Je li ovdje bila mitska Arduba? Nađoše li na ovoj hridi uspravljenoj nad širokom, dubokom i brzom rijekom svoje posljednje utočište ponositi Desidijati? Kakav im se činjaše grad nasađen na ovoj spljoštenoj stijeni što liči namrštenom čelu zabrinutog starca? Primicali su mu se odasvud, kao procesije zaluđene tuljenjem sudnjedanskih rogova. Sa svih strana tjerale su ih Germanikove legije koje izvirahu iz legendarnih ilirskih šuma kao strašna prikazanja neumitnog poraza, kao pomame koje svojim neprijateljima odsijecahu desnicu da nikada više ne potegnu mač, ne zažide koplje, ne zamašu srpom, a noge im klecahu u gvozdenim okovima i zvekti sve očajem do Rima. Pred vratima Ardube još se jednom spomenuše Gala i njihove Alesije i pomisliše na Japode i Metulum. I ne bi ih strah. Znali su: historija će se neumitno ponoviti, ali ne znadoše s koje će strane njenog neumoljivog žrvnja ovaj put smrt doći.
Ostadoše samo starci, žene, djeca i poneki izranjavan mladić, a od Panonije i Sirmiuma, preko cijelog Ilirika, do Dalmacije i Salone lešinari nadlijeću bojna polja i vukovi čereče obamrle ratnike. Baton ubi Batona, prelama se glas preko planina, odjekuje u vučijem zavijanju. I neka tako prođe svako ko pomisli na predaju, sašaptavaju se preživjeli ratnici i dobacuju ove riječi jedni drugima kao da od njih pletu uže uz koje će se uzverati na vrh koji niko nakon njih doseći neće. Tako izgleda put ka slobodi, nariču žene kupeći usput ostavljenu siročad lica iskrivljenih od užasa i gladi. Jednom rukom vade sasušjelu sisu, a drugom stežu mač poginulog muža. Niko nema vremena da pokapa mrtve.
Svi koračaju trošeći posljednje zalihe nade. Među njima zvoni samo jedna riječ: Arduba. Njome se dolazi do kraja i vraća na početak, iz ishodišta u uhodište i natrag. Baton, naš, desidijatski, uhvaćen je živ, širi se glas kao požar, ali niko mu ne želi povjerovati. Prije tri godine ovdje, na crnom ardupskom kamenu, puštajući krv iz rasječenih dlanova, svi položiše zakletvu pred velikim Bogom. Mi robovi biti nećemo, odjekivalo je stotine hiljada glasova pljuskajući niz rijeku Bathinus. I sada svako ko je preživio želi da uroni u to glasje i svi potajno vjeruju da će vratiti vrijeme ako pronađu mjesto s kojeg su pošli na ovaj gorki put.
Kao kakva stonoga zvijer, valja se vojska sa sjevera – pregazili su Breuke, dohode s juga, podjarmili su Dalmate, nastupaju sa zapada – poklali su Mezeje i Dicione, eto ih s istoka, stežu obruč sa svih strana. Cijela kotlina odjekuje nogostupom rimskih legija. Od podrhtavanja tla krune se stijene ispod grada. Sablasno škripe bojne sprave. Od Panonije sve zvoni udarom rimskog bodeža od gvozdeni štit, zveckaju oklopi na legionarima i njišti tri hiljade konja. Od zastrašujećeg huka ratničkog povijaju se debla i cakli zlatni zub u zluradom osmijehu generala Marka Plaucija Silvana. Vjetar zlokobno mlatara njegovom purpurnom togom. Pred njim stupa 20.000 legionara, a za njim ostaje utrina, garež, muk.
Desidijati, ti bijesni rutavi ovnovi koji odvažno iskaču iz svojih gustih šuma. Ti kosmati vragovi zalijeću se posljednjom snagom i nemoćno zagrizaju ude prethodnice. Cijelo se stanovništvo povuklo među te bedeme na okomitoj stijeni. Te izmorene žene s gomilom djece, koja već danima podnose glad i neprekidni marš u stalnom povlačenju. Ti starci koji oko logorskih vatri pripovijedaju davne priče o Galima, i Alesiji, i Vercingetorigu, a kada se predao, svakom su Arvernu starijem od petnaest godina Rimljani odsjekli desnicu da nikada više ne prihvati mač, a njega trijumfalno provedoše kroz Rim i zadaviše u Marmetinskoj tamnici. Ti izmoreni ratnici, varajući glad, glođu vlastite opasače, preko dana se zalijeću u ogromne kolone ne bi li usporili Germanikovo nastupanje, a obnoć tješe žene i djecu i mole se bogu Bindu da ih sačuva japodijske sudbine i da njihovoj Ardubi ne podari kob metulumsku i da ih skloni od svake pomisli koja bi se mogla pretvoriti u riječ – predaja.
