Druga je godina rata. Maj broji posljednje dane. Jutros su se navukli sivi oblaci kao da je jesen. Možda će kiša. Nema struje. Izbjeglički dani u Kalesiji, malom selu na lijevoj strani Krivaje, uklještenom između Konjuha i Zvijezde. Na jedanaestom kilometru riječnog toka. Na jedanaestom kilometru od Olova. Od ratne zone. Od mjesta, od tačke gdje je zaustavljena velikosrpska zločinačka neman. Ona u čije je ime protjerano, popaljeno, pobijeno, odvedeno u logore, mučilišta, kazamate, većinsko bošnjačko stanovništvo Zvornika, Vlasenice, Bratunca...

“ETNIČKO ČIŠĆENJE” – ANTICIVILIZACIJSKI TERMIN

Sve je od Drine do Krivaje okupirano. Ondje gdje je nasilno uspostavljena srpska vlast nema više Bošnjaka... Nema ni Hrvata, ni Albanaca... Provodi se fašistički koncept, srpska zemlja, srpska voda, srpski zrak... Nema mjesta niti milosti za druge i drugačije.

Čuo sam prvi put u prilogu neke strane televizije – nisam siguran je li to bio CNN ili BBC, a što je preuzeto na RTV BiH – izraz “ethnic cleansing”. Prevedeno je na bosanski jezik kao “etničko čišćenje”. Neko je skovao tamo na Zapadu tu jezičku sintagmu, tako dvosmislenu i uvredljivu. Šta se to čisti i ko se to čisti?!? Čisti se prljavština, nečistoća, korov... Čistiti se može od štetočina, parazita, nekog stranog tijela... Već postoje izrazi: zločin, ratni zločin, zločin protiv čovječnosti, urbicid, kulturocid, fašizam, holokaust, genocid... Zašto bi za bosanske muslimane, za Bošnjake, jedan autohtoni evropski narod bila smišljena, plasirana, rabljena takva jedna jezička kovanica?!? Je li to poruka da za nas nema mjesta u Evropi?!?

Imao sam potrebu u ovim sivim, tmurnim danima, kada se smjenjuju loše i lošije vijesti, zapisati, dati oduška gorčini koju sam osjećao... Ovih je dana u Banjoj Luci srušena džamija Ferhadija. U noći. Hinjski. Planski. Sistematično. Mnogo je eksploziva moralo biti dovučeno. Građevinskih mašina. Valja ukloniti sve tragove, potpuno redizajnirati, rekonfigurirati izgled gradova, sela, naselja, baš kako je uređeno i diljem Srbije prije stotinu godinu. Ima li danas u historijskim čitankama makar pasus, ima li barem jedan spomenik materijalne kulture, ima li gdje zapisano da je Užice nekada bilo većinski muslimanski grad? Zato je potrebno uništiti spomenike materijalne kulture. Kako da opstane laž, legenda, mitologija, gdje da se posije ta klica zla ako se prethodno ne sruši, spali, izmjesti sve što se ne uklapa u projektirani narativ, fabriciranu neku novu “istinu”...?!

Uporno se nameće teza da smo Turci, narod koji nije autohton na ovim prostorima, koji samim tim nema pravo na teritorij ili, u nešto blažoj varijanti, da smo “poturice“. Dakle, dat nam je nekakav prividan izbor, ili otići odavde na ovaj ili onaj način ili se vratiti u “pradedovsku veru”. Srbija se od nezavisnosti do današnjih dana širi, teritorijalno uvećava na račun drugih, uvijek i iznova izigravajući žrtvu... Činjenica je da se Albanci, Bošnjaci, Mađari, Hrvati i druge manjine masovno iseljavaju iz Miloševiće Srbije.

Oko jedanaest sati počelo se razvedravati. Uskoro nije bilo traga oblacima. Već sam bio navikao na ove promjene. Da sam slikar, mogao bih, iz motiva, u jednom danu naslikati barem tri godišnja doba. Sada je odjednom sunčano. Sunce vreba, mami napolje, na druženje, na igru, na razgovor...

KAKO IZ POBJEDE OTIĆI U PORAZ BEZ SUVIŠNOG ZAŠTO

Još nema struje. Otići ću do Krivaje ili na koš. Dino K. s Karagina Polja, sada u izbjeglištvu u Kalesiji, donio je obruč i tablu odnekud. Možemo igrati košarke. Doduše, samo kada je dovoljno suho. Nema betona “ni za lijeka”. Kada bismo mogli “odrezati” dio poligona u Olovu i prenijeti ga ovdje na slobodnu teritoriju, gdje je sigurno, gdje ne puca, gdje se nije na vidiku, na puškometu.

Težak je ovo teren. Dijelom iskrčena šuma, nasuta tucanikom. Ustvari, trebao je biti put, ali se iz nekog razloga odustalo, tako da je i s jedne i s druge strane ta nedovršena cesta, koja ne vodi nigdje, proširena kako bi se dobio kakav-takav polukrug. Čak su sitnom pilotom iscrtani linija 6,25 m i aut-linije. Na selima se uglavnom igra fudbal. Nas nekoliko koji smo rasli u Olovu, ondje gdje ima zgrada, betona, odrastali smo uz košarkaške table i obruče. Živjelo se za utakmice reprezentacije, ali i klubova koji su tih godina osvajali evropske titule: “Jugoplastika”, “Partizan”, “Cibona”... Prije svih sarajevska “Bosna”. Daidža je imao grb “Bosne” u autu. I sam je igrao košarku, na poziciji krila, u lokalnom timu dugo vremena.

