Vladan Šipovac, “Poljubac”, e-knjiga poezije, ARGH, Beograd, 2021. https://argh.rs/knjige/
Relativno nepoznat široj kulturnoj javnosti u BiH, Vladan Šipovac (rođen 1987. u Banovićima, diplomirao anglistiku na Filozofskom fakultetu u Istočnom Sarajevu) još 2014. godine na 43. “Ratkovićevim večerima poezije” dobio je prvu nagradu – za rukopis koji će godinu kasnije biti objavljen kao njegov prvijenac, pod naslovom Koža u kojoj ne živim. Potpisnika ovih redova, kao nekog kome se ne može reći da ne prati tekuću pjesničku produkciju u BiH, stid je zbog toga što moraju proći godine, što se moraju steći sretne okolnosti i što do tebe moraju iz daljine doprijeti dobri glasovi rijetkih posvećenika poezije – kako bi uopće čuo za, recimo, jednog Slobodana Jovića iz Lopara, pa za Vladana Šipovca iz Banovića... ili iz Zvornika, ili gdje već trenutno živi. Ponekad mi se čini da mi, koji upotrebljavamo još uvijek vrlo komotno prvo lice množine, mi koji pripadamo istoj državi Bosni i Hercegovini – dakle, samo zahvaljujući sporoj (ali, kakva je, takva je!) tranziciji iz tzv. realnog u tzv. virtualni svijet internetskog povezivanja, možemo još saznati jedni za druge (da uopće postojimo, pa tek onda i da nešto radimo u domenu književnog stvaralaštva).
Interesantno je i karakteristično da ovaj još uvijek mladi, izrazito talentirani pjesnik, i nakon što je prije sedam godina dobio regionalno značajnu i uglednu književnu nagradu, svoju drugu po redu knjigu poezije objavljuje kao e-izdanje. Ovaj će skromni osvrt, u seriji od dvadesetak već objavljenih, biti prvi koji je posvećen elektronskom izdanju jedne pjesničke knjige.
“Hoćemo da se raspoznamo,/ da zađemo jedan u drugog, poput zvečarki/ i da se u nama sliva mlijeko,/ kao velika zaraza,/ od koje se sela ne mogu saprati,/ niti se čist oblak može pred nama/ ubrati. // Hoćemo da se pokrijemo travama,/ u livadi da se rastrgnemo,/ pa da nas kao najhrabrije vode na prvu liniju,/ da kuhinjske zidove/ ukrase našim kalendarima,/ hoćemo da se budimo u plodovoj vodi,/ da nam bude lijepo,/ da spavamo u svilenom krdu božje samoće,/ hoćemo da ljubimo svijet zakona i satiranja,/ da se prospemo njemu,/ umireni i mazni. // Možemo da se vidimo,/ kako idemo konjima i entitetima,/ kako se, sitniji od cimeta, grlimo,/ omraženi od zajedništva,/ naše poroznosti i vrline.” (“Susret”, str. 89.)
Eto očitovanja pjesnika na temu – susret. Šipovac je raskošno udobno udomljen-odomaćen u jednom apsolutno nepretencioznom pjesničkom narativu, koji uspijeva “uhvatiti” i zadržati u sebi, istovremeno, i stvari, slike, pojave, stanja iz realne stvarnosti (na jednoj) – i njihova pomjeranja, zatamnjenja, iskrivljenja, izobličenja (na drugoj strani). Suština je u tome, zapravo, da to i nisu “dvije strane”, nego jedna: jedan isti stih ili slijed stihova sadrže u sebi i ono što jest i ono što nije, i što mora i što ne može biti, ukratko – sve moguće suprotnosti-polaritete (“i da se u nama sliva mlijeko,/ kao velika zaraza,/ od koje se sela ne mogu saprati,/ niti se čist oblak može pred nama/ubrati”). Bilo da je riječ o stilizaciji koja se provodi poređenjem, metaforiziranjem, paradoksom, alegorijom ili oksimoronom (dakle, uz upotrebu najrazličitijih figura), Šipovac uspijeva svojim sintagmama (“spavamo u svilenom krdu božje samoće”) govoriti ono neiskazivo, ritmizirati-uglazbiti-pjevati samu zamuklost (bilo čega ili koga, i povodom bilo čega ili koga). To je sukus pjesničkog umijeća i pjesničkog usuda – boraviti u jeziku na frekvenciji “govorenja neiskazivog”, “pjeva iz zamuklosti” – i to se zbiva s pjesnikom u svim njegovim tekstovima. Iščitavati ovu poeziju ne možemo “tražeći glavu i rep” pjesmi, uzdajući se u predočenost nekog početka i kraja: kraj je ionako uvijek već u ponornoj recepciji (iščitanosti-ispijenosti stihova), a početak, za one rjeđe, koji se i sami prepuštaju vibriranju na spomenutoj frekvenciji, u nekoj novoj pjesmi:
“Ponekad usred tropskog dana/ pomislim kako mogu svašta/ od tvojih ruku,/ čije prisustvo traži rješenje,/ produžetak jutra,/ jedan ugodan doček večeri,/ pjesmu za čekanje,/ prinos srca na pjenu/ ili posve drugačiji zimski cvijet. // Onda se premetnu ideje o vremenu,/ u kojem je težina zagrljaja/ najlakša mjera za odmor,/ najprivrženija riječ za obećanje,/ snaga, od koje žive male rastegljive ptice,/ na zaglavljima…” (fragment iz pjesme “Kuća”, str.85.)
