Kako god država ima svoje simbole jednako tako i svaka nacija ima svoje simbole za državu, za njenu nezavisnost i nacionalnu afirmaciju. U simbole revitalizacije jedne nacije niko ne smije dirati, barem to zrele nacije nikome ne dopuštaju. Jedan od simbola reafirmacije, revitalizacije, reanimacije i reinkarnacije, bošnjaštva i bošnjačke nacije jeste mislilac, filozof, pravnik, državnik i prvi predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović. To je čovjek koji je svoj život posvetio slobodi, koju je Uzvišeni podario svakom insanu i učinio ga spram nje odgovornim.

Naravno, nesporno je da su i prije Alije Izetbegovića Bošnjaci vodili borbe za vlastito političko uzdizanje, koje je on priveo kraju omogućavajući im prelazak iz statusa etničke i vjerske grupe u status nacije. Ovako bismo to mogli formulirati: Ono što je Mehmed Spaho preuzeo od Fehmi-efendije Džabića i Ali-bega Firdusa, Alija Izetbegović je završio. Stoga Bošnjaci moraju znati da je Spaho obilježio prvu polovinu, a Izetbegović drugu polovinu 20. vijeka. To su kameni međaši bošnjačke politike.

Danas, tri decenije nakon vraćanja imena Bošnjak, svjedočimo napadima ne samo na bošnjaštvo i na neumjesnu imputaciju bosanstva u neshvaćenom konceptu građanstva nego i napadima na nekadašnjeg prvog čovjeka Republike Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića. Napadaju ga zato što znaju da je bio, prije svega, mislilac i državnik pa tek onda političar, napadaju ga jer znaju da njegove ideje pokreću, napadaju ga ne bi li mlade ljude udaljili od njegovih ideja koje vode ka preporodu i napretku, napadaju ga jer nemaju pri sebi nikakvih zrelih i pametnih ideja.

Zato se katili Bosne plaše i mrtvog Izetbegovića. I ne boli toliko što ga neprijatelji i potplaćeni “prijatelji” napadaju i pokušavaju ukaljati, koliko boli opetovana šutnja bošnjačkih institucija (koje su preduslov jakih državni institucija), onih koji bi na takve napade morali po hitnom postupku ustati i reagirati. Žalosno je što se kod Bošnjaka mnogo toga podrazumijeva i smatra nebitnim sve dok voda ne dođe do grla, pa i preko glave, a onda se budimo i pokušavamo ispraviti krivu Drinu, ali tada ne ide, tada obično bude kasno.

Budimo iskreni prema sebi. Mnoge Izetbegovićeve poruke smo i sami eksploatirali, njegov lik koristili smo kao zastor za ostvarenje ličnih interesa. Da, baš mi Bošnjaci nismo se udubili u poruke našeg prvog Predsjednika, u njegova djela, u njegove naume, pa zato danas beznadežno tragamo za uspjehom i bavimo se trivijalnostima, jer smo se odmetnuli od ideja koje su najjača brana i štit bošnjačkih nacionalnih interesa.

Status nacije Bošnjake obavezuje, nema predaha, nema odmora, nema pauze, nema komfora, nema lahkih i bezbrižnih pozicija, nema bogaćenja preko bošnjačkih institucija, jer nas status nacije obavezuje da prolijemo znoja i znoja u očuvanju vlastite domovine i nacije, da ne bi kao i devedesetih potekli potoci naše nedužne krvi. Kad imaš status nacije, tada odgovaraš za sebe, svoja djela, svoje poteze, imaš sve planove razrađene, samo čekaš pogodan ili nepogodan trenutak da ih aktiviraš. A gdje su naši planovi (kratkoročni, dugoročni...)? Ako bih igdje volio da griješim, volio bih da griješim u ovom pitanju. Imam dojam da je mnogim Bošnjacima na pozicijama dobro, fino, plaho komotno, makar nas ponovo nominirali narodom ili vjerskom grupom, makar nam drugi ponovo kape krojili, jer zahmet je za mnoge Bošnjake posao krojenja. Zbog toga, a posebno zbog naših mladih generacija valja skrenuti pažnju na nekoliko poruka nadahnutih djelima Alije Izetbegovića:

1. Živimo u periodu kad mladima moramo govoriti više o ponosu nego o skromnosti, više o hrabrosti nego pokornosti, više o pravednosti nego o milosrđu. Na važne pozicije unutar bošnjačkih institucija (što se neminovno reflektira i na one državne) dolaze oni koji prije gledaju na tuđi hatar nego li na naš. To svjedoči o gubitku hrabrosti i ponosa. Moramo hrabrost i ponos vratiti u naše institucije, a iz njih istjerati poltronstvo i lažnu skromnost. Znanja imamo, fali nam ponosa i hrabrosti, a za to je potreban odgoj, politički odgoj!

