“Naša pobjeda je tako velika da se vidi s mjeseca. A pogotovo iz Bruxellesa”, tim je riječima Viktor Orban cinično proglasio još jednu pobjedu na ovog vikenda održanim parlamentarnim izborima u Mađarskoj. S 53,7 posto glasova Orbanova stranka Fidesz osvojila je 135 zastupnika u Mađarskom parlamentu, što joj četvrti put zaredom donosi premoćnu pobjedu, s dvotrećinskom većinom. Iza Fidesza ostala je lijeva koalicija opozicijskih stranaka Ujedinjeni za Mađarsku s 56 mandata, Naša domovina sa 7 mandata, a jednog zastupnika imaju i pripadnici njemačke nacionalne manjine.
Odaziv na izborima bio je 67,8 posto, što je poprilično visok procenat, posebno uzimajući u obzir da je veliko pitanje postoji li u Mađarskoj još uvijek demokratija. Primjerice, i u bivšoj Jugoslaviji postojali su izbori, postoje i u današnjoj Kini, ali dakako s unaprijed poznatim ishodom. U defektnim demokratijama (ustvari autokratskim režimima) izbori služe kao maskarada vladajućih diktatora s ciljem izvanjskog postizanja legitimiteta. S druge strane, sve što prethodi takvim izborima, uključujući i mađarske izbore, pa i srpske, jesu nedemokratske metode koje uključuju apsolutnu kontrolu medija, kreiranje izbornog zakona i izbornih jedinica po želji i volji vladajućih, spajanje stranke i države, odnosno finansiranje stranačkih aktivnosti, a posebno marketinga državnim novcem te krajnje marginaliziranje opozicije na sve moguće načine.
U slučaju Viktora Orbana, situacija je posebno zanimljiva jer Mađarska predstavlja jedinstven primjer zemlje članice Evropske unije s krajnje defektnom demokratijom koja je dobrim dijelom zagazila u autokratiju. Postavlja se pitanje kako je to Viktor Orban prešao put od zakletog liberala i antikomuniste, protivnika klerikalizma do euroskeptika, rusofila, dežurnog evropskog islamofoba i kamena spoticanja unutar Evropske unije.
POLITIČKI PUT
Viktor Orban 1988. godine bio je radnik Otvorenog društva Georgea Sorosa i uz stipendiju Zaklade preselio se na Pembroke College u Oxfordu, gdje je, umjesto 9, ostao svega 4 mjeseca. Nakon povratka, Orban je čvrsto odlučio postati karijernim političarem te se, unatoč svojoj mladosti, ogromnom energijom bacio u predizbornu kampanju. Orban je svoj angažman započeo u stranci Fidesz, koja je u to vrijeme okupljala mlade ljude s obzirom na to da je uvjet za članstvo bila dob do 35 godina.
Koliku je Orban sposobnost pokazivao, dovoljno govori činjenica kako je na predizbornoj listi bio postavljen na prvo mjesto, a predsjednik Fidesza Gabor Fodor na drugo mjesto. Izuzetno je zanimljivo vidjeti prvih pet kandidata Fidesza na izborima 1990. godine. Bili su to redom: Viktor Orban, današnji premijer i apsolutni vladar Mađarske, Gábor Fodor, čija je politička karijera nešto kasnije njegovom krivnjom okončana, János Áder, kasniji predsjednik Mađarske, József Szájer, kasniji potpredsjednik Evropske pučke stranke u Evropskom parlamentu te kreator tzv. Orbanovog ustava, i László Kövér, kasniji predsjednik Mađarskog parlamenta. Sva petorica zajedno su odrasla, školovala se i bila temelj kasnije uspostavljene diktature.
Iako je Orban doživljavao strelovit politički uspon, na prva dva izborna ciklusa nije doživio uspjeh. 1990. godine Fidesz je osvojio 22 od 386 mandata, što je još moglo i zadovoljiti stranku mladih. Dvije godine kasnije, Fidesz otvara svoje članstvo i ostatku populacije nadajući se kako će već na idućim izborima osvojiti vlast. Međutim, 1994. godine dolazi do unutarstranačkog sukoba između Orbana i Fodora, a taj sukob teško je koštao Fidesz, koji na izborima 1994. godine osvaja svega 20 mandata, najmanje od svih parlamentarnih stranaka. Bio je to težak udarac Viktoru Orbanu, ali ne i najteži koji će doživjeti. Uprkos prevladavajućim očekivanjima kako će se mlada politička nada ugasiti, Viktor Orban zagrizao je još jače te je 1998. godine osvojio vlast u koaliciji s manjim desnim strankama, povećavši broj mandata s 20 na 148, što je bilo dovoljno za apsolutnu većinu.
Već 1998. godine vidljiv je Orbanov ideološki zaokret. Naime, 1992. godine Orban je izjavio: “Stranka malih posjednika najviše je udaljena od Fidesza. Stvaranje koalicije s tom strankom nešto je što se ne smije dogoditi ni u najgorim snovima.” Ipak, taj san ostvario se 1998. godine jer je Orban upravo u koaliciji sa Strankom malih posjednika, koja je dobila 48 mandata, osvojio vlast. Orbanov premijerski mandat bio je obilježen ekonomskim pokušajima kupovine birača. Minimalna plaća za 750.000 radnika povećana je 2001. godine za 50 posto, a godinu poslije za dodatnih 25 posto; realna plaća povećana je 2001. godine za 4,5 posto, a kasnije se udvostručila na 8,4 posto. Dva puta su tokom 2001. povećavane penzije, uvedene su i posebne naknade za 120.000 državnih zaposlenika, za 70 posto povećana je plaća profesionalnih vojnika, povećane su i naknade medicinskim sestrama, doktorima, radnicima na željeznici, što je kao rezultat dalo povećanje potrošnje od 5,2 posto u odnosu na rast BDP-a, koji je zapeo na 4,3 posto.
