Demilitarizacija Bosne i Hercegovine bila bi najpovoljnije vanjskopolitičko i vojnopolitičko svrstavanje ukoliko, ali samo ukoliko bi BiH bila skandinavska zemlja, ili jedna od zemalja “Beneluxa”. Htjeli ili ne, bježali od toga ili se time ponosili, Balkan ima svoje zakonitosti neovisno o geopolitičkim i geografskim kovanicama tipa Zapadni Balkan ili Jugoistočna Evropa, s tim da postoje jasne distinkcije u terminološkom kontekstu te vrste imenovanja. Prošlog ljeta imao sam priliku razgovarati s brigadirom Mirsadom Selmanovićem, inače načelnikom štaba 5. korpusa ARBiH, koji mi je pričao o ponudama UN-ovih “mirotvoraca” 1994. godine o demilitarizaciji “bihaćkog džepa”. Kaže mi Selmanović: “Glatko smo to odbili, a bili bismo Srebrenica prije Srebrenice.” S druge strane, iz Ambasade Ruske Federacije u Bosni i Hercegovini sve su glasniji u podršci vojne neutralnosti BiH, koja je postala gotovo pa bojni poklič iz diplomatsko-konzularnog predstavništva Ruske Federacije.
Međutim, pitanje na koje bismo rado čuli odgovor od ruskih zvaničnika, a u domenu propagiranja bosanskohercegovačke vojne neutralnosti, jeste: Da li je to ona vojna neutralnost pribaltičkih republika SSSR-a ili je to možda vojna neutralnost po modelu Ukrajine, Gruzije i sličnih avantura putem kojih je krenula sovjetska soldateska četrdesetih, ali i devedesetih godina? Koncept vojne neutralnosti poražen je još u Prvom svjetskom ratu napadom na Belgiju, a o kršenju neutralnosti u Drugom svjetskom ratu da i ne govorimo. Svjetski najrecentniji autor iz epohe hladnog rata, profesor s Harvarda i Yalea, Odd Arne Westad opisuje kako su Norvežani prošli put od višestoljetne neutralnosti čvrsto podržali NATO i pristupili mu. U svojoj knjizi Povijest Hladnog rata citira norveškog predstavnika na međunarodnom formu, koji na upit o razlozima Norveške da pristupi NATO-u kaže: “Naučili smo lekciju iz 1940. godine i ne želimo da nam se ikada ponovi.” Da obnovimo gradivo iz historije za pacifiste i filantrope, 1940. godine Nijemci pokreću operaciju “Weserübung”, čiji je cilj zauzimanje neutralne Norveške. Svevremenska je laž da se iz historije uči, ali ako već ne učimo, onda pokušajmo djelovati preventivno i blagovremeno.
KREMALJSKE PRIČE ZA LAKU NOĆ
U kolumni za sarajevsko Oslobođenje ruski ambasador NJ. E. Igor Kalabuhov pisao je o labilnosti NATO-a, pri čemu je proizvoljno i partikularno izdvajao primjere zemalja s neriješenim internim problemima, a pri čemu je naravno nezaobilazan Brexit i grčko-turski sukob, koji je u inerciji već odavno. Njegova ekselencija nije upoznata s činjenicom da čitav niz zemalja ima ugovore sa Sjevernoatlantskim paktom iako nisu formalne članice. Primjera radi, iako je De Golova Francuska unilateralno 1967. godine napustila pakt, ostvaren je dogovor u tajnim pregovorima kako bi se osigurala francuska pomoć u slučaju da Sovjetski Savez krene u rat. Međutim, u kontekstu ruske diplomatije, treba imati na umu određene, gotovo pa aksiološke determinante ruskog nastupanja. U pravilu, ruski ministri vanjskih poslova imaju duge mandate od Molotova, Šepilova, Gromika, Ševardnadzea, pa do u Sarajevu odbijenog Lavrova. Ruska diplomatija baštini sve manire sovjetske diplomatije koja je vrlo ceremonijalna, ali i nedovoljno fleksibilna, pri čemu je Andrej Gromiko ostao zapamćen kao “gospodin Njet”, zbog konzistentnog glasanja protiv u Ujedinjenim narodima. Nastup NJ. E. Kalabuhova treba shvatiti kao nastavak Hruščovljeve škole diplomatije. Naime, Hruščov je svojim tvrdolinijaškim kolegama objašnjavao kako s integriranom Zapadnom Evropom treba igrati taktikom “rezanja salame”. Dakle postupno, periodično i veoma pedantno kidati komad po komad, članicu po članicu i sve dok se ne pronađu prijatelji spremni okrenuti leđa Bruxellesu. I zaista, Hruščov je prijatelja pronašao u razdražljivom De Golu, koji je zbog američke supremacije i francuske kolonijalne dekadencije odlučio povući Francusku iz NATO-a. Da se ništa nije promijenilo, dokazuju nam primjeri populističkih mogula u Evropi, od kojih je najegzemplarniji Viktor Orban,koji bi rado da američku cigaretu pripali ruskim upaljačem.
