“Pobjeda ima mnogo očeva, a poraz je uvijek siroče”, rekao je John F. Kennedy preuzimajući odgovornost za debakl CIA operacije u kubanskom Zaljevu svinja. Od kada je prošle jeseni izgubio rat s Azerbejdžanom, koji je sam izazvao, armenski premijer Nikol Pashinyan pokušava nekome uvaliti to siroče. Neuspješno. Zapravo, mnogi su se pitali koliko će još biti u stanju da ostane na vlasti s obzirom na uporne demonstracije protiv njega i protiv primirja s Azerbejdžanom koje je bio primoran potpisati. Činjenica da je od 17 (sedamnaest) opozicionih partija koje organiziraju te proteste samo jedna parlamentarna vjerovatno objašnjava njegovu trajnost.

Pashinyanova popularnost svakako je pala u odnosu na onu kojom je dobio vanredne izbore u decembru 2018, nakon što je svoj izbor za premijera od strane parlamenta izboksao tog proljeća na ulici, a koja je bila 70 posto. Međutim, po posljednjim ispitivanjima javnog mnijenja, na koje se poziva Euronews, on još uživa podršku od 45 posto, što nije malo. (Sljedeći je Armen Sargsyan, predsjednik republike s 32,5 posto, a za njim Gagik Tsarukyan, lider najveće opozicione parlamentarne partije, s 30 posto podrške.)

Drugim riječima, Nikol Pashinyan manje je nepopularan od drugih političkih igrača u Armeniji.

Ti protesti protiv Pashinyana brzo su postali business as usual, te nevrijedni izvještavanja van Armenije. S obzirom na to da je opozicija podijeljena oko pitanja prijevremenih izbora – upravo zbog Pashinyanove najmanje nepopularnosti – Nikol je mogao da ignorira pozive na ostavku vjerovatno do sljedećih regularnih izbora. Međutim, želja da spere odgovornost za gubitak rata i da se opere od kritike za nesposobnost kako ga je vodio (i izgubio) dovela je do krize za koju još ne znamo kako će se završiti, ali ja ne bih zadržavao dah u očekivanju da Pashinyan uskoro padne s vlasti.

U intervjuu na lokalnoj televiziji 23. februara, više odgovarajući na kritike bivšeg predsjednika republike Serzha Sargsyana izrečene nedjelju prije toga, kojima je, uzgred, Sargsyan otvoreno zagovarao ratne zločine, o tome kako ruske balističke rakete dugog dometa “Iskender” nisu adekvatno korištene u ratu, Pashinyan je praktično rekao da su te rakete bile ćorci, odnosno da nisu eksplodirale, odnosno da je možda svega 10 posto eksplodiralo.

Kada ga je intervjuer Nver Mnatsakanyan upitao da li je to zaista tako, premijer Armenije je rekao: “Ne znam... možda je to oružje iz osamdesetih.” Reći “ne znam” da li je tačno ono što sam tvrdio prije dvije i po sekunde direktno je stupidno, a opaska o “osamdesetim” trebala je biti (ne)duhovita žaoka upućena Sargsyanu, koji je svojevremeno izjavio da se prethodni rat s Azerbejdžanom 2016. vodio sovjetskim oružjem iz tog perioda.

Elem, Pashinyan (inače velika drama queen) je ovom izjavom uspio uvrijediti kako vlastitu vojsku, tako i ruske proizvođače oružja (i šire). Vjerovatno bi se cijela stvar završila na ljutnji ruskih vojnih analitičara – Komsomolskaja Pravda, odnosno njen vojni analitičar Viktor Baranets je koliko sljedećeg dana objavio tekst Ne ismijavajte našeg Iskandera, gospodine Pashinyan! – da se zamjenik načelnika armenskog generalštaba nije (s pravom) sprdao s premijerom i njegovom izjavom o raketnom sistemu. Nadobudni premijer mu je promptno uručio otkaz. Preko Facebooka (fun fact: Nikol Pashinyan spomenut je na listi top 10 svjetskih lidera za 2019. godinu s najviše interakcija na Facebooku).

Također preko Facebooka, glasnogovornik Ministarstva odbrane Samvel Asatryan (na ličnom nalogu) objavio je apel premijeru da da ostavku, “potpisan” od gomile visokih oficira predvođenih načelnikom generalštaba Oružanih snaga Armenije generalpukovnikom Onikom Gasparyanom. Ovog puta Pashinyan je, sve vičući “pokušaj vojnog udara”, potpisao dekret kojim smjenjuje Gasparyana, a koji treba odobriti predsjednik Republike Armen Sargsyan. Ovaj to nije učinio nego ga je vratio premijeru s primjedbom da pravnici kažu da je dekret neustavan.