Deset hiljada vatri zaskakutalo je u odlučujućoj noći. Svijet se sav prevratio – zvijezde kao da su se spustile u ilirsko borje, a Ilirik se zagubio u zgužvanom nebu. Kroz mrklinu zviždi kamenje slijepljeno katranom rasplamsalim u buktinju. Smrt večeras ima miris borove smole. Stravično leti vatrena đulad izbačena iz rimskog katapulta. Hiljade kometa vije se kroz posljednju desidijatsku noć. Do zore sablasno šištaše ona plamena tanad što bi preletjela preko Ardube i trnula se u rijeci.
U praskozorje stotinu vojnika doguralo je opsadnu kulu na tu zaravan pod bedemom. Izviđači na njenom vrhu ne bijahu zasuti strijelama ni poliveni razjarenim katranom. Dugo su, u ritmu dana što je klijao na istoku, zavirivali preko ardupskih bedema. Niko nije mogao povjerovati da se unutar zida ništa ne dešava i da ondje nema nikog. Sasvim oprezno, prežajući se uskim prolazom nad rijekom, pronijeli su drvenog ovna i odvraćali poglede od provalije ražđapljene pod njima kao Had. Svom snagom baciše se na ardupska vrata. Niko ih ne gađaše kamenjem, ne zalijevaše vrelim uljem, ničim i ništa, tišina od koje se zatezaše koža.
Nepregledno gorje ljudskih tijela naslaganih na gomile našli su kada su konačno provalili unutra. Preneraženi pred tolikom odvažnošću, poslije su pričali da su žene probadale djecu, a onda bi same nalijegale na oštricu; da su muškarci ubijali očeve, a onda grudima nahrtali na koplja zaglavljena među kamenovima; da su skakali u plamen. Cijelog dana, jedan za drugim, ulaziše rimski legionari na ardupska vrata da vide taj jezivi prizor. Tek tada povjerovaše svojim očevima koji im još u djetinjstvu pripovijedaše ispovijesti veterana što ratovaše protiv Japoda i opkoliše Metulum. Sada su i oni, poput svojih djedova, nosili sa sobom te strašne priče i nisu znali šta da rade s njima.
Koristili su svaku priliku da lice nadnesu nad vodu i da pokušaju naći tu crtu zlokobnosti pred kojom narodi skakaše u smrt. Nažalost, ili nasreću, ni jedna od tih pripovijesti ne dobaci do nas. Ali, dođe njen eho, struji on kroz stoljeća u zapisima Velleiusa Paterculusa, za kojeg kažu da je bio očevidac, Diona Cassiusa, koji dva stoljeća kasnije hodi Ilirikom skupljajući priče što su ih rasijavali umorni veterani Tiberijevih legija, drhtulji u pismima Publija Ovidija Nazona, koji veliča Germanikovu pobjedu preko svake mjere.
Dion Cassius piše da je Arduba dobro utvrđen grad nad širokom i brzom rijekom i da su Desidijati u njoj pružili odlučujući otpor. Žene toliko žuđaše za slobodom, uzvikuje zadivljeni Dion, da su su se borile žešće nego muškarci. Kada je situacija postala bezizgledna, poubijale su svoju djecu da ih Rimljani ne bi odveli u roblje, a same su skočile u buktinju zapaljenog grada ili se stropoštale niz liticu u virove rijeke. Ali, vođi njihovom, Batonu, život bijaše vredniji od slobode. Publije Ovidije Nazon, onaj koji reče “Prošlost neka voli ko hoće, ja čestitam sebi što rođen sam danas, to je doba sasvim po mome ukusu”, iz izbjeglištva piše pismo puno snishodljivosti. Nada se kako će svojom slatkorječivošću razbuktiti plamen sebeljublja u Germaniku pa će mu oprostiti i vratiti ga u Rim.
