„Ukrajinsko pitanje je suštinski demonstriralo tri za europski kontinent veoma bitne geopolitičke i geostrateške činjenice: 1. pokazalo je manjkavosti duboko birokratiziranog i nadasve podijeljenog političkog korpusa Europske unije, nevoljke priznati sebi da je energetski rob Ruske Federacije, 2. pokazalo je i da predsjednik SAD-a Joe Biden rješen ostati pri satusu quo u konfrontaciji s Ruskom Federacijom zauzet strateškom preorijentacijom na Pacifik i Kinu i 3. reinkarniralo je Brežnjevljevu doktrinu „ograničenog suvereniteta“ i intevrencija s ciljem očuvanja zajedničkih vrijednosti“, ističe u izjavi za Stav vojni analitičar i politolog Dean Džebić.

Kako kaže, "svaki od ovih faktora koji su nesumnjivo geopolitičke i geostrateške prirode, treba posmatrati partikularno uzimajući u obzir sve veze među njima. Europska unija kao arhidemon ruske javnosti i vanjske politike, neprekidno je vezana energetskom zavisnošću za Rusku Federaciju pri čemu treba istaći da je i ruska strana uvelike ovisna o doprinosima koje ostvaruje kroz tu vrstu trgovine s EU".

"Pored energetske zavisnosti, bitno je istaći da se gradacija rusofobije smanjuje od istočnih članica EU ka zapadnim pri čemu postoje frenetično isključivi stavovi kao u Poljskoj i poželjni i gotovo rusofilski stavovi u Mađarskoj. S druge strane administracija Joa Bidena je okupirana manevrima na Istoku i na neki način se odmiče od europskog pitanja i nevoljna je ući u snažniji klinč. Naravno svaka akcija ima svoju reakciju pa tako ovakav modus vivendi SAD i europskih partnera može samo dodatno osnažiti ambicije i zalaganja Francuske za strateškom autonomijom europske vojske okupljene oko iskljjulivo europskih država s ekskluzivitetom članica Europske unije. A s treće strane tog još uvijek diplomatskog i mirnodopskog fronta je Ruska Federacija s nekom modificiranom Brežnjevljevom doktrinom koja je sada Putinova doktrina ograničenog suvereniteta. Ovakvu strategiju možemo simplificirati kao odbranu i osvajanje prostora koje Rusija smatra svojom buffer zonom odnosno sanitarnim koridorom prema EU i NATO-u. Od Gruzije preko Ukrajine i Bjelorusije, Kremlj sebi osigurava stratešku dubinu koju je izgubio raspadom Sovjetskog Saveza i upravo zato traži povratak na hladnoratovsku konstelaciju snaga i teritorija. Na Balkanu, ukoliko bi Ruska Federacija uspješno osvojila teritorij koji je njenom vanjskopolitičkom agendom zacrtan, takav ishod bi mogao postati impetus separatističkim pokretima da oružanim putem ostvare svoje teritorijalne pretenzije“, navodi Džebić

Prema njegovim riječima, do oružanog sukoba može doći, a da pritom ne dođe do rata. Dakle, vojni sukob je izgledna opcija obzirom na činjenicu da je Vladimir Putin otišao predaleko da bi se sve završilo samo na pritisku i mjerenju strpljenja. Trenutno, ruska armija je detaširala najmanje tri kombinovane armije s punim spektrom izvođenja borbenih dejstava u svim rodovima kroz mrežno-centrično ratovanje integrisanih borbenih sistema. Prema rasporedu i kretanjima trupa, koncentraciji oklopno-mehanizovanih jedinica; invazija po širini i dubini fronta manje je izgledna unatoč ogromnom disparitetu snaga.