U subotu, 27. februara 2021, Pashinyan je ponovo poslao dekret (obavijestivši publiku, kako drugačije, preko Facebooka). Predsjednik ima tri dana da potpiše uredbu ili da se na nju žali Ustavnom sudu. U međuvremenu je premijer Armenije organizirao ono što najbolje umije – kontraproteste – i s megafonom u ruci predvodio miting podrške samom sebi. “Želite li prijevremene izbore”, upitao je gomilu. ”Ne, mi smo izabrali tebe,” uzvikivale su pristalice. “Želite li prijevremene izbore”, upitao je gomilu. ”Ne, mi smo izabrali tebe,” uzvikivale su pristalice. “Ako predsjednik ne potpiše (naredbu o smjeni Gasparyana), što to znači? Da se pridružuje puču? To je vrlo jednostavan izbor”, rekao je Pashinyan. “Zaboravite na predsjednika, sve ih pohapsite”, vikala je jedna starija žena iz gomile. A s druge strane. “Naša država je u rukama luđaka”, rekao je jedan od govornika, Ishkhan Saghatelyan iz Jermenske revolucionarne federacije – Dashnaktsutyun.

Iako je jedno opozicijsko skandiranje bilo “Jermenija bez Nikola”, Saghatelyan je rekao: “Mijenjamo to pojanje u ‘Jermenija bez Turčina’.” Mnogi iz gomile su prihvatili: “On je Turčin, on je Turčin.” Ove dvije crtice prenijete s Eurasianet.org svjedoče da ludila na obje strane ne nedostaje, a da Dashnaktsutyun nazove Pashinyana luđakom pravi je primjer one “rugao se lonac loncu, a oba su crna” (ili šuplja).

Naime, to je stranka manijakalne armenske dijaspore, koja (srećom) u Armeniji (više) ne može da preskoči cenzus od 5 posto. Iran, NATO i EU, svako na svoj način, apelirali su na mirno rješenje. Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan ocijenio je da je uključivanje vojske u politiku nedopustivo i da je Turska protiv svih vrsta vojnih udara. Ruski predsjednik razgovarao je 25. februara s Pashinyanom i apelirao da se održi red i mir u Armeniji, a situacija riješi prema zakonu. Činjenica da je do tog razgovora došlo govori puno i prilično se razlikuje od Putinove propagandne egzibicije tokom rata, kada je pred kamerama Pashinyanu tresnuo slušalicu. Kremlj je prethodno izdao saopćenje prema kojem to Rusija smatra armenskom unutrašnjom stvari.

Posredna podrška Pashinyanu došla je i iz Azerbejdžana. Predsjednik Ilham Aliyev upozorio je na revanšizam iz Jerevana i izrazio nadu da će armenske vlasti, uprkos aktuelnoj političkoj krizi, implementirati sporazum koji su Azerbejdžan, Armenija i Rusija postigli prošle godine. U suštini, to je ključna izjava koja objašnjava mnogo više nego što mnogi (naročito zapadni) mediji žele objasniti.

Opozicione stranke u Armeniji koje su se svrstale protiv premijera Pashinyana i sada pozdravile apel vojske željne su revanša i od početka kritiziraju sporazum o prekidu vatre s Azerbejdžanom i sugeriraju da će ga pokušati izmijeniti u korist Armenije. Nikome u regiji to ne odgovara.

Kao neko ko je bio svjedok jednog i po pokušaja puča u Republici Turskoj (kao polovinu pokušaja računam prijeteći memorandum koji je u noći 27/28. aprila 2007. bio postavljen na sajt turskog generalštaba) u zemlji s historijom ne samo pučeva nego i nezdrave količine miješanja vojske u politiku, ne mogu da se otmem utisku da je ovo u Jerevanu opereta. Da puč ima bilo kakvu podršku bilo kakvog relevantnog igrača, apel na Facebooku bio bi popraćen barem vožnjom tenkova po ulicama Jerevana.

No, nema nikakve indikacije da vojska čini bilo kakve korake da preuzme vlast. Riječ je o protestnom nepodređivanju, koje se nikako ne može pravdati, baš kao što se ne može pravdati pokušaj premijera da uvali isključivo vojsci ono siroče s početka teksta. Šta će donijeti pokušaji pronalaženja zajedničkog jezika predsjednika Armena Sarksyana, nemoguće je predvidjeti. Obično su izbori lijek u takvim situacijama, ali ovdje su upitni uvjeti pod kojima će svi pristati na njih.

Ono što se pouzdano može reći jeste da će svako rješenje ovog “unutrašnjeg pitanja” Armenije, kada je o regiji riječ, biti kao flaster na zjapeću ranu. Naime, riječ je o zemlji koja ne prihvata međunarodno priznate granice, ima teritorijalnih aspiracija ne samo prema Azerbejdžanu nego i prema Turskoj. Zemlji koja pod utjecajem dijaspore već trideset godina radi u korist svoje štete i uništava vlastitu sadašnjost i budućnost odbijanjem da se uklopi u regiju.

Koincidentalno, sve se ovo dešavalo u danima kada se obilježavala 29. godišnjica masakra u Hodžaliju (petak 26. februar) klanja žena, djece i staraca, kojeg se sramotno malo zemalja uopće sjeća.