Lično me zanima ta “snaga od koje žive male rastegljive ptice na zaglavljima”, a ovako završava pjesma “Plod”, na str. 82.:
“Ovdje raste jedna cijela breskva,/ njen sadržaj je tvoja šaka./ Kad zgusneš mišić, zarije se žila/ u trbuh, kao raspelo. // Kao osa u svitanje.”
A evo završetak pjesme “Zagreb”, neobične ljubavne razglednice u bojama neprozirnosti:
“Neka to bude kad te probudim,/ tada ćeš gledati kroz prozor autobusa,/ kako se razlažu svjetla graničnog prelaza/ u jednu malu blistavost tvojeg odsustva. // Neka to bude ljubav ovog jutra,/ u kojem se ništa ne razlikuje od ostatka,/ osim sigurnosti prepoznavanja,/ raspoređenosti četiri dlana. // Svaki dlan, za jednu misao o tijelima,/ u kojima stanuju blagonakloni duhovi/ naših navika.” (str. 81.)
Šipovčeva je sintaksa precizna, ritmički dobro organizirana, s cezurama na pravim mjestima, sa sintagmatskim sažecima koji, dio po dio, na jedan prisan i pouzdan način obuhvataju zaušćeno: “Pretežno je sunčano/ i tvoja se težina raspoređuje/ na dijelove,/ od kojih neki plutaju iznad stola,/ drugi su zakačeni za ofinger.” Tako započinje pjesma “Jastuci”, na str. 28.; negdje dvadesetak stihova kasnije ide ovako: “Pretežno je sunčano, zimski obazrivo,/ jednako podijeljeno na tebe, mene/ i sreću za velikim, dugim stolom,/ na središtu je postavljena jabuka i čaša,/ tu su i naši kaputi, velike marame i/ razotkrivanja/ probuđena lica, crvena i sjajna,/ šnite kolača,/ puna posuda cvijeća,/ kore narandže na kapcima.” (ibid. str. 29.)
Šifra konstrukcije iskaza krije se u pažljivim razlaganjima i raskošnim nabrajanjima; dva ili tri aspekta, segmenta, nivoa iskazanog slijede tim prirodnije jedan za drugim, čim je začudnije njihovo najčešće polarno značenjsko supostavljanje-sučeljavanje. Većinom duži tekstovi podijeljeni su formalno na segmente (označene rimskim brojevima), koji djeluju kao valovi što jedan za drugim nailaze u uznemirenosti mora; od ukupno pet ciklusa u knjizi, tri posljednja (s naslovima “Branitelji”, “Čežnja” i “Susret”) zapravo sačinjavaju mikropoeme, većinom s pet do sedam odvojenih segmenata u kojima se postepeno raskriva autorska tendencija i logika motivskosadržinskog okupljanja, izražajnostilističkog profiliranja i idejnoznačenjskog “eksplozivnog punjenja” cjelokupne ove knjige. Šipovac provodi vrlo dosljednu, odvažnu i temeljitu pjesničku i kritičku reinterpretaciju tzv. gender tematike i problematike (okovanost patrocentričnom slikom svijeta; robovanje stereotipima i predrasudama; bjekstvo od slobode izbora, preuzimanja odgovornosti i ličnog razlikovanja-očitovanja – nasuprot maskirnom simulakrumu skupljenosti-obezličenosti u mračnoj, ali prisnoj toplini kolektiviteta; nesloboda, netolerancija i isključivost prema svemu drugom i drugačijem). Riječ je, ustvari, o upitnosti ljudskog postojanja, baštine i naslijeđa, kulturnocivilizacijskog koda, humaniteta uopće – o upitnosti kojoj pjesnik podaruje svoj dah i riječi, pokušavajući ostati to što jest: upojedinačenost čovještva, neuklopivog u ekskluzivizam stada; i, napokon, riječ je o upitnosti koju mora neko nositi na svojim leđima (kad se već kolektiviteti s tim u vezi ne mogu otrijezniti niti osvijestiti)...
BOSNA
Dobrodošla svemoguća, sveprožimajuća ljubavi,
što raspolažeš čudesima van četiri zida.
Dobrodošli nasilnici i krvnici, što čekate na klupama,
parkinzima i stanicama.
Dobrodošla savjesti, svijetu u krilo predajemo glave,
kao vlažne bijele pupoljke,
od kojih će nastati sadržina
neke druge vasione.
Dobrodošla braćo istog imena, ponosnih pokoljenja,
od vas ni tamo, ni ovamo, izmet se ne skida s kostiju,
nego se kao med ulijepi među zube i sve što na
kraju ukloniš je sopstveni jezik.
Dobrodošle majke, što vas nismo pitali, niti ste
mogle znati i zašto bi znale,
zašto bi sva sunca pržila isto,
kao kad prži metak i osmijeh nakon pljuska.
Dobrodošli očevi, još ste pod mostovima,
nisu vam javili da rat je stao,
nisu poslali zahvalnice i bukete.
Šta ćemo sad, očevi, kad prokuvala je suza u
sukrvicu,
dok država drobi
i pod otirač nož uvaljuje…