Protjeran je zbog slobodnih erotskih pjesama, a ne zbog toga što je postavljao pitanja koja proganjaše svakog istrošenog legionara: Zar lice moje djeluje tako strašno da se pred njim narodi bacaju u smrt? Iako nije prisustvovao trijumfu održanom tri godine nakon tragedije u Ardubi, on opisuje kako je Baton provezen kroz Rim s okovima oko vrata i da mu je podaren život. Ali njegove pobude nemaju ništa s vjerovanjem da buduća pokoljenja zaslužuju istinu. Sav njegov trud izniče iz nastojanja da omekša srce svoga gospodara i Batona pominje kako bi osvijetlio Germanikovu bezočnost. Žali se Ovidije da se, eto, i najvećim neprijateljima poklanja milost, a njemu ne, Germaniče srca kamenoga.
Gotovo dva milenija nakon Ovidijevih pisama arheolozi zakopaše oko vrandučkih bedema i na dubini od dva metra nađoše sagorjele grede, ogaravljenu zemlje i hrpu ugljenisanog žita. Ali, rekoše, ne potječu iz vremena kada se cio desidijatski svijet, sa svim svojim nadama i snovima, sabio na ovu liticu nadnesenu nad širokom i dubokom rijekom, već iz vremena klijanja bosanskog kraljevstva. Pa ipak, danas, stajati na bedemima vrandučkim, šiban oštrim sjevercem što brodi niz Bosnu i pod čijim udarima rubovi raskopčane vjetrovke pucaju kao krici žena koje skaču u plamen, probadaju vlastitu djecu ili se bacaju u zlokobne virove pomahnitale rijeke, a svim svojim ne šutjeti kako je ovaj grad, sa svojim crnim zidovima, iznikao iz gareži Ardube i sa svojom kulom ponio u nebo nešto od desidijatske želje za slobodom, naprosto je nemoguće.
Otkako se Bosna pojavila na krvavoj historijskoj sceni, Vranduk bijaše stameni čuvar njenih vrata. Posebnu ljubav prema ovom gradu iskazivali su sinovi Stjepana Ostoje, koji, kao ni jedan kralj bosanski prije, a ni poslije njega, postade svjestan važnosti ovog grada jer je dva puta morao bježati iz njega i ostaviti ga Ugrima. Tomaš je u njemu proveo medeni mjesec, a Radivoje načini pozornicu na kojoj je dvije godine glumio ono što je cijelog života želio biti – kralj. Možda su prema ovom potonjem neki historičari bili duboko nepravedni, vidjevši u njemu samo čovjeka koji će izgorjeti u ambiciji da stavi na glavu bosansku krunu, pa će ga tako opisivati “zli brat Radivoje”, optužujući ga bez čvrstih dokaza da je otrovao brata kako bi se domogao prijestolja, ili “prepredeni spletkar”, on je kriv za predaju Bobovca, taj je Tomaševog sina Stjepana, svoga nećaka, posljednjeg kralja bosanskog, nagovorio da se preda Osmanlijama – bio je to grijeh koji obojica platiše glavama.
Samo ovi zidovi potamnjeli od očaja tolikih stoljeća koja prebaciše preko sebe znaju o čemu je mislio i kako se osjećao Radivoje te godine kada se vrati iz Jedrena, gdje je dobio punu podršku sultana Murata II, te Vranduk pretvori u svoj dvor iz kojeg je pisao pisma Dubrovčanima tražeći da ga priznaju za bosanskog kralja, a on će im, kao i svi njegovi pređi, potvrditi sve povlastice koje uživahu još od bana Kulina. Ondje, u Jedrenu, sreo ga je francuski putopisac Bertrandon de la Broquière, poslan od burgundskog vojvode Filipa Drugog da njuška i špijunira i da izvidi prilike u srcu Osmanskog Carstva.
U knjizi Putovanje preko mora, u kojoj donosi impresije pokupljene 1433. godine, dok se preko Balkana vraćao u Burgundiju, piše Broquière ovako: “A kada pristupiše svi ti ljudi, a bijahu to trojica paša i rumelijski beglerbeg i drugi koje oni zovu gospodarima, Veliki Turčin, Murat, dođe iz svoje odaje i brzim koracima uputi se do jednog trijema. Uz duvarove tog trijema svi zauzeše svoje mjesto, što dalje od gospodara. Kad se svi smjestiše, dovedoše jednog vlastelina iz kraljevine Bosne, koji bijaše došao Turčinu da mu preda u pokornost tu kraljevinu, i posadiše ga u trijemu s pašama. On je došao da traži pomoć protiv kralja Bosne i tvrdio je da ta kraljevina pripada njemu.”
