Milan Stojadinović, istaknuti srpski političar i ekonomist, bio je predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije od 1935. do 1939. godine, te lider Jugoslovenske radikalne zajednice (JRZ). Njegova vladavina obilježena je pokušajima ekonomske stabilizacije, unutrašnjeg jačanja centralne vlasti i usklađivanja vanjske politike s rastućim utjecajem sila Osovine.

Uključivanje Muslimana u Vladu 

Stojadinović je vodio politiku koja je, iako čvrsto unitaristička, pokazala iznenađujući pragmatizam u odnosu prema muslimanima, posebno onima iz Bosne i Hercegovine. Njegov odnos s Mehmedom Spahom, liderom Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO), bio je ključan za stabilnost njegove vlade i odražavao je složenu političku dinamiku predratne Jugoslavije. Muslimani su bili važan faktor u njegovoj strategiji osiguravanja podrške režimu i slabljenju opozicije.

Po dolasku na vlast 1935. godine, Stojadinović je prepoznao važnost uključivanja predstavnika bosanskih muslimana u svoju vladu i novostvorenu Jugoslovensku radikalnu zajednicu (JRZ). Cilj je bio jasan: osigurati široku podršku centralnoj vlasti i razbiti opozicioni front koji se gradio protiv Beograda.

Mehmed Spaho, kao neupitni lider JMO-a, postao je ključni partner. Njegovo učešće u Stojadinovićevoj vladi, gdje je obavljao dužnost ministra saobraćaja, dalo je muslimanima vidljivost i mogućnost utjecaja na državnom nivou. JMO se, pod Spahinim vodstvom, pridružila JRZ-u, što je Stojadinoviću omogućilo da predstavi svoju vladu kao inkluzivnu i svejugoslovensku. Ovim potezom, Stojadinović je nastojao da osigura lojalnost bosanskohercegovačke muslimanske političke elite i marginalizira kritičare režima unutar te regije.

Povratak utjecaja JMO-a nad Islamskom zajednicom

Jedan od ključnih aspekata saradnje između Mehmeda Spahe i Milana Stojadinovića bio je napor Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO) da povrati i ojača svoj utjecaj nad Islamskom zajednicom u Kraljevini Jugoslaviji. Ovo je bio vitalan cilj za muslimansko političko vodstvo, jer je kontrola nad vjerskim institucijama predstavljala temelj za održavanje njihove političke moći i očuvanje kulturnog identiteta bosanskih muslimana.

Naime, nakon uvođenja Šestojanuarske diktature 1929. godine, kralj Aleksandar Karađorđević ukinuo je autonomni statut Islamske zajednice. Ovim činom, JMO je izgubila sav dotadašnji utjecaj nad ovom ključnom institucijom. Od tada pa do povratka JMO-a u strukture vlasti, konzervativna ulema, koja je imala bliske veze s Beogradom i bila lojalna režimu, diktirala je procese unutar Islamske zajednice.

Kada se govori o odnosu uleme i Beograda u tom periodu, važno je napomenuti da tu nije bilo političko-nacionalne bliskosti, već se isključivo radilo o taktičkom pristupu koji je osiguravao društveno-političke benefite ulemi. Beograd je u ulemi vidio instrument za kontrolu muslimanske populacije dok je ulema, s druge strane, kroz saradnju sa režimom, osiguravala određene privilegije, materijalnu podršku i zaštitu svojih institucija, unatoč gubitku autonomije. To je bio odnos zasnovan na uzajamnoj koristi, a ne na dubljoj ideološkoj ili nacionalnoj povezanosti.

Mehmed Spaho i JMO iskoristili su svoju bliskost sa Stojadinovićem i sudjelovanje u njegovoj vladi (od 1935. godine) kako bi postepeno vratili izgubljenu autonomiju i utjecaj nad Islamskom zajednicom. Za Stojadinovića, udovoljavanje ovim zahtjevima bio je dio šireg pragmatičnog pristupa osiguravanju stabilnosti i podrške muslimana njegovom režimu.

Nakon povratka političkog utjecaja, JMO i Mehmed Spaho su skrojili novi Ustav Islamske zajednice onako kako je to njima politički pogodovalo. Ovim novim Ustavom iz 1936. godine, JMO je efikasno suzbila utjecaj konzervativne uleme i ponovo uspostavila dominaciju političkog krila nad vjerskim. Utjecaj JMO-a i samog Spahe dodatno je konsolidiran imenovanjem Fehim-efendije Spahe, Mehmedovog brata, za reisu-l-ulemu 1938. godine. Ovaj čin je simbolizirao potpunu reafirmiranu kontrolu političkog vodstva nad vrhovnom vjerskom institucijom muslimana u Jugoslaviji, čime je zaokružena strategija JMO-a da preko vjerske zajednice održi svoj politički i društveni utjecaj.

