Jedan bivši visoki predstavnik nazvao je Ustav BiH "luđačkom košuljom". Metafora je dovitljiva, a da li je tačna?
"Luđačka košulja" je naziv za posebnu odjeću u koju se "spengavaju" agresivni i opasni psihijatrijski bolesnici da ne bi ozlijedili sebe i druge. Zar su građani Bosne i Hercegovine zaista opasni luđaci koji su zaslužili baš takav najviši pravni akt? Nisu, naravno.
Neki misle da se "luđačka košulja" odnosi na zarobljenu državu, nastalu kao posljedica potrebe da se zaustavi krvavi rat i masovni zločini. Čak i sada, kada obilježavamo tridesetu godišnjicu mirovnog sporazuma, odjekuje gorčinom natopljena izjava predsjednika Predsjedništva Alije Izetbegovića da se "u svijetu kakav jeste pravedniji mir nije mogao postići". Pošto su Srbija i Hrvatska skupa sa BiH potpisnice međunarodnog mirovnog ugovora to je nesumnjiva potvrda o međunarodnom karakteru sukoba u državi članici Ujedinjenih nacija.
Brojne presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde, izvan razumne sumnje, potvrdili su navedenu činjenicu. Živi učesnici su svjedočili o tajnim planovima i zakulisnim dogovorima šefova susjednih država da BiH raskomadaju i otmu njenu teritoriju. Otamo povremeno slušamo izjave kako su njihove države garanti Dejtonskog sporazuma. Uvjerili smo se da garanti djeluju opasno poput slobodnih radikala u organizmu. Na regionalnoj sceni proizvode se revizionistički narativi koji haraju i truju javnost da bi se ušminkale uloge koje su odigrali tokom agresije na BiH. Historijski revizionizam nije zdrava osnova za izgradnju dobrosusjedskih odnosa i prosperitne budućnosti cijelog regiona. To je podloga da se historija ponovi.
Neki visoki američki diplomati izjavljivali su da BiH nipošto nije smjela postati izolirana muslimanska enklava usred Evrope. Zakulisnih igara i dvoličnosti bilo je napretek. Istina je da su muslimani (Bošnjaci) bili izloženi brutalnom ubijanju i progonu. Borili su se u svojoj zemlji za goli opstanak, a ne za osvajanje tuđih zemalja.
Pošto je "vojnička čizma" uglavnom iscrtala unutrašnje linije razdvajanja trebalo je, između ostalog, stvoriti ustavni okvir za poslijeratnu Bosnu i Hercegovinu. Anex 4., Ustav BiH, napisali su pravnici na osnovu mukotrpnih diplomatskih pregovora i brutalnog zavrtanja ruku. Bilo je očekivano da će nakon svih ratnih strahota, masovnih zločina i posijane mržnje biti teško izgraditi funkcionalnu državnu strukturu. Zato su strane prihvatile (milom ili silom) visokog predstavnika zaduženog za civilnu provedbu što je regulirano Anexom 10. On je konačni organ za tumačenje implementacije mirovnog rješenja. Visoki predstavnik je trebao da nam pomogne da postepeno skidamo "luđačku košulju" dok se krećemo euroatlantskim putem.
Davne 2007. Upravni odbor Vijeća za provedbu mira donio je zaključak da treba ugasiti Ured visokog predstavnika (OHR). Očito je da se u NATO i EU ne može ući sa visokim predstavnikom. Ali lebdi pitanje zašto je visoki predstavnik ostao čak 30 godina poslije? Najzaslužniji za ostanak OHR je Milorad Dodik i njegova destruktivna, antidržavna politika dirigirana iz Srbije.
Slično mišljenje iznio je nedavno bivši predsjednik RS i državni ministar Mirko Šarović. Kad je Dodik krajem 2007. izazvao krizu u Vijeću ministara podnošenjem ostavke njegovog pulena predsjedavajućeg Nikole Špirića, s ciljem političke diverzije Lajčakovog (nametnutog) Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o Vijeću ministara BiH, postalo je jasno da BiH nije pripremljena za odlazak OHR. Zato su 2008. politički direktori Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira zacrtali "Program 5+2 ciljeva i uslova" koje domaće vlasti moraju ispuniti da bi se okončao mandat visokog predstavnika i zatvorio njegov ured. Kad je stupio na dužnost sadašnji visoki predstavnik Christian Schmidt je izjavio da mu je cilj da bude posljednji kolonijalni upravitelj BiH.
