Na početku posljednjeg treninga pred njihovu najveću utakmicu u deceniji, igrači Atletico Madrida postrojili su se u centralnom krugu na Metropolitanu, čekajući dolazak svog trenera. Diego Simeone je stigao i protrčao kroz sredinu - od Juana Mussoa i Jana Oblaka na jednom kraju, do Antoinea Griezmanna i Ademole Lookmana na drugom. Dok je prolazio pognute glave, navijali su i "udarali" ga, mada ne onako snažno kao što to rade kada je na redu neki igrač. Dok je prolazio kroz taj špalir, aplauz je odjekivao praznim stadionom. Sretan rođendan, šefe.

Simeone je u utorak napunio 56 godina. Skoro 20 od tih godina proveo je ovdje - prvo kao kapiten koji je osvojio duplu krunu, zatim kao trener koji je podigao Atletico do naredne titule prvaka 18 godina kasnije, a sada ih vodi u njihovo četvrto, ukupno sedmo polufinale Kupa šampiona (Lige prvaka), devet godina nakon posljednjeg. Šta pokloniti čovjeku koji ima sve?

- Uh! Ne možete ni zamisliti koliko je dobar osjećaj biti među četiri najbolje ekipe u Evropi - rekao je nakon četvrtfinala.

- Nemam rođendansku želju, samo čistu zahvalnost što na svoj rođendan mogu biti sa svoja tri sina, dvije kćerke, majkom, suprugom i doživotnim prijateljima - izjavio je pred ovo polufinale.

Jedan od sinova bio je skriven negdje u masi i udarao ga je. Na dan kada se Simeone u decembru 2004. oprostio od Vicente Calderona kao igrač, u naručju je nosio svog najmlađeg sina, tada dvogodišnjeg Giuliana. Nekoliko dana prije nego što će se u decembru 2011. vratiti u Madrid kao trener, svratio je u jedan kafić u Mar del Plati i, uz kroasan i čašu mlijeka, upitao Giuliana, tada osmogodišnjaka, šta on misli o tome.

- Trenirat ćeš Falcaa?! Ali... ako sve bude išlo kako treba, nećeš se vratiti - odgovorio je dječak, a uzbuđenje je ubrzo ustupilo mjesto realnosti. 

I jeste se vratio, a i nije, ali to je bilo u redu. Četrnaest godina kasnije, Giulianov otac je još uvijek tu - nijedan trener u historiji španskog fudbala nije trajao duže - a sada je tu i on. Rođen u Italiji u decembru 2002. godine, Giuliano je odrastao u Argentini sa starijom braćom, Giovannijem i Gianlucom, ali su se često posjećivali. Jeli bi "zajedno" preko iPada ujutro na dan utakmice. Fudbal je, naravno, bio njihova zajednička stvar, spona povezana istom strašću. Čaše bi se pomjerale po stolu u raznim formacijama, a komadići papira s taktičkim skicama njihovog oca mogli su se naći po cijeloj kući, prisjetio se Gio.

Tokom slavlja nakon Atleticovog osvajanja Evropske lige 2012. godine, kamera je snimila Simeonea starijeg kako uzbuđeno priča na telefon: "Jesi li vidio Falcaov gol?!" S druge strane bio je Giuliano. Te noći kada je Atletico osvojio Kup kralja 2013. godine, braća su kod kuće pratila svoju uobičajenu rutinu sa šalovima razbacanim po sobi, iako je bila školska noć i već je bilo kasno. Kada je Atletico pobijedio u derbiju u januaru 2015. godine, dječak s loptom u bijelom dresu i s dugom kosom protrčao je pored aut-linije - nešto u čemu će postati jako dobar - i skočio treneru u zagrljaj. I to je bio Giuliano.

Kao dječak koji je skupljao lopte, uvijek je bio uz teren, a bilo je trenutaka kada bi mu otac rekao da malo uspori ako njegova ekipa vodi. Posjećivao bi treninge u Cerro del Espinu u Majadahondi, blizu porodične kuće, i uživao.

- Bilo je ludo gledati te igrače izbliza. Uvijek sam mislio: "Zamisli da si ti tamo, to bi bilo nevjerovatno" - rekao je.

Nakon Falcaa, njegov idol postao je Antoine Griezmann.

Rivalstvo se uselilo i u kuću.

- Šutirali bi me, obarali na pod, a ako bih zaplakao, više se nisam mogao igrati s njima. Tako sam naučio da budem čvrst - pričao je Giuliano o igranju s braćom.