Unatoč ogromnim davanjima, Orban je izgubio 2002. godine, kada je Fidesz osvojio 198 mandata, a lijeva koalicija 218. Bio je to ogroman šok za Orbana, koji niti nakon tog poraza nije odustao. Ali nije to bio ni kraj porazima Viktora Orbana. 2006. godine Orban je izgubio ponovno od lijeve koalicije predvođene mađarskim harizmatičnim bogatašem Ferencom Gyurcsányjem, koji je kasnije postao grobarom ljevice. Naime, 17. septembra 2006. godine emitirana je audiosnimka na kojoj premijer Gyurcsány govori kako su beskrajno lagali građanima jer nisu u mogućnosti provesti niti jednu reformu. Gyurcsány se nikada nije oporavio od tog “govora laži”, kako ga je ocijenio Viktor Orban. S druge strane, Orban je vješto dočekao serviranu lopticu te je vršio ogroman pritisak javnosti na Vladu organizirajući prosvjede i štrajkove koji su često znali biti i jako nasilni. 2010. godine Viktor Orban se vraća i pobjeđuje na parlamentarnim izborima, 12 godina nakon prve pobjede i nakon 2 velika poraza, osvaja 57,2 posto glasova i 206 mandata, u to vrijeme 192 mandata bila su dovoljna za većinu, što znači da je Fidesz mogao samostalno vladati.
UVOĐENJE DIKTATURE
Nakon osvajanja vlasti, Orban je donio čvrstu odluku da je više jako dugo neće ispustiti. Osim toga, Orban je 2008. godine svom užem krugu saradnika rekao da samo jednom moraju pobijediti žestoko i pošteno. Nakon što se to dogodilo 2010. godine, Orban je krenuo u potpuno ovladavanje svim sferama države i društva. Promijenio je kompletan Ustavni sud, uključujući i metodu biranja sudaca, promijenio je kompletan izborni zakon, koji samo i jedino odgovara Fideszu, sve medije stavio je pod svoju kontrolu i na budžet, a mediji koji nisu pod njegovom kontrolom doživljavaju ogromna ograničenja i dužni su plaćati kazne ako ne poštuju uređivačku politiku nametnutu od Fidesza. U Mađarskoj su gotovo svi tiskani mediji, sve televizije i radiopostaje te sav vanjski oglašivački prostor u rukama Fidesza. Osim toga, kompletno pravosuđe je stavljeno pod Orbanovu kontrolu.
Koliko je stvar oktroirana, najbolje pokazuju sljedeći podaci; zakoni u Parlamentu usvajaju se bez ikakve prethodne rasprave, i to temeljni i ustavni zakoni, primjerice 2010. godine da je posvećenost donošenju nekog zakona u Parlamentu iznosila 2 sata i 12 minuta, a 2014. godine pala je na svega 1 sat i 15 minuta. Broj glasanja o zakonima između 2011. i 2015. pao je za čak dvije trećine. Rekord je oborio zakon koji je proceduru prošao za rekordnih 10 minuta! Koliko je Orban sebi prilagodio izborni zakon (obratiti pažnju na čije vas želje ovo podsjeća), govori da je Orban 2014. godine stekao dvotrećinsku većinu u Parlamentu s 2,14 miliona glasova, dok je 2002. dobio 2,31 miliona, odnosno 2006. je na 2,27 miliona, odnosno više u izborima u kojima je izgubio nego u onima koje je pobijedio i dobio dvotrećinsku većinu.
Pored toga, Orbanovi bliski prijatelji i rođaci bilježe rekordnu zaradu pa je tako primjerice njegov zet István Tiborcz 2019. godine proglašen 32. najbogatijim Mađarom sa 100 miliona eura neto vrijednosti. Orbanov zet je zajedno s njegovim najboljim prijateljem Lőrincom Mészárosem 2018. godine dobio čak 170 miliona dolara dividende. Viktor Orban oličenje je makijavelističkog političara koji kreiranje kriza i stvaranje vanjskih neprijatelja koristi za vlastiti politički uspjeh. Naime, Orban je prošao put od Sorosovog studenta i stipendista do njegovog zakletog neprijatelja. Isto tako je od kritičara Katoličke crkve postao njezin najveći zaštitnik i prijatelj. Kod Orbana, ustvari, bez obzira na vanjsku sliku, nema izražene ideologije, prevladava interes te je čitav sistem uređen po principu “sredstva koje opravdava cilj”. Upravo to treba imati na umu kad Orban dolazi Dodiku u Banju Luku i obećava ulaganja od 100 miliona eura. Pored toga, Orban sve pokušava koristiti u svrhu lične promocije, pa mu tako ne smeta hvaliti na sva usta turskog lidera Recepa Tayyipa Erdoğana ili ići u Bakuu i primati odlikovanje od predsjednika Azerbejdžana Aliyeva, a onda sutradan “braniti Evropu od najezde muslimana”.