Na košarkaškom igralištu već su bili Dino i njegov brat Jasmin. Došao je i Nermin zvani Pega, mladi košarkaš prijeratne KK “Stupčanice”, kao i Sabahudin B. Igrali su basketa dva na dva, braća Karagić protiv Pege i Sabahudina. “A-aaaaaaaaaaaaaaa”, vrisnuo je Sabahudin nedugo nakon što su krenuli igrati. Pri jednom prodoru nezgodno je doskočio. Pao je na tlo i držao se za skočni zglob. Priletjeli su i ostali igrači. Skinuli su mu patiku, a potom čarapu s desne noge. Već se stvorio otok. “Ne valja. Morat ćeš hitno kući. Donijet ću ti elastični zavoj. Sigurno ga Nerma negdje ima. Možeš li sam otići ili ti treba neko od nas?”, reče Pega, kao najveći autoritet na terenu, neko ko je vidio na desetine ovakvih i sličnih povreda. Sabahudin je jedva ustao s vidljivom grimasom... Mogla se jasno iscrtati bol na njegovom licu. Odgegao se na jednoj nozi prema kući u kojoj je stanovao.

“A ti, šta čekaš”, obrati mi se Pega, “ulazi ako hoćeš da igraš!” Dino je bio za glavu viši, u dobi od šesnaest godina, stariji od mene četiri, dok su Pega i Jasko bili devet godina stariji. Upravo su se vratili s vojne obuke. Vojni rok, obuka, za razliku od one u JNA, koja je trajala čitavu godinu, skraćena je na tri mjeseca. Toliko je minimalno potrebno da se nauči osnovno o oružju, o ratovanju... Zatim se regruti šalju na front. U dobi od 18, 19, 20 ili koju godinu više ako je neko i studirao nakon završetka srednje škole. Tako diktira vrijeme. Rat je. Valja sve upregnuti, upogoniti, i ljude i resurse, kako bi se odbranilo, kako bi se preživjelo, kako bi se živjelo životom dostojnim čovjeka. Sloboda je poput zraka, bez istaknute cijene, a vrijednost joj je neprocjenjiva.

DOVOLJAN JE BIO SAMO JEDAN NJEN POGLED

Pega je suvereno vladao terenom. Znao je proigrati, uvježbao je dvije-tri finte ispod koša, imao je odličan šut. Rođeni tricaš. Dovoljno je bilo izvoditi lopte i mahati rukom Dini ispred očiju. Vodimo. Rezultat je 16:8. Još pet koševa do pobjede. Oko igrališta počela su se pojavljivati djeca, potom odrasliji. Došle su i djevojčice. U nekom momentu opazio sam Aneru. Bio je to okidač. Umjesto “uloge dodavača lopte”, namjerno sam Pegu pogodio u koljeno. Lopta se odbila, našavši se meni u rukama, šutirao sam i pogodio. Suigrač me samo čudno pogledao. Pokušao sam to ponovo napraviti i sljedeći put, ali je lopta završila kod Dine, koji je dodao Jasku, a Jasko ju je potom ubacio u koš, izvan linije 6,25 m. Potom su uslijedila tri-četiri vezana napada. Topila se naša prednost. Počeli smo i gubiti. Rezultat je glasio 20:17 u korist braće Karagić. “I koji ti je klinac?! Samo trebaš dodati loptu!”, prekoravao me je vidno nervozni Pega. Uspio je ubaciti trojku. Potom je bio izblokiran kod rezultata 20:19, lopta se odbila do mene. “Preuzeo sam odgovornost”, napravio dvokorak i promašio! Dino je to znao iskoristiti za konačnih 21:19.

Na brežuljčiću iznad igrališta, nekoj vrsti tribine, kada su se svi razišli, ostala je stajati Anera. “Ćao. Moram ti vratiti kasete. Nisam ih uspio preslušati. Nije bilo struje. No, svejedno, rekao sam da ću ih zadržati dva-tri dana”, otpočeo sam razgovor. “I, Kukoč, što ćemo sad”, upita me Anera. “Otkud znaš da mi je košarkaški uzor Kukoč?”, odgovorih kontrapitanjem. “Hm, rekao si mi prošli put. Kukoč u košarci. Prosinečki u fudbalu. Dvije sedmice”, reče Anera. “Ne mogu se sjetiti o čemu smo razgovarali, osim da sam pričao i pričao... O svemu pomalo. Tako to radim kada sam nervozan”, ugrizoh se za jezik i stidljivo je pogledah... Osjetih da sam pocrvenio u licu. “Čega se još sjećaš što sam još mogao reći a da zvuči glupavo”, upitah. Pričao si o... Jesam trebala ponijeti diktafon?”, reče Anera. “Ti to mene zezaš, a”, upitah je. “Malo. Nego trebam donijeti banjske vode, hoćeš li sa mnom?”, upita me.

Šetali smo prema banji, malom izvoru termalne vode, možda nepuni kilometar od sela, u smjeru Soluna. Pričali smo ponovno o svemu pomalo, razumjeli se i kad smo šutjeli. Bjesnio je rat. Vojnici su prolazili ka frontu. Pješice. Tek poneki noseći oružje. Gledao sam Aneru i ona se ogledala u mojim očima... Sve je bilo nekako življe, toplije, interesantnije uz njen glas, njen topli pogled... Odvažio sam se i uhvatio je za ruku, u trenutku dok smo skretali ka izvoru, kada sam bio siguran da nas niko neće vidjeti. Znojili su mi se dlanovi, strujala je neka nova meni dotad nepoznata energija kroz ruku... Činilo se kad da ću poletjeti poput goluba, samo je bilo bitno i da je golubica tu...

Rat, izbjeglištvo, stradanje, pomjeranje, neimaština, neizvjesnost, sve je palo u drugi plan, sve je bilo nevažno, nebitno i daleko, dovoljan je bio samo jedan njen pogled i čitav svijet je bio moj.