Iako godinama živim u Londonu, a silom rata i drugih neprilika, stalno se vraćam u ove krajeve – u Sarajevo posebno, ali zavirim i drugdje u države nastale disolucijom Jugoslavije. Ostale su neke veze i prijateljstva koje nije destruirao rat, održavaju se koncerti i festivali koji me i dalje interesiraju, imam prijatelje od kojih se većina nije kompromitirala, mala je to grupa, ali i dalje povezana i kompaktna, izlaze ondje još neke ploče i knjige koje me zanimaju. Uobičajio sam doći na proljeće i jesen i u svom sarajevskom stanu u Dolini ćupova pisati opsežnije radove. Razlog tome može biti i to što sam dugogodišnji aktivni član Muzikološkog društva FBiH, koje priređuje simpozije, neke među njima i internacionalne, sve na visokom naučnom nivou.
Stacioniran u Sarajevu, ovu jesen završim u Beogradu i Pančevu na dva jazz festivala koji se održavaju jedan za drugim i koje kao umjetnički vođa potpisuje Vojislav Voja Pantić, profesor matematike i jazz ekspert, koji je, tumarajući za dobrim jazzom po Europi, okupio kompaktnu grupu jazz fotografa i kritičara iz svih krajeva, među njima i neke s visokom međunarodnom reputacijom – iz Rumunije, Rusije, Walesa, Amerike, Španije, Holandije, Poljske. Osobe visoke kulture i tolerancije koje neće doći u Sarajevo ili u Skopje e da bi tražili nekakvu egzotiku, nego će znati poslušati vrhunski jazz i uživati u drugim nacionalnim dometima.
KULTURNI CENTAR ZA PRIMJER
Dvije godine smo se viđali samo preko obvezatne nedjeljne “Zoom” konferencije, a vremena pandemije korona kao da su učvrstila naše veze. Ove se godine “otvorilo”, pa se dio ekipe našao u Beogradu, a ja sam došao tek u Pančevo na 24. festival, spriječen stići u Beograd radom na jubilarnoj izložbi posvećenoj stogodišnjici rođenja velike operske dive, jedne od najvećih u drugoj polovici 20. stoljeća – Srebrenke Sene Jurinac, rođene 24. listopada 1921. godine u Travniku. U tamošnjem muzeju smo skupa s kustosima Zavičajnog muzeja postavili izložbu od artefakata koje sam o njoj, fasciniran njenom ličnošću, godinama sakupljao tumarajući po second hand shopovima u Londonu.
Pančevo je grad secesije i rijeke Tamiš, nekada snažan industrijski centar u kojem se uvijek igrao sjajan rukomet. Iako blizu Beograda, u njemu vlada ravničarska, melankolična atmosfera, a ima i Kulturni centar koji bi, iako je Srbija ekonomski na koljenima, mogao biti uzor kako raditi. Pustivši Voju Pantića da mijesi program, u njemu se svake jeseni održava četverodnevni jazz festival visoke kvalitete, otvoren onome što se dešava i ovdje, i u Europi i u zemlji jazza – Americi. Stilski tolerantan, s publikom koja već poznaje suvremene trendove, tako da reagira na ambicioznije stvaralačke avanture bez ikakvih otpora. A zaboravio sam i ovo – Pančevo je grad koji je dao nekoliko sjajnih jazz solista, od kojih su pojedini dolazili i u Sarajevo. Konkretno, bubnjar Vladimir Kostadinović, koji djeluje u Beču, dio je međunarodnog trija pijaniste Sinana Alimanovića i uskoro ih očekuje produkcija u okviru predstojećeg jazz festivala u Novom Sadu.
Umjetnički je direktor napravio program koji se odvijao u prekrasno uređenoj dvorani Kulturnog centra sa svim potrebnim tehničkim uvjetima, u atmosferi koja je odisala radošću publike što se nakon toliko vremena našla ponovno u dodiru sa živom muzikom. I tu su naši “naši” – rođeni Sarajlija, bubnjar i kompozitor Srđan Ivanović, sada u Parizu, s međunarodnim kvartetom “Blazin”, s kojim suvremene jazz tendencije miješa s preljevima balkanske muzike. Mala digresija: njegov je otac Vojislav, poznati kompozitor za klasičnu gitaru i pedagog, zatvorio heftu ranije međunarodni gitarski festival u Istočnom Sarajevu, pa smo se od oca vratili sinu da obojicu pohvalimo i damo im najviše ocjene.
