Ako se izuzmu redovne komemoracije genocida u Srebrenici svakog 11 jula, te raniji sudski procesi preživjelih žrtava genocida protiv države Holandije, prvi je put jedna pozorišna predstava posvećena srebreničkom genocidu mjesecima tako snažno odjeknula u ovoj zemlji da se o njoj mjesecima priča i piše u medijima, a i gleda u teatrima širom zemlje u kojima su ulaznice najčešće rasprodane. Riječ je o predstavi Opasna imena (Gevaarlijke namen). Režiju uzbudljive, emotivne, ali i intrigantne predstave potpisuje Boy Jonkergouw. Teatarski zanimljiv i inteligentno postavljen pozorišni komad, prilično je razumljiv i približen holandskom gledaocu u kojem u stotinjak minuta uglavnom može razumjeti kontekst raspada Jugoslavije, međuetnička trvenja u predvečerje teškog rata i genocida prateći svakodnevicu porodice Rize Mustafića, Srebreničanina, kasnijeg električara Dutchbata, žrtvi teškog progona Bošnjaka srednjeg Podrinja.
U predstavi igraju Alma Mustafić, Rizina kćer, koja glumi samu sebe, Ray Braat, bivši pripadnik Holandskog bataljona (Dutchbat), te Almina porodica: otac, majka i sestra. Koliko je god potresan nastup Alme Mustafić, replikama punim direktnog i kritičkog obraćanja Holandskoj vladi i vojnicima koji su doživjeli fijasko u mirovnoj misiji 1995. godine u srebreničkoj dolini, s posebnom je pažnjom kod publike primljen istup veterana Raya Braata. Četrdesetšestogodišnjak prvi put u Holandiji svjedoči da je gledao ubistva nedužnih ljudi u bazi u Potočarima, silovanja, paljenja cijelih porodica u kućama i druge užasne scene zbog kojih se nikad nije oporavio od PTSP-a. Njegov hrabri istup u ovoj predstavi jeste želja da napokon kaže istinu kojoj zvanična politika iz Den Haaga nije sklona već 26 godina.
Panel diskusija nakon predstave
“Kako nismo znali, pa ja sam znao”, kaže on u jednoj replici, uz opasku da im je naloženo da nipošto o tome ne govore po povratku kući. Od bivših pripadnika Dutchbata dobio je nepodijeljenu podršku, ali kada bi i njih pozvao, veli da su radije rekli da ne bi javno istupali.
“Vidiš onog SS oficira”, pitao je suprugu dok su gledali film na temu Drugog svjetskog rata. “E, ono sam bio ja! Ja sam odvajao muškarce od žena, lijevo i desno”, rekao je Ray nedavno u jednom od šokantnih javnih istupa.
“Bitno je da se zna istina šta se desilo”, kaže ovaj vojnik.
Predstava je nastala u produkciji “Het Zudelijk Toneel” i Mirovne organizacije “PAX”, a vrijedi istaći tijesnu saradnju producenata i režisera s bosanskohercegovačkom zajednicom u Holandiji i preživjelima Genocida. Sredinom prošle godine kompletan tekst predstave dat je na uvid nekolicini uglednih građana porijeklom iz Bosne i Hercegovine koji žive u Holandiji i sve su njihove primjedbe uvažene, što je skoro nezabilježen slučaj u sličnim prilikama.
Predstava u Amsterdamu, iako radnog dana, unaprijed je rasprodala dvoranu teatra “Podium Mozaїek”. Nakon oficijelnog dijela, s glumcima, advokaticom Liesbeth Zegveld, zastupnicom familije Mustafić i Hasana Nuhanovića u višegodišnjem procesu protiv države Holandije, i Chrisom Keulemansom, novinarom i publicistom, vođena je živa panel-diskusija u kojoj su i posjetioci mogli postavljati pitanja, uz moderaciju Satka Mujagića, preživjelog logoraša “Omarske”.
“Teatarski spomenik za genocid”, tako se predstava najavljuje na holandskoj turneji, već je izvedena petnaestak puta u najvećim gradovima u zemlji. Ukupno je zakazano 37 nastupa, a sjajan prijem kod publike sigurno će znatno uvećati broj izvedbi.
Vode se ozbiljni razgovori s teatarskim djelatnicima iz Sarajevu da se predstava na bosanskom jeziku postavi i u teatrima u Bosni i Hercegovini.
Alma Mustafić (u sredini) nakon predstave, sa Satkom Mujagićem i Lidijom Zelović, režiserkom iz Sarajeva
Alma Mustafić u predstavi glumi samu sebe
Alma Mustafić godinama je predavač na Višoj školi u Utrechtu pa, iako bez ikakvog iskustva u teatru, uspjela je odgovoriti vrlo zahtjevnoj ulozi u ovom komadu, prepunom bolnih kazivanja iz vlastite porodične tragedije.
