Cijelog dana, posljednjeg u augustu 1578, slijevaše se vojska vojvode Kevenhilera odozgo, od Izačića, čija se straža predade bez boja, preko Peći i Bugara, u Toplički Turanj i tu se utabori. Veću silu oči s mutničkih kula ne gledahu nikad. Bilo je tu deset hiljada haramija, pješaka i konjanika iz Koruške, Kranjske, Štajerske, Hrvatske i Slavonije, pet stotina topnika i isto toliko kopača za šanceve, a izbrojaše i osamnaest lumbardi. Sutradan prođoše preko Trsave i ne osvrnuvši se prema gradu čija se malobrojna posada već bila spremila na predaju, jer polovica ih, većinom Vlasi, prethodne noći pobježe preko Smrdana u Cazin, gdje izgiboše kada se onolika sila sruči na njih dana trećeg. Zatim krenuše prema Ostrošcu i jasno se s mutničkih zidova vidjelo kako mile preko Mihaljova polja i udaraju svojim lumbardama. Do ponoći treštalo je i sijevalo od Une. Četvrtog dana više ih nisu mogli vidjeti, ali doprije do njih glas da su opkolili Bužim i da zovu posadu na predaju. A onda, dana sedmog dođe vijest da je polegla po njima nekakva bolest, ljuta griža, šta li, i da ih mori glad. A Ferhad-paša već je kupio vojsku pod Bišćem i kroz maglu mogli su se čuti bubnjevi i zurle od Ostrošca.
Početkom septembra opet se pojavi ona ista vojska što se samo prije mjesec dana slila s Izačića pa djelovaše nepobjediva. Od deset hiljada silnih vojaka ne ostade ih ni polovina i danima su se mogli vidjeti kako u grupama, bacajući koplja i sablje da bi bili lakši, pretrčavaju preko Bukove Glave i Dubrava i ispod Visavca i zamiču prema Bišću da među njegovim zidinama nađu spasa. Tad se nad Mutnikom zavihoriše bajraci i tekbiri i poprati ih ratnička pjesma, a uvečer Mutničani naložiše nesalomivu vatru i cijeli bik, u slavu pobjede, poboden bi na ražanj.
VITEŠTVO I JUNAŠTVO
Grad nazvan po Mutnici čije muljevito korito gmiže niz Popove bare, pa bi svaki put kada bi se kupač hitnuo u njenu lijenu vodu izbacila za njim “pečurku” mulja, sagrađen je na šiljatom brdu ponad same rijeke. S druge strane brdo je opkoljeno potokom Ćuprijom. U jesen i na proljeće nabujaju i razljute se, silno, da poplave cijele livade sve do tvrđave tržačke kod koje se ulijevaju u Koranu. I nije Mutnik sagrađen tačno na vrh brda, već malo sa strane, pa kada se gleda od Ostrošca, liči na kapu nakrivljenu na glavi kakvog bekrije. Nekada je u zidinama ovog grada, kako je to bio običaj i red, bila smještena džamija, a s vanjske strane mezarje u koje se i danas sahranjuju neki mutnički Harbaši. Ostalim porodicama, Vilićima, Samardžićima, Salkićima, Šabićima, Hušićima, Pervizima, Muranovićima, nije se dalo uznositi mejte uz brdo pa se veliko mezarje raširilo u podnožju i omotalo se sa strane s koje nema ni potoka ni rijeke te ne postoji bojazan da bi voda mogla nadoći i iznositi mrtvace iz grobova. Putem, koji danas svojom polovinom prolazi kroz glavno mutničko mezarje, nekada se uspinjalo u tvrđavu.
Tvrđave mutničke više nema. Ostao je od nje tek jedan krnjav kameni zub da podsjeća na jednu od nekadašnjih tvrdih kula. Ni on se ne vidi. Sve je zaraslo u grmlje i šiblje, u koprivu i čičak, a drače i podivljale šljive zaklonile su svaki pogled. Da bi se pristupilo ostacima kule, treba mačeta kojom se probija kroz prašumu. Ni psi ne dolaze ovamo. Ni oni se, uslijed straha da im kamen s kulinog krnjatka ne pa’ne na glavu, ne usuđuju prići. Sikću zmije i odbijaju od sebe svaki drugi život.
Oduvijek je Mutnik bio grad sporedan i služio je, skupa s kulom Radetinom i Gracem, kao predstraža za odbranu Cazina, Ostrošca i Biele Stiene, a s Izačićem i Topličkim Turnjem čuvao je leđa Bihaću. Zato nikada nije bio na direktnom udaru bilo koje vojske koja bi krenula na Krajinu. Pripadao je onim utvrdama oko kojih bi svaka vojska, držeći se dobro isprobane srednjovjekovne taktike spržene zemlje, samo prošla, popalivši usjeve i ljetinu i kuće u podgrađu i okolnim selima i imanjima, a na samu tvrđu ne bi se ni osvrnula. Mora da je upravo zato posljednje godine svog života u njemu proveo ban Ivan Karlović od Krbave, koji se svim silama opirao najezdi osmanske vojske s ove strane Une i svojom požrtvovanošću i junaštvom stekao ugled na obje strane, i u svom i u neprijateljskom taboru. Tek kada on napusti ovaj svijet, a ostali plemenitaši se zagubiše u međusobnim sukobima, otimajući jedni drugima posjede, počet će Osmanlije da lome grad po grad na lijevoj obali Une.