Duboko u noći, dok se uz stijenje, kao prikazanja, veru odjeci pljuskanja Bosne savijene u luk, a jeka pasijeg laveža kobno najavljuje još jednu dramu nad ovim nesretnim kraljevstvom, Radivoje Ostojić broji posljednje dane svoje dvogodišnje uloge i gadi se samome sebi kada pomisli kako pada na koljena pred Tvrtkom Drugim, kojeg je protjerao u Ugarsku, i ljubi mu ruku tražeći oprost. Nervozno korača praćen svojim vjernim sjenama koje po pustoj prostoriji bacaju rasplamtale baklje sa zidova. Ponekad zastane i sasvim se zanese tom metaforom: čovjek koji oko sebe sadi sjene. Zar nije cijelog života, sasvim nesvjestan tog poriva što je u bujicama izvirao iz njega, nastojao da bude baš to, rastavljen u višeznačnosti?! Ugri oteše od Osmanlija Hodidjed i istisnuše ih iz Bosne, umrije Sandalj Hranić, a Stjepan Vukčić posvađa se s Pavlovićima, pa tako ostade i bez njihove podrške. Sad je sasvim sam, nasukan na ovu liticu oko koje Bosna čini polukrug, kao kakav izludjeli brodolomnik. Ali, sve bi to nekako i pregorio da nije te slike koja ga pritišće danima i ne da mu snu na oči i ne ostavlja ga ni danju ni noću, a opet najgore je što se pojavila tako bezazleno i sve njegovo ovila sobom.
Iz noći u noć pred Radivojem se otvaralo ono polje dugačko kojih četrdeset milja, protegnuto duž rijeke Marice, na kojem je, pri povratku iz Jedrena, sreo tu zlokobnu povorku. Dva janjičara na okićenim konjima, s kojih se sve sijaše u pozlati, vodili su petnaestak muškaraca u ritama, s bukagijama oko vratova za koje su bili vezani lanci, tako debeli da mu se činjaše da nikada takve nije vidio. Zvektili su sablasno, a muškarci su oborenih glava vukli noge po prašnjavom drumu, spotičući se svaki put kada bi neki od konja pod janjičarima poskočio, a jahač svom snagom zatezao uzde i cmoktao usnama da se parip smiri. Muškarci su posrtali, hvatali se za lance i padali po otvrdloj zemlji. Iza njih je išlo desetak žena. Bijahu povezane jedna za drugu.
Svaki čas su se okretale i zagledale jedna drugoj u oči, kao da ondje traže potvrdu da je sve ovo stvarno i da nikada više neće vidjeti svoj dom. Ustvari, tada, dok je jahao mimo njih, sav rascvjetao od obećanja koja je dobio lično od sultana, jedva da ih je i zamijetio. I nikada, ni u jednoj sekundi, za svih ovih mjeseci svog stolovanja na Vranduku, nije se sjetio te slike. Iskočila je ona prije nekoliko dana sasvim nenadano i ražđapila se u njemu u svoj svojoj punini, tako stvarna da osjeti miris tih jadnih ljudi, da vidi svaki njihov treptaj i prelive boja na raščupanim kosama tih žena i znao je sada, mada ni riječi nije razmijenio ni s janjičarima ni s njihovim zarobljenicima, da su iz Bosne i da ih vode u Jedrene da ih prodaju u roblje. Sliku tu obavezno prati gromovit glas njegovog oca Ostoje, od kojeg bi se protresli duvarovi njihove skromne kuće pod Bobovcem, u kojoj je njegova mati primala svoga ljubavnika, bosanskog kralja, a on, dječak Radivoje, iskakao iz postelje, sav isprepadan i bacao se u krilo dadilje i dugo plakao. Kasnije je doznao da se otac na taj način izdirao samo u slučajevima kada bi uhode donijele vijest da dubrovački trgovci opet prodaju bosanske patarene u roblje. Iz noći u noć, pogubno, lica onih okovanih žena, sva, pretapala su se u lice njegove majke i Radivoje je bio spreman na sve što bi ga moglo osloboditi te slike.
