Veze između promotivnog turizma i politike nisu neuobičajene jer turisti često žele znati i barem u osnovi shvatiti političku pozadinu nekog događaja koji se odnosi na konkretni turistički eksponat, lokalitet, objekat te na konkretne ličnosti. Međutim, ideologija umrežena s obrazovnom turističkom ponudom na polju historijata nekog mjesta, sve skupa začinjeno dnevnostranačkom politikom lokalnog pedigrea, unaprijed obećava kontroverzu, a može dati razloga za pojačanu zadeveranost.

Turističko-informativna ponuda u Sarajevu obiluje takvim pojavama. Jedna od najistaknutijih već godinama jeste ona koja se odnosi na lokalitet atentata na austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegove supruge Sofije. Možda i više nego na samu lokaciju događaja, kontroverza prati tumačenje samog atentata, njegove pozadine, konteksta i događaja koji su uslijedili.

Poslije višedecenijskih i višekratnih ideoloških promjena izgleda i tumačenja događaja iz 1914. godine, i samog izgleda spomenika, došlo je vrijeme za predah od forsiranja slave “u čast” Gavrila Principa i njegovih kolega, i također i od forsiranja slave u “čast” Franza i Sofije. Kako je poznato, već godinama tamo stoji ploča s pojednostavljenim opisom tog svjetski poznatog događaja, u jednoj rečenici, na bosanskom i na engleskom jeziku, bez glorifikacije bilo koga, znači neutralno.

Nakon toliko vremena izgleda opet nekome ne odgovara neutralni spomenički opis. Novo, odnosno staro glorificiranje takozvanih “vidovdanskih heroja” ostavlja svoje tragove u Sarajevu. Bizarni spomenik u formi otiska dvije stope cipela na pločniku, po kome se decenijama pamtio lokalitet atentata i pratećeg muzeja, danas opet stoje tamo. Pojedini stariji, iskusni turistički vodiči u Sarajevu pamte da je prije nekoliko decenija, u vrijeme SFRJ, bilo komentara od stranih turista koji su mimo ondašnje “političke korektnosti” odavali iskrenost.

Neki su turisti znali reći kako su tadašnji otisci “Principovih stopa” jedan od najbizarnijih spomenika u Evropi i da odaju sliku opasnog ideološkog fanatizma onih koji slave taj spomenik kao takav i onih koji su ga postavili na taj način. Bilo je poslije i zafrkancije na ovu temu od nekih lokalaca, spominjući kako se Princip možda zaglavio u svježem cementu kad je pucao pa mu tako ostale stope označene, jer kako bi drugačije iko mogao precizno znati baš isti položaj stopa, danas pogotovo?

U novije vrijeme, povećani broj posjetitelja iz Srbije označio je i veći interes za ovu lokaciju. Nije prošlo bez ostrašćenosti na tragu političkog fanatizma novih naraštaja. Jedan mlađi turistički vodič u Sarajevu je naveo kako je nekoliko gostiju iz Srbije stalo da se fotografira pored ovog spomenika s raširenom zastavom Srbije, navodno salutirajući usput i s tri prsta. Komentari i analize ovakvih pojava su izlišne.

No, sada se već ide takvoj vrsti turista niz dlaku, što bi se reklo. Nakon niza godina “kuknjave” u srpskim medijima o tome kako su sklonjene prijeratne “Gavrilove stope” u betonu, u Sarajevu se ponovo popustilo, i postavljene su nove, odmah pored replike starinskog automobila, modela u kakvom su ubijeni Franz i Sofija, a koji služi za ophodnje zainteresiranih gostiju grada. U međuvremenu, neke od novih generacija već idu Gavrilovim stopama, i simbolično i doslovno.