Da bi se proniklo u karakter Ivana Karlovića, možda bi najbolje bilo ispričati jednu epizodu koju Radoslav Lopašić donosi u knjizi Bihaćka krajina. Kazuje Lopašić da je to bilo 1521. godine i da je Bužimom gospodario Petar Keglević. Navodno je taj Keglević pohvatao toliko janjičara da je prepunio kazamate bužimske utvrde. Jednog dana, kada je bio daleko od grada, obilazeći sa svojim oficirima ratne granice, iskoriste sužnji priliku, prevare stražu, podave ih i zavladaju utvrdom. Kad je ta vijest došla u Mutnik do Ivana Karlovića, ovaj nije čekao ni časa, niti je imao vremena da šalje glasnika za Keglevićem. Znao je da je osmanska vojska negdje na Uni, te ako bi sužnji, koji su zauzeli grad, uspjeli poslati glasnika toj vojsci, ovi bi prije Keglevića došli do Bužima i preuzeli ga. On odmah skupi vojsku i u trku se zaputi u Bužim.
Kad je došao pod bužimski grad, vidje Karlović da unutra osmanskih vojnika ima mnogo više nego što je očekivao i da nema nikakvih izgleda da ga zauzme na juriš. Zato ga opkoli i sutradan krenu u pregovore s janjičarima. Znao je da ima malo vremena jer je dobio vijest da su janjičari iz bužimske utvrde poslali nekoliko glasnika i da će se jedan od njih sigurno probiti do osmanske vojske. Sutradan prihvati on uvjete janjičara, te ih pusti da idu sa svom ratnom opremom i sa svim što mogu ponijeti na konju. Dok je gledao kako janjičari, vodeći na ularima konje pretovarene opljačkanim stvarima, pješače preko Brigova i zamiču prema Konjodoru, možda se donekle osjećao i prevarenim, ali ipak je bio zadovoljan. Zadovoljan bijaše i Petar Keglević tri dana kasnije, kada mu Ivan Karlović predade grad i vrati se, ovamo, u Mutnik.
Međutim, Petru Kegleviću vrag ne dade mira. Nikako nije mogao prežaliti za stvarima koje su janjičari uspjeli natovariti na konje i odnijeti sa sobom. Na kraju te stvari postadoše deset puta vrednije od geste Ivana Karlovića, koji mu je sačuvao grad i zemlje i porodicu i ostalo bogatstvo. Zaslijepljen suludim bijesom, nije htio čuti svoje savjetnike koji mu govoraše da bi u slučaju da su Osmanlije zauzele Bužim i orobile mu porodicu, tri puta morao više platiti za njihovo izbavljenje iz sužanjstva nego što vrijedi ono što su uspjeli potovariti na konje. A gdje je ostalo, govorahu mu. Ali on ih nije slušao, već iđaše za nekom silom koja ga vukla i raspirivala drevnu mržnju prema Krbavskim plemićima... I ne izdrža. Na kraju se pope na kočije i ode u prijestolnicu i pred budimskim kaptolom opovrgnu svoju prvotnu izjavu i reče da nije zadovoljan onim što je Ivan Karlović uradio i zatraži da mu namiri štetu. Ne zna se ishod ove parnice, ali više nije ni važan.
PISMA I SJEĆANJA
Osam godina nakon zgode s Petrom Keglevićem, a dvije pred smrt, zatičemo Ivana Karlovića kako ovdje, zagledan s prozora ka Visavcu, brdu spram Bihaća do kojeg se razvuklo zlatno more po kojem vjetar vije dozrelo pšenično klasje, lica smrknuta, diktira sekretaru Petru Grejtiću od Cazina još jednu naricaljku kojom pokušavaše opisati nepodnošljivo stanje što vlada u Krajini već desetljeća i smekša savjest velikaša u Kranjskoj koji se zadužiše da će pokrivati troškove odbrane na Uni, a ono se ta obaveza pretvori u pravu prosidbu, te se čovjek, ako je želio da iskamči bijednu crkavicu za plate straže u tvrđavama, morao po stotinu puta poniziti, a ponekad posegnuti čak do Ljubljane.