Dokle smo došli sa provođenjem Programa 5+2? Djelimično su ispunjeni ciljevi za Brčko distrikt i fiskalnu održivost, a nisu ispunjeni ciljevi za državnu imovinu, vojnu imovinu i vladavinu prava. Od 2 uvjeta ispunjeno je potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a nije ispunjeno puno poštivanje Dejtonskog sporazuma. Najspornija je državna imovina zbog nerazumnog protivljenja RS čiji predstavnici smatraju da po Dejtonskom sporazumu državna imovina pripada Rs. Ustavni sud BiH je čuvar Ustava i svojim presudama obavezao je Parlamentarnu skupštinu BiH da usvoji odgovarajući zakon čime bi se provele konačne i obavezujuće presude.
Nepokretna imovina nije ptica da odleti, ostat će na teritoriji entiteta i lokalnih jedinica koji će je koristiti, samo što je njen titular država Bosna i Hercegovina. U političkim prepucavanjima državna imovina se tretira kao pitanje suštinske važnosti i pokazatelj "Ima li države ili je nema?" Rješavanjem državne imovine, a mnogi očekuju da taj gordijev čvor presječe visoki predstavnik, svi preostali ciljevi i uvjeti mogli bi biti brzo ispunjeni. Već smo dobili kandidatski status za EU, put prema Briselu je trasiran. Vladajuća koalicija se raspala, a da još nije uspjela otvoriti pregovore. U nevolji su kažu, jer nemaju političke volje.
U entitetu RS vlast i opozicija pošto-poto žele zatvaranje OHR. Visokog predstavnika Schmidta smatraju nelegitimnim, jer ga nije potvrdilo Vijeće sigurnosti UN, u kojem Rusija i Kina imaju pravo veta. Bez visokog predstavnika i sa postojećim entitetskim i etničkim modelom donošenja odluka (čitaj blokada) u Parlamentarnoj skupštini i Vijeću ministara preuzeli bi kormilo i sidro. Kako bi to izgledalo kao primjer može poslužiti agonija u koju su dovedene državne institucije kulture. Izjalovio se nalog visokog predstavnika da se riješi pitanje njihovog finansiranja. Ili pak, blokada Doma naroda PSBiH uskraćivanjem kvoruma da bi se spriječile smjene Dodikovih ministara i "domaca" u Domu naroda. Zar je ostanak u foteljama vitalni srpski interes?! Politika "srpskog sveta", ozvaničena odlukama vlada Srbije i entiteta RS, doživljava se kao prijetnja opstojnosti države BiH. U pozadini naizgled demokratskog zahtjeva da se eliminira prisustvo kolonijalnog upravitelja Schmidta kriju se opasne namjere. Dodik svakodnevno prijeti.
Visoki predstavnik HDZ-a Schmidt, kako ga neki zlobnici tituliraju, došao je u BiH okićen visokim odličjem promicatelja vanjskopolitičkih interesa Hrvatske. To je ubrzo dokazao nečuvenim pravnim i demokratskim nasiljem nad Izbornim zakonom i federalnim ustavom sve u korist stožerne hrvatske stranke. Pristrasnim djelovanjem osigurao joj je povlašteni položaj. Pritom se nije obazirao što time pogoduje onoj politici koja cilja da "zabetonira" anahroni etnički koncept konstitutivnosti naroda i tzv. legitimnog predstavljanja. Politička kontrola nad ključnim procesima je osigurana. Ni to nije bilo dovoljno.
Ministar vanjskih poslova Hrvatske nekoć je izjavio da je "funkcija visokog predstavnika manifestacija nedostatka demokratije i relikt poslijeratnog vremena", dok se iza kulisa vrši snažan pritisak na Schmidta da nametne izmjene Izbornog zakona BiH i osigura ekskluzivno pravo "Hrvatima da biraju svog člana Predsjednistva BiH’". Čim to uradi može ići.