Dalje, navodno se planira obnova spomenika koji je postavljen od austrougarskih vlasti 1917. godine, na ćošku obližnje Latinske ćuprije, kamenog spomenika posvećenom Franzu i Sofiji pa poslije trajno uklonjenog i iščezlog nakon uspostave srpske vlasti u Sarajevu 1918. godine. Nije poznato da su austrijske vlasti toliko insistirale na ovome koliko je srpska javnost insistirala na famoznim stopama. Navodno bi se na taj način “izbalansirao” historijski odnos, usput i politički, međutim, sve liči na – kako se popularno kaže – “vraćanje na fabričke postavke”, to jest vraćanje na stanje od prije barem dva rata. Da li bi onda vratili i ploču iz vremena Kraljevine Jugoslavije koju su skinule njemačke vlasti po ulasku u Sarajevo 1941. godine pa da kičeraj bude potpun?

Ipak, otisci stopa još uvijek ostaju nešto više kontroverzne u toj priči, ali ono što je njima prethodilo jeste možda još kontroverznije. Naime, pojam “vidovdanski heroji” označava kult, zamalo pa jednu vrstu sektaškog pokreta. On ima potporu u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ali nema baš puno veze s Jevanđeljem.

Čak je i srpska Wikipedia priznala da se radi o, kako je rečeno, vidovdanskom kultu srpstva. Radi se o grobnici za “vidovdanske heroje” kod sarajevske pijace Ciglane, unutar starog pravoslavnoga groblja. Po vjerovanju SPC-a, njenih sljedbenika i većine srpskih medija, u grobnici na Ciglanama se navodno nalaze kosti Gavrila Principa te ostalih pripadnika organizacije “Mlada Bosna”, učesnika u poznatom atentatu.

Ova kapela grobnica izdignuta je na nivo svetinje u tolikoj mjeri da su njeni kameni blokovi napravljeni od nadgrobnika dignutih s još starijeg pravoslavnog groblja, ali na to se nije gledalo kao na iracionalni vandalizam, iako ima i toga, a ima i morbidnosti. Kult koji simbolizira ova grobnica kapela je koštao života na hiljade stanovnika Sarajeva, koštao zdravlja još i više ljudi. Od prije nekoliko godina se njegova “svetost” vraća u javnost, na velika vrata. Nije moglo proći bez medijske manipulacije.

“U posljednji čas kapela vidovdanskih heroja u Sarajevu spašena je od totalnog propadanja”, s ovakvom manipulativnom izmišljotinom RTRS je izvještavao o “junačkom” potezu Elmedina Dine Konakovića, koji je najzaslužniji među političkim pojedincima iz Sarajeva za “obnovu” ove kapele prije nekoliko godina, a još više za obnovu opasnoga kulta s elementima mitomanije.

Kapela zapravo nije bila obnovljena tada nego dotjerana, uklonjeni su neki manji nedostaci i tehnički detalji. U medijskom prenosu riječ obnova je stvarala dojam kod ciljane publike da je kapela bila srušena pa obnovljena, ali nikad nije bila srušena. Bila je oštećena projektilima vojske Rs-a za vrijeme opsade Sarajeva, ali nije bila uništena. Većina tih oštećenja sanirana su i uklonjena dosta prije Konakovićeve predstave o famoznoj “obnovi”, tako da je njegova medijska prezentacija stigla kada je već bilo urađeno puno toga. Ipak, javna manipulacija uspjela je i nova dezinformacija je pustila korijene među medijskom publikom.

Ovako je RTRS izvještavao o ovome: “Nakon bezbroj apela SPKD 'Prosvjeta', prije dvije godine kapela je vraćena u posjed SPC, a Vlada Kantona Sarajevo izdvojila je 25.000 KM za njenu obnovu. Na obnovu kapele vidovdanskih heroja predugo se čekalo. Odricalo se Sarajevo pripadnika 'Mlade Bosne', obrisalo Principove stope, ali nisu mogli zanemariti činjenicu da ispod mermerne ploče počivaju ličnosti svjetske istorije.”

Nije dakle trebalo čekati logičan nastavak ovakve propagande koja nudi miks činjenica pomiješanih s lažima, odnosno logične posljedice. Umjetni otisci stopa su ponovo tamo gdje su bili do 1992. godine, nudeći obnovu iracionalne ideologije, političkog podilaženja i historijske isključivosti. Za očekivati je još posljedica, ovo nije završena priča.