Prema tome, Rusija kao nasljednik svog stoljetnog panstraha od zapadnog susjedstva mora osnaživati marionetske vlade u zemljama na granicama. To je ta ruska strategija duboke bitke i razmjene prostora za vrijeme s ogromnom manevarskom i strateškom dubinom. Međutim, svijet kakav je bio po mjeri Kremlja umro je 31. decembra 1991. godine nestankom Sovjetskog Saveza, a haos koji im je u amanet ostavio Gorbačov čak i danas osjećaju. Nema više bijednih pribaltičkih zemalja, koje su gurnute uz zid prisiljene prigrliti Moskvu, nema više Poljaka koji strahuju od prodora s Istoka kojem bi se morale same oduprijeti. Nema odavno ni Čaušeskuove Rumunije koju bi se moglo korumpirati, jednostavno, ostvarena je fronta Sjevernoatlantskog pakta. Ne kažem bez razloga fronta, dokaz tome jeste i naziv operacije strateškog razmještaja jedinica NATO-a u Poljskoj, Estoniji, Litvi i Latviji. Operacija “Enhanced Forward Presence” (engl. ojačano prisustvo na prednjem kraju) označava riješenost da se zaokruži jedna snažna fronta na istoku. Jednostavno, današnja Rusija uveliko plaća lahkovjernost i popustljivost Gorbačova, koji je gotovo dječački naivno povjerovao Reganovom usmenom obećanju da se zemlje potpisnice Varšavskog ugovora neće integrirati u NATO. I to je zapravo jedini grijeh Ukrajine i Gruzije, dvije suverene države koje su konsolidaciju proatlantističkih stavova skupo platile. Gruzija je itekako bila spremna razgovarati sa Sjevernoatlantskim paktom kao i s Ukrajinom, ali je zbog toga aktiviran plan destabilizacije ovih zemalja kako bi ih se trajno odstranilo.
ZAŠTO RUSIJA ŽELI VOJNO NEUTRALNU BiH?
Ruske pretenzije u Bosni i Hercegovini odavno su demaskirane, i to je olakšavajuća okolnost. Od stručne javnosti i kolega analitičara u BiH pa sve do akademske zajednice nema dvojbe u zlonamjernost ruske vanjskopolitičke agende spram BiH, ali odgovor na pitanje zašto iziskuje širu elaboraciju. Ruski je interes ukrajinizirati bosanskohercegovačku dnevnopolitičku zbilju, kreirajući tabor secesionista kojima su tobož ugrožena prava i kojima je valjda legitimno pomoći sredstvima hibridnog ratovanja. U tom kontekstu, zapažena je sve izraženija prisutnost raznih udruženja koji pod egidom nevladinih organizacija krstare entitetom Republika srpska. Putin je svjestan da je ukrajinskom krizom za dugo vremena otkinuo komad zapadne dominacije i njemu je na neki način Ukrajina posljednji neruski bastion, barem u dijelu kojim kontroliraju secesionisti na istoku Ukrajine. Svom partneru Aleksandru Vučiću on želi pružiti sličan geopolitički etalon po kojem bi se BiH držala u raspamećenom stanju, nesposobna da se adekvatno vojno-politički integrira u NATO i EU. Pretpostavimo da je Ukrajina pristupila u NATO prije ruske intervencije, šta bi to značilo? To bi značilo da je ruska granica na zapadu, granica s NATO snagama od Baltika do Crnog mora. Takav položaj bio bi u historiji Rusije bez presedana jer bi ruska vojska na zapadnoj granici Rusije zapravo branila sebe kao nikad prije. Dosad, u prva dva svjetska rata Rusija se branila na neruskim teritorijama, dalje, i sam SSSR je pružao snažnu stratešku dubinu Rusiji. A sad, pretpostavimo da je BiH pristupila NATO-u, po istoj bi matrici i Srbija bila zaokružena u potpunosti, međutim, srbijansku vojnu neutralnost demaskiraju snažni javni i tajni akti kojima se bore da BiH ne pristupi NATO-u. Pitanje je zašto jedna vojno neutralna država tako revnosno ne želi u susjedstvu imati zemlje članice nekog vojno-političkog pakta.