A onda preskočili do američkog pijaniste i vibrafoniste Joela Rossa, koji je sa svojim trijom ponudio obilje – u neizmjernim količinama– zdravog swinga. Za konac nepojamno lijepa i nepojamno sjajna alt-saksofonistica Lakecia Benjamin i njen kvartet koji su na novi svježi način tretirali zaostavštinu obitelji Coltrane. Ostali smo naprosto prikovani za sjedala: ova cura na saksofonu izvodi bravure koje te ostavljaju zapanjenim.
ŽENE PREUZIMAJU KORMILO
I uopće je bio ovo festival na kojem su žene pokazale da polako preuzimaju dizgine novih tendencija na svjetskoj jazz sceni. Ne samo da su vrhunske interpretatorice nego i vrsne liderke i skladateljice, s hrabrošću i sa snagom vizije da same realiziraju vlastite ideje. Evo, dvije su Hrvatice to pokazale – Dubrovčanka Thana Alexa Pavelić, sada u New Yorku, u kojem se rodila, došla je sa svojim mužem, možda vodećim jazz bubnjarom, Meksikancem Antonijom Sanchezom, da pokažu projekt “A Bad Hombre” s interpretacijama pjesama koje su im darovali poznati autori. Thana Alexa nekad je dolazila i u Sarajevo i tu pjevala, radila s Alimanovićem, vratila se u veliku jabuku i prošle godine drugim samostalnim albumom Ona, djelomično otpjevanim i na hrvatskom, osvojila dvije nominacije za prestižnu nagradu Grammy, a onda i pristala na prvom mjestu jazz pjevačica u reviji Down Beat. Naše, a svjetsko, rekli bi neki ponosito! Njihova ambiciozna produkcija, sa sjajnim udaraljkama Sancheza, opet je izazvala vrhunske reakcije. Par u samom vrhu svjetske jazz scene.
Beogradska jazz pjevačica Jelena Jovović okupila je u sastavu “Jazz Junction” poveću ekipu solista da bi izvela set nešto tradicionalnije strukturiranih pjesama, a pred publikom koja dobro poznaje njen rad, dok je u sjajnom kvartetu bečkog alt-saksofoniste Wolfganga Puschniga “Fulsome X” blistala Zagrepčanka Asja Valčić, već uveliko afirmirana jazzistica na violončelu. Neobičan sastav, originalne kompozicije na granici komorne suvremene glazbe i opet dokaz da europski jazz već godinama generira vrhunske uratke.
Tako je bilo i s talijanskim kvartetom “Tinissima”, koji predvodi alt-saksofonista / klarinetista Francesco Baerzzati, koji je ispričao priču o osvetniku Zorrou s takvom snagom i energijom da je sve naprosto ostavila bez daha. Znali smo da je ovaj kvartet nekonvencionalan, uvijek novi i svjež, ali ovo je bila prava čarolija.
I međunarodnu grupu “LUIN+ The Sciance Fiction” predvodila je pjevačica: Lucia Cadotsch, kao i Thana Alexa, uzima odsvuda – blagi dodir elektronike, pitke pop melodije, rock ritmovi, free jazz i sve ostalo skladno je ukomponirano. Među njenim suradnicima opazili smo i multiinstrumentalistu Wanju Slovina. Opet mala digresija i da se malo hvalimo našima koji su uspjeli u bijelom dunjaluku: Slovin je radio s rođenom Sarajkom, pjevačicom i kompozitoricom, Mirnom Bogdanović, koja danas djeluje u Berlinu, a čiji je album “Confrontation“ proglašen kao najbolji debitantski na dodjeli Njemačke jazz nacionalne nagrade za ovu godinu. I o njoj, kao i o Thani Alexi, a poetike su im vrlo slične, u nekom od narednih tekstova više.