2. Nadam se da smo mi Bošnjaci podigli još dostojanstvenije generacije od prethodnih, generacije koje će znati da ne treba tražiti ničije dopuštenje da žive i da budu ono što jesu, jer svaki progres neće doći od mirnih i pokornih, nego od hrabrih i buntovnih. Komfor svugdje slabi, pa čak i dokida privrženost bilo kojem sistemu vrijednosti, a za nas Bošnjaka u vrhu tih vrijednosti jesu država i opstanak na ovim prostorima. Nažalost mnogi zbog vlastitog komfora to ne vide i uvjeravaju nas, posebno one mlađe, da je njihovo taktiziranja zapravo mudrost, a u suštini to nije ništa drugo nego li čuvanje stečenih privilegija i pozicija koje bi te ljude trebale obavezivati na žrtvu prije svih, a ne povlašćivati u odnosu na sve.

3. Mi Bošnjaci moramo znati da nam je bavljenje politikom farz, dok je traženje sebe u politici i svojih ličnih interesa nauštrb općih i javnih interesa haram. Moramo uvezati naše Bošnjake u zemlji i van zemlje, moramo imati svoje predstavnike u centrima svjetske politike, jer ako ne budemo za stolom tih politika, bit ćemo na njihovom stolu, o nama će drugi odlučivati. Toj umješnosti nas je podučio Alija Izetbegović čija politička vizija i projekt nije bio lokalnog nego globalnog karaktera. Doduše, to svođenje globalne politike na mahalsku politiku odgovara mnogima koji ne žive za Alijine ideje nego od tih ideja. Ako se odstupi od ideja, bitka se gubi, to je neminovnost!

4. Svako manipuliranje ljudima, pa makar se provodilo i u njihovom interesu, jeste nehumano. Stoga moramo znati da ljudima ne smijemo manipulirati, ne smijemo ih potkradati, ne smijemo ih oštetiti. Zar smije Bošnjak Bošnjaka, a da ne kažem musliman muslimana, potkradati bilo gdje – od biračkog mjesta do pijace. Ne! Ove moralne vrijednosti moramo vratiti, na njima je i Alija Izetbegović insistirao! Zato je i sam tvrdio da postoje kazne koje su humane, za razliku od praštanja koja su krajnje nehumana. Mnoga nehumana praštanja unutar nas samih koštaju nas mnogo, neshvatljivo skupo.

5. Za Aliju Izetbegovića su se prave vrijednosti nalazile u političkom odgajanju (koje pripada čovjeku) i shvatanju da je vlast teret koji moramo ponijeti. Zgražavao se na dresuru (koja pripada životinji), a za koju je vlast sama po sebi cilj. Zato za njega vlast bez ideje nema smisla. Nažalost, mnogi sljedbenici njegovih ideja postavljali su vlast kao krajnji cilj. Stoga se Bošnjaci današnjice nalaze u nezahvalnom položaju. Politika se treba osmišljavati i kreirati unutar bošnjačkih političkih institucija, a bošnjačke će stranke tu politiku samo realizirati! Je li teško – jeste, je li nemoguće – nije!

6. Ono što našoj borbi daje pečat odmjerenosti i smirenosti, to je uvjerenje da konačan ishod svega nije u našim nego u Božijim rukama, ali pritom moramo biti svjesni da Gospodar želi vidjeti našu predanost Njemu u držanju do principa, našu žrtvu, naš kurban, našu svekoliko odlučnost, našu svijest o principijelnom i moralnom političkom djelovanju u kojem ima razuma, međusobnog poštovanja i poštenja, ali ne i straha od ljudi, u kojem ima opreza, ali nema kukavičluka, u kojem ima analitike, ali nema lažne patetike, u kojem ima predanosti ideji, ali ne i predaje tuđim idejama, u kojem ima svijesti o nužnosti borbe i spremnosti na žrtvu, a ne žrtvovanju svega samo zarad ličnih interesa.

To su neke od ideja našeg prvog predsjednika rahmetli Alije Izetbegovića. Vratimo im se, nije sve izgubljeno!