Buran život koji je iza njega, sabijen u 58 godina, Savo Milošević sagledava svijetla obraza, izdvajajući mnoge detalje kojima se ponosi. Jedan posebno ističe: borac je Armije Republike Bosne i Hercegovine, ali uz ovaj detalj nadovezuje se još jedan.

„Čast mi je što sam pripadnik 705. slavne jajačke brigade, koja je, zajedno s drugim jedinicama, ovih dana oslobodila Vlašić. Čast mi je što sam saborac jednom Aliji Ćosiću, komandantu bataljona u mojoj brigadi, koji je s još četrnaestoricom naših momaka podigao i istakao zastavu s ljiljanima na toranj releja na Opaljeniku, na vrhu Vlašića. Ta planina bila je prava tvrđava, strateško mjesto od kapitalnog značaja, ali sad je konačno slobodna, u našim rukama. Naravno da sam sretan zbog toga, presretan. Jer, oslobađanje Vlašića za mene znači da sam jednom nogom u svojoj kući“, govorio je Milošević novinaru Oslobođenja Draganu Stanojloviću te, sada već davne, 1995. godine.

Ovaj čovjek čila duha, ali pomalo umorna izgleda, rođen je u Šipovu 1937. godine. Sav svoj radni i životni vijek proveo je u Jajcu. Bio je profesionalni vozač u više firmi (Tri sam kontinenta prošao!), a uoči samoga rata vozio je Nikolu Stevanića, direktora autotransportnog preduzeća „Vrbas“, iz Jajca. „Ja sam danas gdje jesam i ovo što jesam, a moj direktor sada je velika fora u Karadžićevoj nakazi od države. Čujem i da je postao četnički vojvoda“, kaže Savo.

Onih burnih proljetnih dana 1992. u Jajcu i okolini formirane su mnoge vojske. „Bilo ih je stvarno svakakvih, ali ja sam među njima tražio narodnu vojsku. Prepoznao sam je u Armiji BiH i pristupio sam joj od prvog dana.“ Savo Milošević momački nosi teret godina i burnog života. Živo pamti i prošli rat, u kome je, osim njega i jednog bliskog mu rođaka, od fašističke ruke stradala kompletna familija Miloševića. O sebi u ovom ratu malo govori. Kaže da nije najstariji u svojoj brigadi (Mislim da su Muhidin Kapidžić i Hasan Salahović stariji od mene.) Upozorava me da u novinama ne pravim od njega „nikakvog heroja“.

„Volio bih da dođete u moju brigadu pa da vas upoznam s herojima. Većina njih mogu mi biti djeca. Šta djeca, i više od toga, toliko su mladi, ali meni je čast što sam rame uz rame s takvim ljudima. Paze me i poštuju kao rođenog oca.“ Savo stidljivo priča da je njegov najčešći vojnički zadatak doprema vode za piće borcima na prvoj liniji, ali taj posao smatra sitnicom u „odnosu na ono što rade moji saborci“.

Prešućuje da je u slobodnom vremenu obućarski majstor u brigadnoj logistici i po potrebi uzima pušku i ide u rov. „Ja sam vojnik, a ovo je rat protiv mojih komšija, protiv moje zemlje, protiv svih mojih ideala i životnih principa“, objašnjava. Milošević je uspio da čak i u ovom ratu, uprkos nemogućim uslovima i nebrojenim vojničkim obavezama, osposobi malu farmu za uzgoj gljiva. Tako ratna bolnica u okolini Bugojna u svakom turnusu dobije po pola tone bukovače. „Uspijem da uzgojim i nešto gljive šitake, koja je dobila ime po istoimenom gradu u Japanu. Ova japanska gljiva puna je vitamina D4 i D12, najrjeđih u namirnicama na našoj planeti. Japanci tvrde da šitake produžava ljudski vijek.“