.

Iako proizvodnja jedne novčanice od 100 dolara, što je trenutno najveći apoen u opticaju, košta oko 13 centi, izrada one od jednog dolara iznosi tek 5 centi. Ipak, novčanica od jednog dolara u prosjeku traje oko šest godina, dok ona od stotinu može izdržati i do 15 godina.

Najkraći životni vijek ima novčanica od 50 dolara, koja se zbog učestale upotrebe "pohaba" za manje od četiri godine (prosječno 3,7 godina).