“Predstava Opasna imena nije tek tamo neka predstava koju igram kao glumica. To je moja životna priča, a ja nisam glumica i ja ne glumim, ja samo pustim osjećaje da me vode kada pričam o tome. A Srebrenica izmami suze nama svima, a kamoli meni koja sam Srebrenicu lično doživjela i toliko rodbine i prijatelja izgubila. Dovoljno je samo da pomislim na svoje najdraže koji su ondje ubijeni i suze same krenu. Ja se zapravo tokom cijele predstave borim protiv tih emocija jer, svaki put kada se okrenem, vidim ime nekog od rodbine i emocije prorade”, rekla je za Stav Alma Mustafić.
Pitali smo je koliko je teatarska forma kazivanja o Srebrenici bitna u kolektivnoj kulturi sjećanja u ovoj zemlji na jedan genocid jer je postavljena na holandskom jeziku.
“Ako želimo da se određeni događaj zareže u kolektivnu kulturu sjećanja jednog naroda, onda je bitno da se taj događaj predstavi cijelom društvu, odnosno u svim krugovima jednog društva. Nije dovoljno da se o Srebrenici priča samo u tribunalu ili u sudnicama kao što se do sada često dešavalo. Time nećemo postići da ona bude dio kolektivnog sjećanja. Ali ako uspijemo Srebrenicu uključiti u ostale krugove društva, kao što su edukacija, akademija, mediji, politika, kultura, umjetnost, teatar, film, onda Srebrenica postaje polahko, ali sigurno dio kolektivne memorije i ovdje. Holanđani rado idu u teatar i mi smo im ovu priču pokušali približiti na njima razumljiv način. Prelijepe se inicijative rađaju. Dobijamo zahtjeve od brojnih univerziteta i škola koji žele proširiti edukativni program o Srebrenici ili da osnuju novu naučno-istraživačku liniju na ovu temu. Mogu kazati da predstava djeluje kao katalizator u ovdašnjem društvu, a da bi postala dio kolektivnog sjećanja, potrebno je da cijela zajednica radi na tome, a ne samo mi Bosanci. Teatarska forma priče o Srebrenici tek je jedan kulturno-umjetnički primjer koji nam pomaže da sinonim stradanja u Bosni i Hercegovini postane dio toga”, dodala je.
Alma nam je za kraj rekla da se brinula kako će predstava biti prihvaćena jer Srebrenicu u ovoj zemlji često nazivaju “holandskom traumom”, tako da se o tome nerado priča.
“Odziv i pažnja koju dobijamo ostavljaju me bez daha. Sale su pune, često rasprodane, igramo u svim velikim gradovima, a svakodnevno dobijamo sve više poziva. Zbog ovoga velike i male medijske kuće pišu o Srebrenici već duže od godinu, što je već pobjeda, jer inače se pažnja svede tek na 11. juli. Ciljna grupa bili su nam upravo autohtoni Holanđani. Radeći godinama na ovoj temi, shvatila sam koliko oni zapravo malo znaju o genocidu u Bosni i Hercegovini. Mislila sam prvobitno da su indiferentni, nezainteresirani, međutim, jednostavno nisu informirani. To potvrđuje upravo njihov odziv na ovu predstavu, kao i reakcije na nju. Najviše volim kada vidim da roditelji dovedu i djecu sa sobom, a onda dobijem poruku od te djece kako su u školi napravili referat o Srebrenici. Zadovoljna sam, naročito kada vidim da ova predstava podstiče ljude da pokrenu projekte o širenju svijesti o genocidu u Bosni i Hercegovini.”
Ray Braat, glumac u predstavi “Opasna imena”, bivši pripadnik Holandskog bataljona
“Ova predstava meni je veliko olakšanje koje ide u dva pravca. Nakon 26 godina, mogu napokon kazati svoju priču da bi moji sunarodnjaci mogli znati šta se ondje zapravo dogodilo. S druge strane, u prilici sam i bosanskohercegovačkoj zajednici u ovoj zemlji poručiti da, eto, ima jedan vojnik Holandskog bataljona koji je hrabar da kaže šta se odista desilo u tim danima jula 1995. godine. Dakle, poruka je jasna i dvosmjerna, Holanđani, probudite se, a vi, Bosanci, znajte da vas podržavamo i imamo sućuti za vašu bol. Podržale su me i moje kolege veterani iz bivšeg Holandskog bataljona. Nažalost, više od četrdeset njih ubilo se nakon svega, nisu izdržali. Veliki broj ih ima PTSP, ali većina želi pričati premda su nas mediji žigosali nakon naše misije, kao ‘ubice djece’ i slično. Znate, osamnaest godina sam na terapiji i još se liječim. Ipak, odlučio sam istupiti, a jako mi je drago zbog ljubavi i respekta koji dobijam od Bosanaca. To mi je najbitnije.
– Bojite li se zbog tako hrabrog istupa u javnost koji je u suprotnosti sa zvaničnom politikom države?
– Ne. Bojao se jesam, ali više se ne bojim – rekao je Ray Braat.