I za drugog Ostojinog sina Tomaša, pretposljednjeg bosanskog kralja, kazuju da je često boravio na Vranduku. Nakon vjenčanja s Katarinom Kosačom, u pratnji punca Stjepana Vukčića, svoga brata Radivoja, koji se u spomen na one dvije godine kraljevanja sada potpisuje kao “Radivoje od Vranduka”, i cijelom svitom bosanskih plemenitaša, uputio se Tomaš s Milodražja pored Fojnice, gdje se zakleo Katarini na vjernost, odmah ovamo na Vranduk. Odavde 22. augusta 1446. godine piše on povelju sinovima Ivaniša Dragišića, sina Vukca Hrvatinića, kojem čuveni Hrvoje bijaše stric. Zagledan u modrikaste vode presavijene Bosne, kralj Tomaš diktira imena Ivaniševih sinova, i Pavla, i Marka, i Juraja, i potvrđuje im da će dok su živi uživati svu plemenitašku pravicu u gradu Ključu i Donji Kraji i u šezdeset sela u Mrinu, u Banjici, u Glažu, u Uskoplju, kao i njihov pokojni otac. Na kraju se zaklinje da im prava na darovane posjede ne može niko “poreći ni potvoriti ni na manje donesti ni za jednu neviru ni zgrnu kraljevstvu našemu, što ne bi bilo ogledano didom i Crkvom bosanskom i dobrim Bošnjanima”, a kada se sva vlastela izredala s potpisima, povelja je predana “gospodinu didu Miliju i didu kon dida u ruke crkvene”.
Uprkos vjernosti didu i Crkvi bosanskoj, Tomaš ne propušta priliku da i pod bedemima vrandučkim podigne katoličku bogomolju. Posvećuje je svetom Tomi, svome zaštitniku, dodvorava se franjevcima i milo mu je kada ga zovu kralj Toma i samo šuti kada mu uhode predoče pisma u kojima pišu Papi “kako se vjera bosanska topi kao vosak”. Njegova žena Katarina jutrom navlači crnu maramu i prekriva se širokom haljom kao kakva redovnica i obilazi okolne kuće, posvud sadi utisak priležne i odane katolkinje. Svakodnevno korača do manastira i daruje franjevce srebrom.
Uvečer, osluškujući nespokojno talasanje Bosne prisiljene da se oko Vranduka savija u luk i zlokobno lajanje dalekih pasa puno pogubnog predskazanja, muti rastvore koje joj donose usorske vidarice i spravlja napitak koji će napokon donijeti san na oči njenog muža. Zatim ga do duboko u noć miluje i tješi ga, govoreći mu riječi u koje više ni sama ne vjeruje, da je kruna na putu iz Rima i da ne postoji obećanje koje Papa nije ispunio. Na kraju uspava samu sebe. Tomaš se iskrada iz njenog krila, izlazi na bedeme i gleda zašiljene crne krovove što se redaju od rijeke uz brdo i stapaju se s krovom njegove crkve koji čađ još nije ogaravila. Doimlju mu se zlokobni i razmišlja kako bi sve te kuće trebalo porušiti jednom zasvagda.
Četiri i po stoljeća kasnije, na isti način, ali sa suprotne strane, ti zlokobni krovovi bit će obuhvaćeni pogledom mađarskog putopisca Janosa Asbotha, s jedinom razlikom: umjesto zvonika Tomaševe crkve, nebo nad Vrandukom para munara Careve džamije. One mrazne novembarske zore kada se iz Bosanskog Broda, kao pratilac Benjamina Kallaya, zaputio vozom za Sarajevo, njemu se Vranduk ukazao kao prikazanje, kao istinski opasno mjesto, a tvrđava je začandrkala u njegovoj svijesti kao mišolovka nad uzanim putem uklesanim u stijenje.
Ovako je to Janoš opisao u knjizi Bosna i Hercegovina – putopisne slike i studije: “Tek kod Maglaja sviće zora ‘krvava spomena’, a već kod Vranduka ukazuje nam se divlja romantika Bosne u svojoj punoj raskoši: izrazito crne drvenjare koje se penju uz stijenje s one strane ušumjele Bosne, sa svojim prizemljima koja služe kao štale i izbočenim spratovima nalik doksatima, i ti bastioni i kule stare kamene turske utvrde, koja svojim ruševinama prkosi vremenu – mišolovka na putu usječenom u strmo stijenje koji vodi kroz silne kapije od kamena – djeluju kao istinski opasno mjesto.” Tad još nije znao da u kazamatima te utvrde već desetljećima truhnu ljudi koji su pokušali razmišljati vlastitom glavom i da su ih, uslijed historijskih prevrtanja, svi zaboravili.