Stojadinovićev unitarizam i muslimansko pitanje

Iako je Stojadinović bio spreman na taktičke ustupke, njegova temeljna politika ostala je čvrsto utemeljena na jugoslavenskom narodnom unitarizmu. On nije priznavao muslimane kao zasebnu naciju u etničkom smislu, već ih je posmatrao prvenstveno kroz prizmu vjerske pripadnosti unutar šire jugoslavenske zajednice.

Za Stojadinovića, jedinstvo države i nacije bilo je prioritet. Njegova vizija "Jedan narod, jedna država, blagostanje unutra, mir na granicama" odražavala je želju za snažnom, centralizovanom Jugoslavijom. U tom kontekstu, strateško udovoljavanje muslimanima u Bosni i Hercegovini bio je metod za smirivanje tenzija i jačanje lojalnosti prema Beogradu, posebno u svjetlu stalnog "hrvatskog pitanja" koje je prijetilo stabilnosti zemlje. On je želio da muslimani ostanu unutar jugoslavenske političke orbite, sprečavajući njihovo okretanje bilo hrvatskim ili ekstremnijim srpskim nacionalističkim strujama.

Unutrašnja stabilnost i vanjski pritisci

Pad Milana Stojadinovića s vlasti u februaru 1939. godine bio je direktno povezan s njegovom nesposobnošću da riješi goruće "hrvatsko pitanje". Hrvatska politička elita, predvođena Vladkom Mačekom i Hrvatskom seljačkom strankom (HSS), uporno je zahtijevala veću autonomiju i preispitivanje centralističkog uređenja Kraljevine Jugoslavije.

Stojadinović, čvrsto opredijeljen za unitarističku i centralizovanu državu, nije bio spreman da udovolji ključnim hrvatskim zahtjevima za formiranjem zasebne teritorijalne jedinice s proširenom autonomijom. Njegovi pregovori s Mačekom bili su bezuspješni, što je produbljivalo jaz između Srba i Hrvata i jačalo opoziciju njegovoj vladi.

Pored unutrašnjih pritisaka, poput Konkordatske krize i rastućeg nezadovoljstva kneza Pavla Karađorđevića, značajan je bio i vanjski utjecaj. Velika Britanija, zabrinuta zbog njemačke ekspanzije na Balkanu i jačanja jugoslavenskih veza s Osovinom, vršila je pritisak na kneza Pavla da riješi hrvatsko pitanje. Stabilna i pomirena Jugoslavija smatrana je ključnom za regionalnu ravnotežu snaga, a Stojadinovićeva nepopustljivost viđena je kao prepreka.

Nakon neuspješnih izbora 1938. i kulminacije nezadovoljstva, Stojadinović je podnio ostavku 5. februara 1939. Na njegovo mjesto knez Pavle imenovao je Dragišu Cvetkovića, s jasnim zadatkom rješavanja hrvatskog pitanja. To je dovelo do potpisivanja Sporazuma Cvetković-Maček 26. augusta 1939. godine, kojim je formirana Banovina Hrvatska s velikom autonomijom.

Nezadovoljstvo ustaške emigracije

Važno je naglasiti da je Vladko Maček, za razliku od ustaške emigracije, smatrao rješavanje hrvatskog pitanja unutar Jugoslavije dovoljnim. Njegov cilj bio je postići autonomiju unutar postojeće državne zajednice, vjerujući da se na taj način najbolje osiguravaju hrvatski interesi i izbjegava rizik radikalnih promjena.

Međutim, ustaška emigracija time nije bila zadovoljna, jer je njihov krajnji cilj bila potpuno nezavisna hrvatska država, a ne autonomija unutar Jugoslavije. Posebno su bili nezadovoljni Sporazumom Cvetković-Maček, obzirom na to da je dijelio Bosnu i Hercegovinu između Banovine Hrvatske i ostatka Jugoslavije (srpskih zemalja), a to je bilo neprihvatljivo za ustašku koncepciju koja je Bosnu i Hercegovinu smatrala nedjeljivim dijelom "povijesnih hrvatskih zemalja". Stojadinović je sam ovaj sporazum smatrao izdajom jugoslavenske države, što ga je na kraju dovelo do interniranja i protjerivanja.