Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća napadač Fadil Vokrri (Podujevo, Jugoslavija; 1960.-2018.) nominiran je za najboljeg igrača bivše Jugoslavije. Prištinski nacionalni stadion, na kojem večeras igraju Španija i Kosovo. nosi njegovo ime. Vokrri je preminuo u 57. godini života, bio je žrtva srčanog udara.
Nemoguće je odvojiti fudbal na Kosovu od lika čovjeka kojeg su zvali kosovski Maradona. Kao predsjednik Fudbalskog saveza Kosova, 2016. je uspio u nakani da ih priznaju FIFA i UEFA te je tako Kosovo dobilo pravo učestvovanja u međunarodnim takmičenjima. “Nakon proglašenja nezavisnosti, to je bio najvažniji trenutak za našu mladu zemlju. Moj je otac vrijedno radio za to. Fudbal je bio njegov život i želio je promovirati državu kroz igru, napraviti projekat za mlade“, kazao je njegov sin Gramoz Vokrri.
Otac mu je nacionalni simbol, i dalje svakodnevni protagonist razgovora pripadnika mnogih generacija koje ga se sjećaju kako igra u dresu Prištine sa brojem devet na leđima, govore najmlađima da ih je svake nedjelje tjerao da zaborave na teškoće kroz koje su prolazili, uključujući i glad. "Kada ekipa poput Španije sa svim njenim zvijezdama dođe igrati na našem stadionu to je san koji čini sretnim sve stanovnike Kosova", kazao je Gramoz.
Kao igrač, među podvizima koje je Vokrri napravio sa Prištinom je i pobjeda protiv Crvene Zvezde u Beogradu na njihovom stadionu. U to je vrijeme to bila prekretnica za kosovski fudbal. “Mislim da su ljudi voljeli mog oca jer je stadion bio jedino mjesto gdje su se mogli osjećati Albancima. Voljeli su ga zbog nečeg većeg od fudbala“, kaže njegov sin.
Prije i za vrijeme sukoba sa Srbijom, fudbal je bio simbol otpora kosovskog stanovništva. Srpske vlasti činile su sve kako bi spriječile stanovnike Kosova da ga igraju. Igra na ulici ili na nekom tajnom mjestu bila je način pobune i jačanja nacionalnog osjećaja.
Uz glavni ulaz na stadion nalazi se kip kojim je odata počast Vokrriju. Svečano je postavljen 23. jula, na dan Vokrrijevog rođendana, uz državne počasti. Premijer Albin Kurti u svom je govoru objasnio pozu koju je kipar odlučio ovjekovječiti.
Nakon Prištine otišao je u beogradski Partizan s kojim je osvojio ligu a 12 je puta nastupio za reprezentaciju Jugoslavije u generaciji sa Hadžibegićem, Katanecom ili braćom Vujović. "Kada je pozvan u reprezentaciju pokazao je da je fudbal moćniji od politike ili etničkih pitanja", kaže njegov sin.
Vokrrijeva slava prešla je granice Jugoslavije i odvela ga prvo u turski Fenerbahçe, a zatim u francuski Nimes. "Oca su impresionirali turski navijači, ali i to što igrači svih nacionalnosti i kultura tamo nisu imali nikakvih problema“, nastavlja Gramoz Vokrri. Pratio ga je i torinski Juventus, ali do transfera nije nikada došlo.
Nakon prestanka igračke karijere u Francuskoj, nakon rata između Kosova i Srbije, Vokrri se vratio u Prištinu. “Vratio se raditi za mlade, ponosan sam na ono što je napravio, ali sada moramo stvoriti više igrača. Budućnost nam je jako važna. Kada imamo loše rezultate, onda naši mlađi igrači radije igraju za Švicarsku ili Njemačku ”, zaključuje sin igrača koji je živio da ostvari svoj najveći san, da vidi Kosovo kako se na svom stadionu takmiči sa jednom od najvećih reprezentacija svijeta.