Počeo je iskreno, iznoseći emocije koje su ga ophrvale kada je vidio kako je žito počelo da zori pa otad, iz jutra u jutro, očekuje da se od Graca pojave akindžije na arapskim doratima i cijelu ovu prostranu njivu, nepreglednu, pretvore u plamen. A onda se žustro okreće i grčevitim odmahom glave daje na znanje sekretaru da ne valja i da uzme drugi papir. I tako, umjesto da danas iz ljubljanskih arhiva vadimo pisma po kojima je Ivan Karlović prolio žuč svoju, mi čitamo šture rečenice čovjeka koji ne želi da kleči ni pred kim, a najmanje pred generalom Ivanom Katzianerom. Tek saznajemo da nije imao ni puškara, ni novca, “da grad u dobru redu uzdrži”, i da mu, ako već nemaju ništa drugo, pošalju barem koji cent praha. Ali i to mu se učini previše snishodljivim, pa se vraća na prozor i nervozno šara pogledom po selima, ponavljajući im imena kao da ih uči napamet, šapuće: Obtes, i Kotornica, i Baničevići, i Pusta Leskovica, pa onda zbraja nazive imanja: i Hrastje, i Trvis, i Bošnjakovo i tad u jednom ćošku tih nepreglednih njiva nazire mravlje klupko i obraduje se kao dijete – to su žeteoci izašli u pratnji njegovih vojnika predvođenih kaštelanom Pavlom Čubretićem Vrhričaninom da otrgnu što više žita prije nego ga Osmanlije sažežu u pepeo. I maše rukom, ne okrećući se, a sekretar zna da taj potez znači da je pismo sročeno i da ga što hitnije šalje u Ljubljanu.
Svaki put kada bi pisao pisma Katzianeru i tražio pomoć, postajao bi Karlović svjestan prevrtljivosti plemenitaša koji radi svoje škrtosti neće da pošalju znatniju pomoć pa da se ova sila što je bahnula s istoka zauvijek udalji od Une ili onih drugih koji nastojahu da iskoriste siromaštvo plemića koji cijeli svoj imetak potrošiše u borbi protiv Osmanlija pa navaljuju na njihove posjede i gradove. Tada bi mu mislima jurnule slike stare više od dvadeset godina i on bi vidio užasnuta lica Njemica koje njegovi vojnici sasjekoše pod ovim zidinama. Te godine, dok je u svojoj vlasti držao Krbavu i Liku, iskoristi njegovo odsustvo Mirko Turak Hening, kapetan tada kraljevskog grada Krupe, te udari na Mutnik. Nije Mirko Turak navodno mogao podnijeti da je Ivan Karlović sklopio s Osmanlijama privremeni mir, a nije mu smetalo to što su iste stvari, pa i gore, činili ostali plemenitaši, a neki od njih na svojim čamcima prevoziše preko Une janjičare i slobodno ih puštaše da pustoše imanja ostalih plemića, a samo kako bi što više osiromašili i postali njihov plijen. Kada su Osmanlije vidjele da je povukao vojsku iz Krupe, udare oni tamo, pa se Turak morade okrenuti i ostaviti Mutnik.
Taj kratki uzmak Turakov dade Ivanu Karloviću vremena da sakupi vojsku i da se vrati. Pojavljuje se on od Prosičenog kamena tačno u čas kada se i Turak vraća od Krupe, sad s još većom silom, da konačno skrši odbranu Mutničana. Stotinu puta se Ivan Karlović zakleo pred vijećem da u njegovoj vojsci bijahu sami Hrvati, jer ga neki plemenitaši optuživaše da je bilo i janjičara. I baš zbog toga, kleo se, iz Turkova tabora su svi Hrvati prebjegli njemu, a uz Turka ostadoše Ugri i Nijemci. Tada ih je razbio i gonio sve do Bile Stine. Kada se vrati, njegovi vojnici bijahu skupili mrtve neprijatelje i poredali ih uza zid. Počeo je da ih broji, a onda se užasnuo. Pred njim, složene kao cjepanice, ležalo je pet žena. Bijahu to Njemice, pod pancirima, u punoj ratnoj opremi, a ne zna se koja je mlađa. Ali, užas samrtnog časa sasvim im bijaše unakazio lica.
Već sutradan, razgrćući u mraku svoje duše užasnuta lica Švabica čije plave kose bijahu spletene u repove, hitao je Ivan Karlović na Grič. U zagrebačkom kaptolu sroči darovnicu kojom nakon smrti svome šuri Nikoli Zrinskom ostavlja sve svoje posjede i gradove. Ne prođe od njegove smrti ni petnaest godina, a Nikola Zrinski darova svome šuri Stjepanu Frankopanu Ozaljskom sve ono što je dobio od svoga šure Ivana Karlovića: i Krupu, i Novi na Kostajnici kod Bužima, i Novi na granici kod Peći, i Mutnik. A kada izgladnjela posade bez borbe predade Bielu Stienu, i Cazin pade velikom lahkoćom, a Bužim bez pola muke, i kada svi očekivaše da se Osmanlije neće ni osvrnuti prema Mutniku, već čekati da im se posada sama preda, skupi Ferhat-paša Sokolović silnu vojsku i, na opće zaprepaštenje, udari na Mutnik kao da je pred njim neki tvrd i neosvojiv grad. Razlog ovom neočekivanom potezu iskusnog vojskovođe mogao je ležati samo u poštovanju prema nekadašnjem vladaru Mutnika Ivanu Karloviću. Poštujući grad u kojem je Karlović proveo svoje posljednje godine i udarivši na njega svim svojim silama, iskazao je tako Ferhat-paša čast vitezu i bratu po oružju, čovjeku koji je svima, i prijateljima i neprijateljima, pokazao kako se živi u viteškoj časti i kako se gine za rodnu grudu.