Gianluca i Gio su bili dobri, postali su profesionalci poput svog oca, i pretpostavljali su da će i Giuliano biti dobar. Možda samo nisu mislili da će biti ovoliko dobar. Imao je 16 godina kada je napustio akademiju River Platea i prešao Atlantik kako bi se pridružio Atleticovoj školi fudbala. Živio je s ocem, gledajući ga svako jutro kako proučava formacije. Međutim, kada je napunio 18 godina, Simeone stariji ga je "izbacio" iz kuće, bilo je vrijeme da postane čovjek. Sada mu je otac trener, a njegov heroj suigrač.

Možda to zvuči jednostavno, ali nije bilo - djelimično baš zato što tako zvuči. U nedavnom intervjuu s Jorgeom Valdanom, Giuliano je priznao: "Ponekad mi bude čudno jer se pitam šta bi drugi mogli misliti." Kada se Valdano našalio da je najbolje kada tvoji saigrači loše pričaju o treneru, a ti pričaš još gore, odgovor je stigao brzo: "Nema sumnje!" Giuliano je priznao da ga je to pogađalo dok je bio mlađi, rekavši za Cadenu Ser: "Kad sam imao 12 godina, ljudi su govorili da igram samo zato što sam sin svog oca. Trudim se da se izoliram od toga. Znam da mi ništa neće biti poklonjeno."

Upravo suprotno. Simeone stariji je jednom rekao da ne bi potpisao ugovor sa svojim sinom zbog tereta koji bi to nosilo, sumnje i pritiska.

- Ne želim reći nikad, ali... Bilo bi jako teško imati sina u svlačionici. Teško za njega, za naš odnos, za sve - govorio je.

Ali to je govorio o Giu, a ne o Giulianu. Atletico nije potpisao Giuliana, niti je planirao da se putevi oca i sina ukrste na ovaj način. On je bio samo još jedan klinac iz akademije koji pokušava da se dokaže.

Zapravo, morao je uraditi i više da bi se dokazao. Prvo na posudbi u Zaragozi, a zatim u Alavesu, Giuliano je 2023. godine slomio zglob. Njegov otac je odmah bio uz njega, ali sumnje u to kuda će njegova karijera ići nisu bile vezane samo za povredu, koju je prebrodio odlučnošću koja ide uz to prezime. Činilo se da Simeone ne želi krčiti put svom sinu. Međutim, Simeone mlađi će ga na kraju sam prokrčiti, uporan i neumoljiv baš kao što je bio i njegov otac. Bukvalno je razvalio vrata i onemogućio bilo koga da ga ignorira. Čak i svog oca.

Giuliano je nekada bio klasični napadač, ali mu je djed - Simeoneov otac - rekao da će ga pozicija krila "stvoriti", i tako je i bilo - "orao" je uz aut-liniju, dok su mu vene na glavi pulsirale od napora.

- Taj Simeone, čovječe... nevjerovatno. Trči 90 minuta bez prestanka. On je prava napast. Igra na veoma visokom nivou. U svakom trenutku ni iz čega stvori nešto - rekao je tadašnji trener Alavesa Luis Garcia.

- Ja vidim igrača, a ne sina - kaže Simeone. Koliko god bio ponosan, bio je izuzetno oprezan da ne hvali previše svog sina, čak i kada je to radio za druge igrače - recimo, pred utakmicu s Barcelonom javno je rekao Griezmannu: "Volim te" – ili ga ponekad uopće ne spominje.

Kad je Gianluca bio u Rayo Majadahondi, koja svoje utakmice igra na Atleticovom trening kampu, dolazili bi odvojeno, sjedili odvojeno i odlazili odvojeno.

- Giuliano ima dobar odnos sa saigračima, to je ono što me čini najsretnijim u našem odnosu oca i sina - rekao je Simeone.

Morao je zaslužiti svoje mjesto. Kad se Giuliano vratio s posudbe, nije odmah bio u prvih 11. Ali kada mu je pružena prilika - uglavnom zato što trener nije imao drugog izbora - zgrabio ju je i više je nije ispuštao. S njim u ekipi sve izgleda bolje. Sada više nema sumnje, on je jednostavno igrač vrijedan svake minute koju dobije i svake minute koju daje na terenu. A daje je, itekako.

Giuliano ima tetoviran datum svog debija za Atletico. Oni su "ekipa mog života", kaže on, i u to nema sumnje. To je naslijeđe od oca, još jedna zajednička stvar, povezana od samog početka. Pogledajte ih i vidjet ćete - isti karakter, ista borbenost, s obje strane aut-linije. Otiđite u klupsku prodavnicu, tražite dres s brojem 20 i na leđima će pisati "Giuliano", a ne "Simeone". Ali to je njegov tata, u utorak mu je bio rođendan i ima sve što bi mogao poželjeti, piše The Guardian.

- Nisam u poziciji da tražim apsolutno ništa, mogu samo biti zahvalan - rekao je.