Probosanska politička matica, štagod značila, je da visoki predstavnik kao institucija UN treba ostati vrhovni tumač i arbitar Dejtonskog sporazuma, katalizator pozitivnih promjena, te važan faktor stabilnosti i sigurnosti BiH. Svi uglas se slažu da OHR treba otići kada se Program 5+2 ciljeva i uslova ispuni. Nisam siguran da su sasvim iskreni. Sve i da ispune zahtjevanu zadaću izvjesno je da BiH neće postati funkcionalna i samoodrživa država, kapacitirana da rješava unutrašnje blokade i krizne situacije. Iako smo oguglali na krize koje su nam postale način života, sadašnja kriza otkriva sve opasnosti. Vladajuća koalicija se raspala, a nova se nije formirala. Nemamo inistitut vanrednih izbora koji je ključ rješenja u demokratskim državama. Etnički i entitetski veto prilikom odlučivanja obesmišljavaju demokratiju.
Žalosno je što se probosanski blok drži za visokog predstavnika kao pijan plota. Pitanje kako i kada će se osloboditi stranog tutorstva uporno guraju pod tepih. Dejtonski sporazum nam je dao nametnuti Ustav, a visoki predstavnik Schmidt nam je dao nametnutog federalnog premijera. Kaubojske izmjene Izbornog zakona u izbornoj noći i izmjene federalnog Ustava, nesumnjivo na štetu najbrojnijeg naroda, začudo nisu bile dovoljne da se radikalno promijeni stav prema o(p)stanku visokog predstavnika. Kome nije jasno čiju on stranu drži? Znaju li se uvjeti koje treba ispuniti, pa da ga isprate? Uostalom, sačuvali smo državu i bez visokog predstavnika.
Grupacija Ostali se zalaže za koncept moderne, demokratske, ustavne, građanske države. Koncept je privlačan, zasnovan na evropskim postignućima i vrijednostima, ali Ostali sačinjavaju oko 3 % stanovništva. Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama je nadređena Ustavu BiH, pa ipak presude Evropskog suda za ljudska prava još uvijek nisu provedene, jer postoje jaki politički otpori. Ostali uglavnom podržavaju ostanak Schmidta sa nejasnom nadom da će im pomoći.
Međunarodna zajednica u BiH koju mnogi doživljavaju kao integralan subjekt je sve samo nije jedinstvena. Politički interesi i utjecaji su partikularni. Trampova administracija zauzela je drukčiji pristup od Bidenove. Teritorijalni integritet BiH, sigurnost i stabilnost su neupitni. Amerika se neće baviti izgradnjom nacija (država). Štaviše poručuju konstitutivnim narodima da se dogovaraju. Ko su ti predstavnici konstitutivnih naroda i od koga će dobiti legitimaciju da pregovaraju u ime svojih naroda ostaje nepoznato? Amerikanci su vrlo rezervirani prema mogućem korištenju bonskih ovlaštenja visokog predstavnika.
S druge strane Evropska unija opasno je ugrožena u novim geopolitičkim odnosima poslije napada Rusije na Ukrajinu. Zato državama našeg regiona navodno pruža šansu bržeg priključivanja EU zasnovano na zaslugama. Naši "europejci" trebaju biti puno oprezniji u očekivanjima od EU koju iznutra razjeda nesloga. Neka pažljivo prate šta o politici proširenja govore njemački kancelar i francuski predsjednik, pa tek onda neka se oslanjaju na slatkorječivost Von der Leyen, Kaje Kalas ili Marte Kos.
Evropskoj uniji ne cvjetaju ruže u odnosima sa SAD nakon dolaska Trumpa. Taj se odnos odražava na BiH. Sa ovako suprotstavljenim političkim stavovima, sa ‘poslodavcima’ koji ne govore jednim glasom (a od nas ga traže), nego kakofonijom, pozicija visokog predstavnika sada je znatno oslabljena. On se ne sekira. Schmidova ideja vodilja je izjava austrougarskog cara Franje Josipa: "Bio sam dobar vladar ako su svi moji narodi podjednako nezadovoljni." Schmidt je (pre)brzo uskočio u "carsko ruho", a i plata mu je carska. Putuje po bijelom svijetu i ničim izazvan nastupa kao visoki predstavnik za vanjske poslove Bosne i Hercegovine. Schmidtu očigledno paše parahamletovska dilema: "ni biti ni ne biti".