„Izglednija opcija ruske strane jeste upotreba balističkih i krstarećih raketa kratkog dometa po strateškim i taktičkim ciljevima, od komandnih mjesta do željezničkih, cestovnih i drugih prometnih komunikacija s ciljem paraliziranja. Nemogućnost odgovora na ruske sisteme kao što je balistička raketa kratkog dometa 9K720 Iskander ili balističkih raketa Kh-47M2 Kinžal, uz zagarantovanu uspješnost po ciljevima; mogli bi natjerati Kijev na pregovore. Ukoliko ta opcija asimetričnih udara ne bi dala rezultate, invazija s kopna, mora i vazduha s punim spektrom upotrebe ruske armije postala bi neizbježna. U slučaju invazije i oružanog sukoba visokog intenziteta, ruske snage bi za manje od tri mjeseca prodrle na rijeku Dnjepar i tu čizmom ostvarili rezultate koji bi za pregovaračkim stolom značile potpuni vojni poraz Ukrajine. Pri čemu treba istaći da prema koncentrciji snaga, ruska armija može krenuti u invaziju iz tri pravca: sjevernog (preko Bjelorusije), centralnog (s područja pod kontrolom proruskih separatista u Donbasu i Lugansku) i južnog (s Krima i preko Perekopske prevlake). Prije svega bitno je istaći da svaki vid komparacije vojne sile i moći između Ruske Federacije i Ukrajine izgleda u najmanju ruku neozbiljno s obzirom na ogroman disparitet, pri čemu se takvim vrstama komparacije samo potvrđuje ruski status vojne supersile. Ukrajinska armija, iako je prošla put reformi oružanih snaga od 2015. godine, uglavnom je u 80 posto svoje borbene tehnike ostala na istočnoeuropskoj odnosno sovjetskoj tehnici i tehnologiji. Njeni najnoviji kapaciteti su upravo američki protivoklopni sistemi Javelin koji bi u slučaju sukoba treba nadomjestiti disparitet u snazi oklopnih jedinica. U zraku apsolutna nadmoć je na strani ruske armije koja može s taktičkom lovačko-bombarderskom avijacijom kao i strateškom bombarderskom vrlo brzo zagospodariti ukrajinskim nebom. Ukrajinsko ratno zrakoplovstvo, unatoč ambicioznim programima obnove u velikom je povoju i može u operativnoj upotrebi računati na dvadesetak zrakoplova dok ruska strana ima preko 2.000 lovačko-bombarderskih aparata. Ukrajinska raketna artiljerija i njeni kapaciteti, najmanje pet puta su slabiji od ruskih pri čemu se vučna artiljerija ne može porediti kao ni samovozna ni po kvalitetu ni po kvantitetu“, navodi Džebić.

Uprkos vidljivoj nadmoći ruske vojske, Džebić kaže da i Ukrajina ima određene adute, a to su Bayraktar TB-2 letjelice koje su već u azerbejdžansko-armenskom sukobu pokazale svoju konkretnu moć.

„Ruska raketna artiljerija ima paletu lansera od 122 mm kakav je sistem BM-21 Grad pa do nevjerovatnih 300 mm kakav je sistem BM-30 Tornado-Smerch. Upravo bi raketna artiljerija, čiji broj jedinačnih aparata u ruskoj armiji broji više hiljada komada, imao ključnu ulogu u svim taktičkim i operativnim uspjesima jer bi zastrašujućom vatrenom moći anhilirao neprijateljevu živu silu i borbenu tehniku. Tenkovska snaga ruske armije broji više od 10.000 tenkova raznih varijacija pri čemu bi okosnicu imao osnovni tenk T-72B3 uz upotrebu tenkova T-90 MS i ostalih, s time da je bitno istaći da oba tipa imaju bogato borbeno iskustvo rata u Siriji, a posebno T-72. No da se ne bavimo klasičnim analizama konvencionalnih snaga bitno je istaći da u ovom sukobu upotreba nuklearnog oružja od strane Ruske Federacije nije izgledna dok Ukrajina i ne raspolaže ovim sredstvima kojih se odrekla raspadom SSSR-a. Ukrajinska prednost jesu turske bespilotne letjelice Bayraktar TB-2 sposobne velikom autonomijom leta taktičkim udarima zadati udarce ruskoj PVO, oklopnim snagama ali i komandnim mjestima ukoliko probiju rusku protivvazdušnu odbranu koja je metodično po dometima raspoređena u borbenom rasporedu. S druge strane mogućnost elektronskog ratovanja i ometanja cjelokupnog elektro-magnetnog spektra bi s sistemima Krasukha mogla stvoriti nepremostivu prednost za rusku stranu koja bi žičani sistem vojske, komunikacije- izbacila iz upotrebe. Zapravo najveći ukrajinski potencijal jeste karakter rata ukoliko bi došlo do ruske agresije koja bi mobilizirala naciju koja će do kraja godine nesumnjivo spavati u vojničkim čizmama“, zaključio je na kraju.