Recimo, najstarija vojna neutralnost u Evropi jeste ona koju baštini Švicarska (od 1815. je Švicarskoj priznata vojna neutralnost, a ovjerena je i Versajskim sporazumom), koja je okružena zemljama NATO saveza bez da je ikada u međunarodnim odnosima sporila pravo zemalja susjeda da samostalno donose odluke u vanjskoj politici. Također, javnosti su manje poznate i ruske opstrukcije za modernizaciju i remont Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, koje su, po mišljenju Kremlja, dodatak koji nije pretpostavljen Općim okvirnim sporazumom za mir u BiH.
Nije predviđeno ni hibridno ratovanje Srbije i Rusije protiv BiH Dejtonskim sporazumom pa se svejedno provodi. Povrh svega, Ministarstvo odbrane BiH ne može izvršiti remont helikoptera Mi-8 sovjetske proizvodnje bez saglasnosti Rusije kao zemlje. Dakle, ti prijeko potrebni transportni helikopteri, koji su najsposobniji za borbu protiv požara, ne mogu se remontirati kako bi im se produžio radni vijek i resurs bez dozvole Rusije čak ni u trećim zemljama. Indikativno, Hrvatska je dobila dozvolu za remont naprednije verzije transportnog helikoptera Mi-171sh. Svakako treba imati na umu i prisustvo Rusije kao stalne članice Vijeća sigurnosti te sve notornije znakove da će ruski veto blokirati produljenje mandata trupama EUFOR-a u BiH.
MNOGO NERIJEŠENIH RAČUNA
Rješenje je ozbiljna platforma za saradnju između države Bosne i Hercegovine i Ruske Federacije bez partikularnih odnosa s entitetima izvan okvira Općeg okvirnog sporazuma za mir. Posmatrano s aspekta povijesti odnosa dvije države, od međunarodnog priznanja BiH do danas Rusija djeluje kao da se nikada nije pomirila s činjenicom da je BiH suverena država i u tom je kontekstu njena diplomatsko-konzularna prisutnost u BiH više ceremonijalne i deklarativne prirode. Također, valja podsjetiti da je sovjetski generalitet na čelu s maršalom Jazovom blagoslovio vojni udar koji je pripremala JNA, pri čemu bi nezavisnosti Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine bile dovedene u najteže moguće okolnosti. S obzirom na to da se Nj. E. često voli reminiscencijom o ratu u BiH služiti, treba ga podsjetiti na pitanje ruskih plaćenika i dobrovoljaca u toku agresije na BiH. Na mnoga pitanja Nj. E. nema odgovor, jedno od njih je svakako i pitanja državljana BiH srpske nacionalnosti koji su se borili na strani proruskih separatista u Ukrajini.
Vaša ekselencijo, planirate li u doglednom vremenu u ime dobre volje i iz pijeteta prema žrtvama grada Sarajeva nekad javno osuditi šenlučenje doajena književnosti ruske desnice Eduarda Limonova? Sigurni smo da on tih dana nije bio tu kao građanin i državljanin Burkine Faso već je kao državljanin Ruske Federacije zasipao rafalima grad Sarajevo. Čudi nas takav način jer, ako ništa, barem Rusi znaju kako je braniti opkoljeni, iznureni i uništeni grad, iako su branili Lenjingrad 872 dana od fašističkih ubica, a mi smo Sarajevo branili 1.425 dana od zlikovaca sličnog profila.