Ove jazz dame poznaju tradiciju ne samo jazza nego uopće glazbe i dovode je u dodir sa suvremenošću na način koji je nepretenciozan, ali svjež i krajnje zanimljiv. Dubrovčanka u vrhu američkog vokalnog jazza, a Sarajka europskog – tko bi to mogao očekivati samo koju godinu prije? Dijaspora i ova bosanskohercegovačka, i ona šira, eksplodirala je i sada – u to nema sumnje – osvaja same vrhove svjetske umjetnosti.
Za konac legenda gitare, Njujorčanin Marc Ribot, sada sam na sceni da se izbori s nekim standardima jazz i pop literature i da im dadne onaj osobni, uvijek svježi šmek. Plus dva mlada sastava u foajeu iz Njemačke i Švicarske da publiku pokrenu na ples. U istom tom prostoru bile su izložene i fotografije Rumunja Livija Tilbura, kojeg je smlatila korona, a čije su fotografije svrgavanja Čaušeskua obišle svijet. Jazz i glazba uopće bili su njegova trajna strast, vinule su ga u vrh europske jazz fotografije.
POVRATAK U SARAJEVSKU STVARNOST
A onda povratak u Sarajevo, da se suočimo s našom turobnom stvarnošću u kojoj ozbiljnog koncertnog života skoro nema. Dok naši, poput Bojana Zulfikarpašića, Amire Medunjanin, Srđana Ivanovića, Dejana Terzića, Mirne Bogdanović, Denisa Azabagića, Žaka Ozme, Ivane Gavrić, Svjetlane Bukvić, Sinana Alimanovića – čiji je američki CD “Lejla” netom pobrao sjajne kritike, “Dubioze kolektiva”, Bože Vreće, haraju po Europi i šire, mi kao da smo u nekom limbu iz kojeg nema izlaza. Niti jedan koncertni prostor nije opremljen za dostojanstveno slušanje glazbe, one klasične i suvremene posebice. Netko je sumanutom odlukom ukinuo koncertnu poslovnicu i sve se svodi na pojedinačne pokušaje da se zakrpe brojne rupe.
Ni jazz festival nije se održao ove godine, mada je prošlogodišnje online izdanje pobralo sjajne kritike. A svjedoci smo da se u drugim sredinama otvaraju novi ili renoviraju stari koncertni prostori – evo u Splitu, Banjoj Luci, Šibeniku, da ne idemo dalje u mnogo bogatije sredine u kojima se otvaranje novih koncertnih dvorana zaredalo jedno za drugima, skoro da je to postalo nadmetanje. A publika hrli da sluša i ovu i onu glazbu bez predrasuda i bez ikakvih estetskih ograničenja.
Ipak smo u Narodnom pozorištu u Sarajevu uživali kad je podmlađena Sarajevska filharmonija otvorila koncertnu sezonu izvodeći pod dirigentskom palicom energične Tijane Vignjević rijetko izvođenu Simfoniju br. 3 Antona Brucknera, a prije toga je za stogodišnjicu Narodnog pozorišta bila priređena revija najljepših operskih arija i najljepših glasova, u čemu ova sredina posljednjih godina ne oskudijeva – dapače. Potom smo u maloj dvorani “Cvjetko Rihtman” prisustvovali otvaranju koncertne sezone naše hiperaktivne Muzičke akademije UNSA, koja je krenula nastupom palete sjajnih profesora i suradnika ove visoke pedagoške institucije.
I na kraju, koncert u povodu obilježavanja stotinu godina od početka sistematskog muzičkog obrazovanja u Sarajevu – simfonijski orkestar mladih predvođenih našim starim poznanikom, dirigentom iz Ljubljane Urošem Lajovicem, uz mladog nadarenog pijanistu Nedima Fejzića, koji je maestralno odsvirao stav Allegro con brio iz Koncerta za klavir i orkestar genijalnog Ludviga van Beethovena.
Imamo sjajne mlade glazbenike, pjevačice i pjevače ponaosob, ali sada je pitanje kako postaviti barem elementarnu strukturu i dostojanstvenu organizaciju da bi mogli permanentno nastupati. Plus gosti koji bi da dođu ili već dolaze u našu sredinu. A da ne bude zabune, nije nam mrsko otići ni u Istočno Sarajevo kad se ondje nešto važno dešava, a ni njima to nije strano – pa bujrum svima.
